Žeđ

3. nedjelja Korizme, godina A

Ps 95; Izl 17, 1-7; Rim 5, 1-11; Iv 4, 5-42

Nema ništa loše u tome da želimo piti vodu. Dapače, voda je nužna za naš život. Kada nam nedostaju stvari potrebne za život, tada lako postanemo nemirni i anksiozni. U takvim situacijama skloni smo preispitivanju ispravnosti smjera kojim idemo. Mi imamo razne životne potrebe. Neke od njih nužne su da bismo preživjeli, druge pak da bismo imali izvjesnu kvalitetu života. Na prvom su mjestu temeljne životne potrebe, među kojima je i voda. Zatim, potrebno nam je nešto u što ćemo se obući, pa nešto čime ćemo se ugrijati, te krov nad glavom. Zatim su tu naše emocionalne potrebe, da volimo i budemo voljeni, da nekamo pripadamo, da imamo životnog partnera i obitelj. Tu su još i naše intelektualne potrebe, potrebe za osobnim razvojem, radom i svrsishodnim životom. Nema ništa loše u nastojanju da zadovoljimo svoje kako egzistencijalne, tako i emotivne potrebe, dapače…

U današnjem čitanju iz Starog zavjeta vidimo kako Izraelci predvođeni Mojsijem prolaze kroz pustinju na putovanju iz Egipatskog ropstva u nepoznatu Obećanu zemlju.U Svetom pismu možemo često naići na sjećanje Izraelskog naroda na ovaj dug i tegoban period boravka u pustinji. Izvještaj Svetog pisma prikazuje Izraelce kao šaroliku skupinu izbjeglica koji putuju kroz pustinju bez osnovnih sredstava za preživljavanje. Bilo je to zaista vrijeme velike opasnosti i anksioznosti. Pa ipak, postoje i mnoga mjesta, kao što smo čitali u današnjem Psalmu 95, gdje se vidi stid zbog ponašanja Izraelaca usred nevolje i teškoća pustinje. Oni su došli vrlo blizu točci da izgube svoje povjerenje u Mojsija, no iznad svega oni nisu bili u stanju zadržati povjerenje u Boga o kojem im je Mojsije svjedočio i čijoj su moći i sami bili svjedocima.

Za nas je važno da razumijemo kako je priča o kušnjama pustinje aktualna i poučna za nas danas isto koliko i za Izraelski narod. Apostol Pavao kaže: “To se sve u slici događalo njima, a napisano je za opomenu nama koji živimo u posljednja vremena.” (1 Kor 10, 11). Mi se sada polako krećemo prema sredini Korizme. Korizma je dobro vrijeme za preispitivanje našeg odnosa s Bogom. Korizma je pravo vrijeme da se zapitamo koliko mi u svakodnevnim životnim zadacima i teškoćama stvarno računamo na Boga? Izraelci su se našli u očajnoj situaciji, bez vode kao osnovnog sredstva za život, a mi često vrlo lako izgubimo Boga iz vida i očajavamo i zbog manjih poteškoća. Ponekad je dovoljno da nam sve ne ide od ruke baš kako bismo željeli pa da postanemo nezadovoljni i ogorčeni. Nemamo se baš čime pohvaliti u odnosu na Izraelce… Tvrditi da bi mi postupili bolje je olako iznesena tvrdnja. Oni su za Mojsijem krenuli u pustinju tako reći bez ičega, bez zaliha hrane i vode. Veliko je ipak moralo biti njihovo pouzdanje. Bili su vrlo šarolika skupina ljudi, no ipak su, unatoč svim ispadima, uspijevali među sobom održavati red. Ponovno ne možemo tvrditi da smo mi imalo bolji. Veliko je bilo Božje milosrđe prema Izraelcima, a Bog je još milosrdniji prema nama. Izraelci su generacijama osjećali stid jer su u nevoljama i teškoćama zaboravljali na velika Božja djela i skrb, posumnjali u Božje vodstvo, te izgubili iz vida Božje obećanje o zemlji “meda i mlijeka” u koju ih vodi. A Bog je usred njihovih teškoća i nevolje pokazao da je on Bog koji proviđa, pokazao je da je on Hrid na koju se mogu osloniti, nije ih ostavio žednima i gladnima. Zna Gospodin da je naše pouzdanje krhko i da nam je potrebno osjetiti dodir Božje ruke koja brine, jer se inače lako preplašimo i posumnjamo. Bog bi se pobrinuo za njihov život i da se nisu žalili i prigovarali, jednostavno zato što je on Bog koji brine i koji je za Izrael namijenio nešto bolje- da ih dovede u Obećanu zemlju. I u našim životima Bog je taj koji brine, unatoč tome što vrlo lako gubimo povjerenje u njega i unatoč našem prigovaranju. Ako se osvrnemo malo u prošlost vidjet ćemo da je Bog i u našim životima učinio velika djela. U konačnici, Boga nam je namijenio nešto mnogo bolje od ovog svakodnevnog života i njegovih teškoća.

