Propovijed-“Nanovorođenje i vjera!

Audio snimka propovijedi: Jasmin Koso, 20. 3. 2011. “Nanovorođenje i vjera”.

2. nedjela Korizme, čitanja: Ps 121; Post 12, 1-4; Rim 4, 1-5; 13-17; Iv 3, 1-17

Jednoga dana objavi se Gospodin Bog Abramu pozivom i obećanjem. Pozvao ga je da ode iz svoga zavičaja u nepoznatu zemlju koju će mu pokazati. Abram, kojega je Bog kasnije nazvao Abrahamom-ocem mnogih naroda, primio je i nekoliko obećanja: učinit ću te velikim narodom, blagoslovit ću te i uzveličati tvoje ime, ti sam ćeš biti blagoslov za mnoge. Blagoslovit ću one koji tebe blagoslivljaju i prokleti one koji tebe proklinju, u tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji. I Bog je sva svoja obećanja prema Abramu i ostvario! Abram, premda poodmakle dobi povede cijelu obitelj i uze sve svoje blago, te posluša Boga i krene u nepoznato! Pitam ja vas, da li smo mi spremni tako krenuti u nepoznato, otrgnuti se od starih navika i rutina, okrenuti od svega što nas guši i vjerujući Bogu krenuti u nepoznato? I to je ona vjera o kojoj apostol Pavao govori. To je vjera koja opravdavao čovjeka. Abramova djela očitovala su da je njegova vjera prava. Bez djela kao ploda vjere, vjera bi bila lažna i isprazna. Vjera i djela učinjena iz vjere idu ruku pod ruku. No Abrama je opravdala ta prava vjera, i pravi stav koje je nosio u srcu, s kojima je primio Božji poziv i obećanje, prije nego što je učinio i jedno djelo. To drugim riječima znači da se pred Bogom ne opravdavamo po zaslugama za učinjena djela i poslušnost, već isključivo pravim unutarnjim stavom povjerenja, odnosno vjerom.

No promotrimo malo pomnije redoslijed događanja: Prvo je Bog uputio poziv (objavio se Abramu)-znači inicijativa je bila na Božjoj strani. Važno je primijetiti kako je Bog to učinio na takav način da je unaprijed rekao Abramu što će se sigurno dogoditi. Znači u tom pozivu nije bilo nekog “ako”, neke uvjetovanosti: ako mi povjeruješ biti će tako i tako, ako me poslušaš to će se ostvariti. Izgleda da Božje obećanje nije ovisilo o Abramu. Ne, to je već unaprijed bio sigurno djelotvoran poziv. Vidimo da je već unaprijed, prije nego što je išta učinio, Abram bio taj koji će postati velikim narodom, čije ime će Bog uzveličati. To nije bilo ničim uvjetovano, to je bila Božja neopoziva odluka. Zatim je Abram te Božje riječi primio s vjerom, te poslušnošću odgovorio na Božji poziv. Abram je pošao na put zato što je povjerovao Bogu da će se obećano ostvariti, a ne zato što je ispunjenje Božjeg obećanja ovisilo o njemu. Drugim riječima, Abram je u vjeri otišao na put da primi ono što mu je obećano. I onda, da li je sve što se kasnije dogodilo Abramova zasluga i postignuće, ili se je sve dogodilo zato što je Bog tako odlučio i obećao? Dapače, mi možemo vidjeti i to da je Abram griješio, pa i da je ponekad bio malovjeran. Onaj tko misli da mora sam nešto postići i zaslužiti, taj u svojim naporima ne računa na Boga (ili ga eventualno doživljava samo kao pripomoć), već djeluje odvojeno od Boga, i nema pravu vjeru koja opravdava. Pravo pouzdanje i prava vjera jest oslanjati se na Božju providnost i obećanja u svom svome djelovanju. No ostavimo ta razmišljanja za malo kasnije…

