Sreća

„Ne želi kuće svog bližnjega! Ne želi žene svog bližnjega, ni njegova sluge, ni njegove sluškinje, ni njegova vola, ni njegova magarca, ni igdje išta što pripada tvojemu bližnjemu.“ (Izl 20, 17- Deseta Božja zapovijed)

Postavlja se pitanje zašto se događa da poželimo dobro svojega bližnjeg? Ili drugim riječima, zašto osjećamo zavist prema bližnjem? U ostalom, od kuda razna zlodjela? Kako biti slobodan od takvih težnji koje nas zarobljavaju i čine veliku štetu?

Kad govore o tome što je ljudska sreća, psiholozi ovaj pojam dijele na hedonističku i eudajmonističku sreću.* Hedonistička sreća predstavlja čisto tjelesno-materijalni užitak, kao što je onaj u jelu, piću i slično. No to nije dovoljno da bi čovjek bio zaista sretan. Eudajmonistička sreća predstavlja ono dublje unutarnje zadovoljstvo koje proizlazi iz ljudskih interesa, rada, odnosa, ispravnog postupanja itd. Psiholozi također smatraju da najvažniji segment eudajmonističke sreće jest prihvaćanje sebe, odnosno zadovoljstvo time što sam ja upravo ja. To je polazište i za svaki drugi segment eudajmonističke sreće. To temeljno unutarnje zadovoljstvo često nastojimo postići kroz stjecanje materijalnih dobara, položaja i statusa u društvu.

Stoga vjerujem da je nezadovoljstvo samim sobom dubinski razlog za zavist, pa i brojna zlodjela. Ne prihvaćamo sami sebe i nismo zadovoljni onim što imamo, te mislimo da nam je za sreću potrebno ono što pripada našem bližnjem. Apostol Jakov piše: “Odakle ratovi i rasprave među vama? Odakle? Zar ne od vaših pohlepa koje se bore u vašim udovima? Želite, a nemate pa ubijate. Zavidite, a ne možete postići pa se borite i vojujete. Nemate jer ne molite.” (Jk 4, 1.2)

No kada se objektivno sagledamo, i nemamo mnogo razloga za zadovoljstvo samim sobom. Zadovoljstvo koje polazi od sposobnosti pozitivnog razmišljanja i stava o sebi, može biti prilično subjektivno i krhko. Psalmist kaže: “Pamet i srce čovječje ponor su duboki” (Ps 64). Ako smo iskreni prema sebi uvidjet ćemo brojne tamne i loše strane svoje naravi. Gospod nas je stvorio na svoju sliku, stvorio nas je dobrima, ali se zbog čovjekova pada ta slika iskvarila. Odvojeni smo od Boga koji je naše ishodište. Od tuda proizlazi sve naše nezadovoljstvo, gorčina i frustracija. Pa kako onda biti zadovoljan samim sobom? Kako se onda osloboditi zle zavisti, tim prije što ja zapravo i jesam iskvarena osoba?

Istinsko zadovoljstvo samim sobom može proizaći iz privilegije da, unatoč mome padu, Bog i dalje želi biti moj Otac. Moj nebeski Otac učinio mi je beskrajnu milost i čast time što je poslao svog Jedinorođenog Sina Isusa Krista da položi svoj život za moje iskupljenje. Bog me je stvorio za svrhovit život, stvorio je baš mene, želja mu je bila da postojim baš takav jedinstveni ja. On, izvor svakog istinskog dobra, brine za mene i daje mi sve što trebam, vodi me i usmjerava na životnom putu. Kroz vjeru u Krista, Bog obnavlja svoju sliku u meni, i zaista je zadovoljan sa mnom. Ovo je ujedno razlog zbog kojeg nemam potrebe zavidjeti svome bližnjem na bilo kojem njegovom dobru, a moje djelovanje može proizlaziti iz onoga što ja iznutra već jesam.

Jasmin Koso

*Eudajmonizam i hedonizam izvorno dolaze iz etičkih teorija antičke Grčke.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s