Davidov grijeh i Božja providnost- propovijed 19. 9. 2010.

Psalam 51; 2 Sam 11, 26-12, 14; Rim 3, 21-26; Mt 26, 36-46

Ružne i tragične stvari se događaju na ovome svijetu. Svatko od nas u životu iskusi teške pa i tragične trenutke. U takvim trenucima se možemo zapitati: Gdje je Bog, kakva je njegova uloga u ljudskoj patnji i tragediji? Među najtežim iskustvima svakako je ono kada netko izgubi vlastito dijete. Teško da netko može proživjeti takvu tragediju a da se ne zapita. „Zašto?“ Normalno je zapitati se gdje je Bogu takvim okolnostima.

To je mjesto gdje se susreću ljudska tjeskoba i Božja providnost! I ne trebamo bježati od pitanja vezanih za Božju providnost koja nam se nameću, niti moramo ići suviše daleko u traženju odgovora. Nikada nećemo moći potpuno razumjeti Božju providnost, način na koji Bog upravlja ovim svijetom. No takva pitanja koja nam se nameću možemo ispitati i naći olakšanje kroz brojna konkretna iskustva ljudi od krvi i mesa čiji su životi i borbe zabilježeni u Svetom pismu. Jedan od takvih ljudi svakako je kralj David. Promotrit ćemo Božju providnost kroz tragičan događaj u njegovu životu.

David se našao pogođen direktno u svoju savjest kroz riječi proroka Natana. U njegovim ušima i njegovoj duši zvonile su riječi: „Ti si taj čovjek!“ Ono što je započelo kao izvještaj o vrlo nepravednom postupku jednog od njegovih podanika, iznenada se okrenulo prema samom Davidu. David je mislio kako sluša o sebičnom iskorištavanju od strane neimenovanog počinitelja i spopao ga je pravednički gnjev. No nije bio svjestan da zapravo sluša usporedbu o svojim postupcima. I kada je čuo: „Ti si taj čovjek“, odjednom mu je sve bilo jasno. Bujica krivice preplavila je Davida. Parabola je pogodila metu, direktno u njegovo srce! Otvorile su mu se oči i iznenada je vidio istinu o samom sebi, istinu koju je brižno nastojao sakriti. To je bilo naličje Davida, čovjeka po Božjem srcu, prvaka Izraela, veliko ratnika, pisca psalama. Sada se i pobjednik David, u kojega su bile uprte sve oči, koji je porazio kralja Šaula i moćne Filistejce,  pridružio onima koji su pali.  Tim prije, njegov pad je bio vrlo velik i sramotan, ostao je zabilježen kroz cijelu povijest.

Davidov pad započeo je s jednostavnom misli. Sa sklonošću rođenom kad je nehotice špijunirao lijepu ženu kako se kupa. Dakle, u trenutku dok je uživao u svojoj ratničkoj slavi, izbjegavao svoju odgovornost vođe, te besposlen ostao u Jeruzalemu dok je vojska ratovala, s krova svoje palače ugledao je lijepu ženu kako se kupa. David nije osjećao sram od mogućnosti da počini preljub. I tako je jedan pogled, jedan trenutak požude prerastao u nezaustavljivu strast prema toj ženi. Bacio je svoju pravednost u vjetar i bio se spreman kockati sa svojom dušom u zamjenu za trenutak nedopuštene romance. Stavio je svoju savjest postrani i otvrdnuo svoje srce. Taj biblijski zapis u 2. Sam 11, 2-4 nam otkriva tamne sklonosti koje vrebaju  u svakom, pa i najpravednijem, čovjeku. David je uzeo ženu drugog čovjeka. Poput čovjeka iz Natanove priče, ili još gore, David je uzeo ženu jednog od svojih najvjernijih vojnika. Dok je Urija Hetit služio Davidu, ovaj je spavao s njegovom ženom. Vjerujem da je bilo je teško moguće da se Bat Šeba odupre volji moćnoga kralja. Bat Šeba je zatrudnjela, a dijete koje je nosila nije moglo biti Urijino. Davida je obuzela panika. Odlučio je povući Uriju iz bitke ne bi li spavao sa svojom ženom i tako bio prevaren da je dijete koje ona nosi njegovo. Pun licemjerja, David je Uriji poklonio dopust, vjerojatno da bi utišao svoju savjest i da bi ga prevario. No podcijenio je Urijinu lojalnost. Urija nije bio spreman okoristiti se Davidovom velikodušnošću. On je bio vjerni vojnik. Koliko god da bi bilo divno spavati sa svojom ženom, on nije htio takvu korist dok su se njegovi drugovi mučili i vojevali, on je ustrajao u službi prema svome kralju. Umjesto da ode spavati sa svojom ženom , Urija je spavao ispred vrata kraljeve kuće zajedno sa slugama, i nije ušao u vlastitu  kuću. David je bio frustriran, Njegov očajnički plan zataškavanja propao je zbog vjernosti  čovjeka kojeg je izdao. I tada bi čovjek očekivao da će se David trgnuti iz svog grešnog stanja i da će se okrenuti ka pokajanu. Ali baš suprotno! Baš kao što Jakov u svojoj poslanici kaže: „…svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću.“ (JK 1, 14-15). David je nastavio gomilati grijeh na grijeh, sve do odgovornosti za Urijinu smrt. On je po samom Uriji poslao pismo zapovjedniku Joabu u kojem je pisalo da Uriju postavi na poziciju gdje je najžešća bitka, te da se tada svi ostali povuku od njega, da bude pogođen i padne. Kada je David saznao da je Urija pao mislio je da je siguran, da je njegova krivica sakrivena od očiju ljudi. Bat Šebu je uzeo za svoju ženu i ona mu je rodila sina. Činilo se da nitko nikada neće saznati da je dijete koje se rodilo nastalo iz preljuba.