U današnjem čitanju iz Evanđelja vidimo jednog uglednog čovjeka po imenu Nikodem kako dolazi k Isusu iz mraka. On iz mraka svog života i svijeta koji ga okružuje, dolazi na svjetlo koje okružuje Isusa. Nikodem je čovjek koji traži “ono nešto više” od rutinske religioznosti. On kao da vidi oličenje Bog u Isusu. No vjerojatno mu je vrlo teško potpuno izići iz svog mraka, napustiti svoje okruženje i navike, riskirati svoj ugled. I on je pozvan krenuti na putovanje poput Abrama, biti spreman ostaviti dobro poznate rutine i ugled, te u vjeri krenuti za Isusom. A na to se treba smatrati pozvanim svatko na ovome svijetu kome je, poput Nikodema, propovijedano Evanđelje. No nama ljudima je jako teško izići iz našeg mraka, teško nam je pustiti vlastiti život i ostaviti svijet koji nas okružuje, ostaviti naše rutine, navike i ugled. Nama je naš mrak dobro poznat pa se u njemu osjećamo sigurno, a Isusa treba slijediti u vjeri, prihvatiti nadu koju ne vidimo. No Isus nas uvjerava da su sigurnost ovog svijeta i nama dobro poznatih stvari koje nas okružuju, zapravo lažna sigurnost i obmana, a da je jedina prava sigurnost u njemu. Za svakog čovjeka vrijedi istina da se može spasiti jedino ako krene Abramovim stopama vjere… Da li je Nikodem krenuo za Isusom to pouzdano ne znamo, Pismo nam o tome ne govori. Možemo samo pretpostavljati…

Isus objašnjava Nikodemu da je nama ljudima zapravo nemoguće po svojoj naravi, odnosno svojom snagom i voljom ostaviti ovaj svijet i slijediti ga. Našoj ljudskoj naravi je nemoguće osloniti se na Boga pravom spasonosnom vjerom. Ne, spasenje mora u cijelosti biti Božje djelo. Bog mora biti taj koji će nas iščupati iz kraljevstva ovog svijeta i prenijeti u Kraljevstvo svoga ljubljenog Sina. Inicijativa je uvijek na Božjoj strani. Na početku smo rekli da se Bog prvi objavio i pozvao Abrama. Sve što je Bog obećao već je bilo pripravljeno za Abrama. On je bio taj. Abram je samo krenuo da u vjeri primi obećano. Nije bilo šanse da Božje obećanje omane. Ni jedna Božja riječ ne izlazi bez ploda. Sve što Bog naumi to sigurno i ostvari. Bog je svoj poziv Abramu učinio djelotvornim, po svojoj providnosti osigurao je da se sve obećano i obistini. Bog je taj koji je Abrama pozvao u postojanje iz utrobe majke- da bude rođen iz vode. Bog je taj koji je oblikovao Abramov karakter, te ga je stavio u određene životne okolnosti. Bog je taj koji ga je obdario spasonosnom vjerom- rodio Abrama iz Duha!  Može li itko od nas reći kako je sam zaslužan za svoj život i istodobno se nazvati vjernikom?  Može li itko od nas tvrditi da njegova vjera proizlazi iz vlastitih sposobnosti i volje, ubrojiti ju sebi u zasluge i osloniti se na takvu vjeru kao spasonosnu? Isus kaže Nikodemu kako ljudi po svojoj vlastitoj pameti nisu u stanju shvatiti ni kad im se govori o zemaljskim stvarima, a kamoli onim Božanskim. Na drugom mjestu Isus kaže: “Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.” (Mt 11, 27). Ne, da bi vjera bila prava, da bi nas zaista nosila, da bi se na nju zaista mogli osloniti i vjerovati da ćemo je sigurno sačuvati do kraja života ona mora biti Božji dar. Bit prave vjere nije oslanjati se na samoga sebe, već na drugoga koji je veći od mene i koji me nosi.  Oslanjati se u vjeri na samog sebe i ono što sam ja sam domislio jest isto kao pokušati sam sebe primiti za kragnu i podići. Ne vrijedi ni pokušavati… To se odnosi kako na predmet naše vjere (ono u što vjerujemo), tako i na sam dar vjere (da zaista možemo vjerovati). Taj Božji zahvat u kojem nas Bog iščupa iz kraljevstva ovog svijeta i prenese u Kraljevstvo svoga ljubljenog Sina, po kojem mijenja našu narav i temeljne unutarnje stavove, po kojem u nas ulijeva spasonosnu vjeru, Isus naziva nanovo rođenjem odozgo od Duha. Zato mi ponekad možemo biti i malovjerni, popustiti pred mrakom. Jer malovjernost dolazi od naše snage i sposobnosti, od našeg još uvijek grešnoga tijela. No istodobno, po Duhu Svetom, iz naših srca uvijek izbija ona spasonosna naklonost, privrženost i pouzdanje u Isusa Krista. Jednostavno, mi ne možemo bez njega, i to izbija iz naše nutrine. Ta vjera je nešto dublje, nešto što nas prožima, iznad naših slabosti, razuma i trenutnih osjećaja. Isus postaje naš temeljni unutarnji stav, koji formira način na koji gledamo svijet. Unatoč svim slabostima koje nas još uvijek prate, mi u nutrini svog bića postajemo nova stvorenja u Kristu!