A sada nekoliko riječi o našem današnjem čitanju iz Evanđelja… Jednoga vrućeg podneva Isus je sjedio kraj Jakovljeva zdenca u Samariji. Onaj koji je pratio i bdio nad Izraelcima na njihovom putu kroz pustinju (1. Kor 10), onaj koji je za njih providio piće, jednog vrućeg podneva sjedio je kraj Jakovljevog zdenca u Samariji. Ne možemo a ne primijetiti sličnost između ovog Isusovog susreta sa Samarijankom i iskustva Izraelaca u pustinji Sin. Isus je jednog vrućeg podneva, sličnog uvjetima u pustinji, ožednjevši sjeo kraj Jakovljeva zdenaca, spreman da utaži duhovnu žeđ jedne žene koja se nalazila u pustinji života. Kroz njihov razgovor vidimo da Isus nije zanemario, kako ženine fizičke, tako ni emocionalne i intelektualne potrebe. Pokazao joj je da je on taj kojem je stalo, koji razumije i brine. Međutim, kroz fizičku potrebu za vodom Isus je ovoj ženi ukazao da čovjek ne živi samo o zemaljskoj vodi… Ukazao joj je na više istine i potrebe… Ukazao joj je kako je On taj, lijek za njezinu unutarnju žeđ, nezadovoljstvo, nemir i traženje. Našu unutarnju duhovnu žeđ ne može utažiti nikakva zemaljska voda. Naše unutarnje nezadovoljstvo ne može utažiti ništa materijalno. Naše unutarnje praznine ne može ispuniti niti jedan odnos.  Naš unutarnji nemir ne može smiriti niti jedno mjesto. Nema toga što nas izvana može zadovoljiti ako smo iznutra jadni i nezadovoljni. Nema odnosa koji nas može ispuniti ako smo iznutra prazni. Nema mjesta na zemlji na kojem se možemo smiriti ako smo iznutra nemirni. Možemo cijeli život provesti u traženju prave stvari, prave osobe i pravog mjesta za sebe, i ništa se neće promijeniti. Promjena mora doći iznutra, drugim očima moramo početi gledati svijet. Trebamo ga početi gledati očima naše duhovne stijene iz koje crpimo vodu života- a ona je Krist!

Nasuprot rečenom, kada svijet gledamo Kristovim očima onda se možemo hvaliti i nevoljama. Nevolje su tada prilika da još više prionemo uz Boga koji drži cijeli svijet u svojim rukama i koji brine za nas. A nama je Bog već dao sve potrebno da bismo na svijet mogli gledati Kristovim očima. Opravdani vjerom u Krista mi smo miru s Bogom. Ne postoji ništa veće i važnije od ove činjenice!  Mi možemo gledati svijet Kristovim očima, te i u nevoljama još više prionuti uz Boga jer Božja je ljubav izlivena u srcima nas koji vjerujemo po Duhu Svetom koji nam je dan. Drugim riječima, Bog nam je jasno stavio do znanja da nas ljubi! Dapače, Bog nam to stalno i uporno ponavlja: Ljubim te, čuješ li? Ljuubim tee! Ljubim! On nam je u znak te ljubavi već dao ono najviše što je imao. Nikada od Boga nećemo primiti veći dar nego što smo već primili. Pokazao je svoju ljubav prema nama tako što je njegov Jedinorođeni Sin dao svoj život za nas dok smo još bili grešnici. Ponavljam, Bog nam je već dao najviše što je imao. Već nam je dao sve potrebno za ispunjen život. Ako smo se vjerom opravdali po našem Gospodinu Isusu Kristu, onda smo primili i dar Duha Svetoga koji prebiva u našim srcima: ”…bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.” (1 Kor 3, 22b-23).

„Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u nama htjeti i djelovati“ (Fil 2, 13).  No potrebno je da i mi učinimo voljni napor, damo Bogu povjerenje  i računamo s njim, gledamo na  sebe u skladu s istinama naše vjere (uključujući dostojanstvo Božje djece), te trgnemo i pokrenemo u životu! To je način na koji Bog radi… Ako neko misli i čeka da će ga Bog s nebesa doslovce primiti i pokrenuti poput neke marionete, onda se vara. Onda mu se može dogoditi da se na četrdeset godina vrti u pustinji svog života i čudi kako Bog nije djelovao. I zato:

“Dođite, kličimo Gospodu, uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!

Pred lice mu stupite s hvalama, kličimo mu u pjesmama!

Jer velik je Gospod, Bog naš, Kralj veliki nad svim bogovima.

U njegovoj su ruci zemaljske dubine, njegovi su vrhunci planina.

Njegovo je more, on ga je stvorio, i kopno koje načiniše ruke njegove.

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice, poklonimo se Gospodu koji nas stvori!

Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.“

Samo to je jamstvo izobilnog i ispunjenog života…

Jasmin Koso, ožujak 2011.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s