No Božja providnost je bila nad Davidom. Kralj nije uspio sakriti svoj grijeh Božjem pogledu. Što je sakriveno od ljudi ne može biti sakriveno pred Bogom. Bogu se nije sviđalo to što je David učinio. To Božansko nezadovoljstvo poslalo je Natana k Davidu. Natanu je bio povjeren opasan zadatak da kralja suoči s istinom. Koliko je to bio opasan zadatak mogu nam svjedočiti primjeri Ilije ili Ivana Krstitelja. No David nije postupio poput Ahaba ili Heroda. David je čuo proročku riječ i slomio se. Nakon izjave da je on čovjek iz parabole, Bog je izrekao svoju punu optužnicu protiv Davida, kroz usta proroka Natana. Bog stavlja Davidu pred oči sve blagoslove kojima ga je obasuo. Sve što je David imao dolazilo je iz nevidljive ruke Božje providnosti. No te blagoslove je sada slijedila i Božja osuda Davidovog postupka. Božja ruka na Davidu je sada bila teška. Ipak ta ruka nije bila toliko teška da ne bi sadržavala milost jednako kao osudu.

Bog je mogao izazvati smrtnu osudu nad Davidom. Ti prije što njegova djela i jesu bila zločini pod najvećom osudom u Izraelu. Davidovo srce se rastopilo. On je reagirao s dubokim  iskrenim pokajanjem. To nije bilo kajanje samo zbog straha od kazne, bilo je to istinsko pokajanje, istinsko žaljenje što je uvrijedio Boga. Davidov poznati 51 psalam, koji smo danas pročitali, izraz je pokajanja koje je uslijedilo nakon njegova zločina . U 6. retku David je poviknuo:  „Tebi, samo tebi sagriješih. Što je pred tobom zlo to učinih..“ Tu izjavu treba uzeti kao hiperbolu, kao namjerno pretjerivanje. Ne treba ju uzeti doslovno. Jer David nije sagriješio samo protiv Boga. Sagriješio je i protiv Urije, i protiv Bat Šebe, protiv vlastite obitelji, protiv cijele nacije, izdao je njihovo povjerenje u kralja. Ali u konačnici svaki grijeh je protiv Boga, i u konačnom smislu samo protiv Boga koji je nad svime, što onda u neposrednom smislu uključuje i druge.