Rekli smo da je Bog izvršio sve što je obećao Abramu… Bog mu je rekao: uzveličat ću te, ti ćeš biti blagoslov za mnoge. I zaista u Isusu Kristu, Abrahamovu potomku blagoslovljeni su mnogi. Svatko tko vjeruje u njemu ima vječni život. To je bio Božji plan od samog početka. Bog je u Isus Kristu zaista blagoslovio svijet, bez obzira na stalež, rasu i naciju, blagoslovio je svakoga tko vjeruje. Napose, u Isus Kristu ovaj pali svijet će biti obnovljen. Bog je Abrahamu obećao: učinit ću te velikim narodom, u tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji. Bog je najprije snažno djelovao u Izraelu, naciji koja je proizašla direktno iz Abrahamove loze, a posebno kroz svakoga tko je vjerovao Bogu i iščekivao Mesiju koji ima doći. U punini vremena Bog djeluje u mnoštvu plemena i naroda, kroz svakoga tko uzvjeruje u Isusa Krista, tvoreći tako jedan jedinstveni narod Božji-Crkvu, Abrahamove potomke po vjeri, kroz sva vremena i prostore. Još nam preostaje da Evanđelje-vijest o Isus Kristu dopre do svakog kutka zemlje, do svakog plemena i da ovaj pali svijet bude i konačno blagoslovljen. A sad onaj teži dio… Bog je Abrahamu obećao: blagoslovit ću one koji tebe blagoslivljaju i prokleti one koji tebe proklinju. Zaista, tko priznaje Isusa Krista Spasiteljem i Gospodinom taj blagosilja i praoca Abrahama priznavajući njegovu vjeru i nadu istinitom.  S druge strane, Isus kaže kako je onaj koji ga svjesno odbije već osuđen jer nije vjerovao u ime Sina Božjeg. Rekao bih, već je osuđen jer se time jasno očitovao nepokajanim grešnikom.

Rekli smo: Abraham je po Božjoj odluci bio taj prije nego što je išta učinio. Nemoj se sada pitati: jesam li i ja taj? Ako si čuo Evanđelje- vijest o Isusu Kristu, onda smatraj da ti je Bog uputio poziv, smatraj da ti jesi taj, smatraj se pozvanim da pođeš za Isusom. Tako to Bog radi… Ti si u sigurnim Božjim rukama, ti trebaš poći i preuzeti svoju baštinu, ti s pobjednik nad svijetom zajedno s Kristom! I to vrijedi kako u pitanju vječnog života, tako i u pitanju sadašnjice i svakodnevnih životnih stvari. Mi možemo i trebamo aktivno životno djelovati, baš zato što se nalazimo u sigurnim Božjim rukama. Osjećaj osobne sigurnosti trebao bi rezultirati radosnim, plodonosnim i svrsishodnim životom. To bi trebala biti logična posljedica te spoznaje, kao što je bilo logično da Abraham pođe i preuzme svoje nasljedstvo. Neka te vlastite slabosti i malovjernost ne pokolebaju, one su samo zapreka na putu. Osim toga, ti nisi spašen zbog svoje vjere već zato što je Kristova žrtva na križu bila dovoljna da pokrije sve tvoje grijehe. Samo pogledaj u njega! Netko je rekao da je vjera zapravo Božja obavijest nama da smo njegovi, da smo spašeni. Po vjeri nam Bog daj da to primimo na znanje. No i prije nego što nas Bog o tome obavijesti mi već imamo sve u Kristu, i nitko i ništa nam to ne može oduzeti. Samo pođimo i uzmimo to.

Jasmin Koso, ožujak 2011

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s