Davidova ispovijed grijeha, njegovo priznanje krivice bez ikakvog pokušaja samoopravdanja, trenutno se susrelo s objavom Božjeg pomilovanja. Bog je uklonio Davidov grijeh. To znači da je Bog Davidu dao oproštenje od vječne  krivice, ali je i dalje trebao primiti vremenitu kaznu, odnosno posljedice svog grijeha. Kroz Natana Bog mu je objavio da će njegovo i Bat Šebino dijete umrijeti. Slijedeća Božja objava spada među izjave koje je najteže prihvatiti za našu vjeru, ali izuzetno je važna za razumijevanje Božje providnosti. Božja riječ kaže da je Bog pogodio malo Davidovo i Bat Šebino dijete sa smrtnom bolešću! To su teške riječi! Česta je pojava u današnjoj crkvi da propovjednici pokušavaju Boga izuzeti iz bilo kakvog sudjelovanja u ljudskoj bolesti i smrti. Kažu da Bog nema ništa s bolestima i smrću. Oni tvrde da su takve ljudske tragedije djelo Sotone. Međutim, takva razmišljanja i sklonosti čine nasilje, ne samo nad našim razumijevanjem Božje providnosti, nego i nad Božjim karakterom. Kršćanstvo nije religija dualizma u kojem su Bog i Sotona jednaki i dvije nasuprotne strane predodređene da se bore u vječnoj borbi u kojoj je rezultat tijesan. Bog je suvereni Gospodar nad cijelim svojim stvorenjem, uključujući i podređenu domenu Sotone. Bog je Gospodar nad smrću isto tako kao i nad životom. On vlada nad bolešću i patnjom jednako kao što vlada nad prosperitetom. Ako Bog nema ništa s bolešću ili smrću, kršćani bi najviše od svih ljudi bili za žaljenje. To bi značilo živjeti u svemiru u kojem vlada kaos i gdje je ruka našeg nebeskog Oca prekratka, kraća od sudbine, vezana slučajnošću i srećom. Ta ruka bi bila nedovoljno moćna da nas spasi. No nasuprot tome, Bog ima itekako veze s bolešću i smrću. Bog je još veći u patnji. Put iskupljenja je Via Dolorosa,  put križa! Naš Gospodin i sam je bio čovjek bolova i vičan patnjama. Ne, Bog se nije odmaknuo od ljudske patnje, ne stoji po strani, ona se nalazi u okviru njegove providnosti.

David je razumio tu istinu, kao što se može vidjeti iz daljnjih događaja. Kada se dijete razboljelo on je vapio Bogu za dijete, postio je, i spavao na goloj zemlji. Kada je vidio da sluge šapuću shvatio je da je dijete umrlo. Sluge su se ustručavale saopćiti Davidu da je dijete umrlo jer su se bojali njegove reakcije. Tada je pitao svoje sluge: „Jeli dijete mrtvo?“ Sluge su mu odgovorile: „Mrtvo je.“ No suprotno svim očekivanjima, David je tada ustao sa zemlje, umio se, namazao i promijenio haljine, te zatim otišao u Gospodnji hram da se pokloni. Kada se vratio kući zaiskao je da mu donesu jelo. Sluge su se tome jako začudile. Dok je dijete bilo živo postio je i plakao, a sada kad je dijete umrlo ustao je i opet jede. A David im je odgovorio: „Kad je dijete živjelo, postio sam zbog njega i plakao, jer sam mislio: Tko zna, može mi se smilovati Gospodin, da dijete ostane na životu! Sad je mrtvo. Što bih sad još postio? Mogu li ga opet vratiti? Ja ću otići k njemu, a ono se ne vraća k meni.“  Sedam dana David se je hrvao s Bogom. Molio je, postio i odbijao udobnost. Njegovi sluge bili su vrlo zabrinuti da će kralj učiniti sebi nešto nažao. Međutim, kad je dijete umrlo David je svojim postupkom duboko iznenadio svoje sluge. I u ovdje susrećemo Davida  kao čovjeka po Božjem srcu! Ovo je znak koji ostavlja snažan dojam, ovo je  David kojeg poznajemo kroz psalme! Kada je Bog odbio uslišati Davidove molbe, on je smjesta otišao u hram, ne zato da se prenemaže ili žali već da slavi Boga. Ovdje vidimo Davida, vjernika koji živi pred Božjim licem, pod Božjim autoritetom i vlašću. Kao što drugi sluga Božji Job kaže: „Gol izađoh iz krila svoje majke. Gol se onamo opet vraćam. Gospodin dade, Gospodin uze, neka je blagoslovljeno ime Gospodnje!“ I još kaže: „Dobro smo primali od Boga, a zla zašto da ne primamo?“ David je donio svoj slučaj pred Božji tron i izgubio. No ipak bio je spreman pokloniti se pred Božjom providnošću, pustiti da Bog bude Bog.

Svijetu je teško razumjeti takvu pomirenost pred Božjom voljom. Davidovi sluge to nisu uspjeli razumjeti, oni su u kraljevoj predanosti u Božje ruke, vidjeli anomaliju koja odudara od očekivanog ponašanja. Njegovo ponašanje nije imalo smisla za njih. Željeli su ga ukoriti zbog njegovih naopakih postupaka. Oni su mislili da bi David trebao biti u žalosti sada kad je dijete umrlo, da je sada vrijeme za kostrijet i pepeo, a ne dok je dijete bilo živo. No kada je David slugama objasnio svoje postupke dao im je veliku lekciju iz Božje providnosti. David je jasno čuo Božju objavu da će dijete umrijeti i nije to smatrao praznom prijetnjom. Bio je svjestan i Božjeg djelovanja u prošlosti kada je znao popustiti od svoje presude kad su mu se ljudi okrenuli u pokajanju. David je objasnio svoje postupke kada je rekao: „..jer sam mislio: Tko zna, može mi se smilovati Gospodin…“ Taj izraz: „Tko zna?“ je ključ za razumijevanje Davidovog posta i molitve. Naš Bog je Bog objave, Bog koji nam se otkriva, ali je istodobno i „sakriveni“ Bog. „Tko zna?“ nas upućuje na skrivenog Boga, na Boga čije tajne i konačne odluke ostaju skrivene i nedohvatljive za nas. David je jasno čuo objavu „otkrivenog“ Boga, ali mu je ostala nada da to nije cijela priča. No kada je otkrio da Bog nije zadržao neki od svojih planova „u rezervi“ cijelom dušom podložio se Božjem „ne“. Ova Davidova borba podsjeća nas na jednu mnogo veću borbu. Podsjeća nas na agoniju u Getsemanskom vrtu kada se Krist hrvao s otkrivenom Očevom voljom, ali je u konačnici bio spreman ispiti svoj kalež do dna.

Tako i mi, ako razumijemo ovu lekciju o Božjoj providnosti, ako smo spremni živjeti pred licem Božjim-pod njegovim autoritetom i voljeti Boga koji svojom providnošću upravlja svime,  biti ćemo u stanju dati mu žrtvu hvale koja mu i pripada i kada u naš život dođu bol, tuga ili patnja. Ovo razumijevanje providnosti je ključno za sve koji žele istinski štovati Boga. To će biti štovanje iz istinske vjere koja je ukorijenjena u povjerenju. Tada ćemo biti pomireni, te u stanju svoj život i živote svojih bližnjih predati u njegove ruke. David je vjerovao Bogu u pogledu svoje vlastite budućnosti i u pogledu budućnosti svog sina. David je shvatio da još uvijek nije čuo cijelu priču i da će njezin ostatak biti napisan od strane Boga.

Jasmin Koso

Bibliografija: R. C. Sproul, The Invisibile hand

Oglasi

2 misli o “Davidov grijeh i Božja providnost- propovijed 19. 9. 2010.

  1. Osječam se isto kao David. Zbog davnog preljuba, koji nije značio ništa patim, znam da moram patiti u iskupljenju mojega grijeha. Molim Boga dami i dalje sačuva brak, brak koji visi. Providnost sam jako dobro shvatio, kajem se do kraja svojeg života. Spreman sam nositi križ koliko god živim samo da mi Bog daje snagu i vjeru. Molim Boga da sačuva moj brak s dva predivna sina. Znam i siguran sam u ljubav prema njima, zato Ga i molim.
    Božidar

  2. Istina je da posljedice naših grijeha ponekad ostaju. Bog nam oprašta grijeh, ali šteta koja je već počinjena može jednostavno ostati…

    No ne morate patiti zato da biste iskupili svoj grijeh. Vaš grijeh je već iskupio naš Spasitelj Isus Krist na križu, samo On je bio kadar to učiniti i mnoge starozavjetne slike ukazuju njega.
    Ako ste se pokajali zbog svojih grijeha i ako srcem i umom vjerujete u Spasitelja Isusa Krista onda Božja riječ kaže: “Nema nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu”.

    Mada smo rekli da posljedice ponekad ostanu, ipak, vjera u Isusa Krista je ona snaga koja vam može pomoći da sačuvate svoj brak i promijenite život. Ako se zaista oslonite na Božje oproštenje, ljubav i prihvaćanje u Isus Kristu, ako ste spremni prihvatiti njegovu volju za vaš život, vjerujete da je Bog taj koji daje snagu za promjene i odlučite u snazi Duha Svetoga živjeti moralnim životom, onda Vam Bog poručuje da “sve izvodi na dobro na dobro onima koji ga ljube”!

    Božji blagoslov u daljenjem životu!

    J. Koso, đakon

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s