Evanđeoska poslušnost ( i Mojsijev Savez)

13. nedjelja kroz godinu A

Ps 13; Post 22, 1-14; Rim 6, 12-23; Mt10, 40-42

Apostol Pavao nam u današnjem čitanju iz Poslanice Rimljanima poručuje da nismo pod Zakonom, nego pod milošću. Što ove Pavlove riječi zapravo znače? I kako se one odražavaju na našu kršćansku poslušnost? Da li je Pavao htio reći da se Božji Zakon uopće ne odnosi na nas kršćane? Što mi uopće kao Crkva i narod Novog saveza učimo i imamo reći o Zakonu?

Da bismo to mogli razumjeti najprije trebamo malo raščistiti pojam Božjeg Saveza. Što je to savez? Savez je sporazum dvije ili više , u ovom slučaju Boga i čovjeka. Svaki savez ima svoja obećanja, te svoje zahtjeve i odredbe. Savez je nešto uzajamno i stoga sve strane trebaju ispuniti svoje obaveze. Dakle, po definiciji nema Saveza bez uzajamnog obećanja i bez uzajamnog obvezivanja.

Bog je takav Savez sklopio sa Abrahamom. Božje obećanje bilo je da će Abrahamovo potomstvo silno umnožiti i da će im dati Obećanu zemlju u nasljedstvo. Abrahamova obaveza prema Bogu je bila poslušnost iz vjere. Dakle život vjere i poslušnosti. Na Abrahamovom primjeru vidimo da poslušnost Bogu nije izuzeta iz vjere, već je dapače njezin sastavni dio.

S obzirom na način Božjeg ophođenja s ljudima mi razlikujemo dvije vrste Saveza. To su: Savez djela i Savez milosti. Savez djela, naziva se još i Savez s Adamom jer se odnosi na sporazum koji je Bog sklopio s Adamom. Bog je Adamu obećao vječni život uz uvjet potpune i bezuvjetne poslušnosti, kazna za neposluh bila je smrt. Naš predak Adam nije ispoštovao odredbe tog Saveza… I u svijet su ušli grijeh i smrt. Savez milosti je sporazum koji Bog sklapa s Adamovim potomcima na temelju svog milosrđa i milosti, te spašava one koji sami nisu u stanju ispoštovati Božje odredbe. U njemu Krist Jamči i Posreduje za ljude koji ne mogu zadovoljiti standarde Božje pravednosti.

Savez milosti (kao način Božjeg ophođenja s ljudima) preslika je mnogo većeg “nebeskog Saveza” koji nazivamo Savez spasenja. U Savezu spasenja Bog Otac sklopio je u vječnosti sporazum sa svojim Sinom. Sin se obavezao da će biti Jamac, Posrednik i Glava grešnim ljudima, a Otac se obavezao da će k Sinu privući sve za koje je Sin umro. Sin se također obavezao da će izabrani živjeti život vjere i poslušnosti, te da neće izgubiti niti jednoga kojeg mu Otac dade. Kao što vidimo, u Savezu spasenja postoje obostrane odgovornosti. Tako je i u Savezu milosti. Bog Otac po djelovanju Duha Svetoga privlači i budi vjeru u grešniku, Sin za njega Jamči i Posreduje, vjernik se obavezuje živjeti životom vjere i poslušnosti, odnosno poslušnosti iz vjere.

Kod odnosa između Boga i Abrahama lako je uočiti da je to bio Savez milosti. Tome doprinose i novozavjetni tekstovi koji Abrahama navode kao pozitivan primjer spasenja po vjeri. Abraham je povjerovao Bogu i sve što je činio činio je iz vjere. Međutim, kada govorimo o razumijevanju Božjeg Saveza s Mojsijem stvari stoje bitno drugačije. Ako ih pitate da li je taj Savez bio Savez djela ili Savez milosti, mnogi kršćani će odgovoriti: Savez djela. Tome doprinose i mnogi novozavjetni tekstovi, poput ovoga “Niste pod Zakonom, nego pod milošću”, gdje se čini kao da Zakon ima negativan prizvuk.

Međutim, na umu trebamo imati činjenicu da su ti tekstovi nastali u okviru borbe evanđeoskih učitelja sa sasvim određenom vrstom protivnika i lažnih učitelja koje možemo nazvati judaizanti. Oni su naučavali da kršćani iz poganstva, ukoliko žele biti spašeni, pored Evanđelja moraju držati ritualne i građanske odredbe Izraela. To učenje se naziva legalizam-ono naučava da nam za opravdanje nije dovoljan Kristova žrtva na križu već se moramo i držati odredaba Zakona.

No ispravno i objektivno razumijevanje Saveza s Mojsijem ( i Zakona) važno je za ispravno razumijevanje naše evanđeoske poslušnosti. Tvrdim da Božji Savez s Abrahamom i Savez s Mojsijem suštinski nisu nimalo različiti. Naš Bog nije Bog koji se predumišlja, koji je retrogradan, koji s čovjekom postupa malo ovako, pa malo onako. Naš Bog je Bog koji suvereno, odlučno i kontinuirano razvija povijest prema naprijed! Tvrdim da je, nakon Adamovog pada, svaki Božji sporazum s čovjekom bio na osnovu milosti. Tvrdim da je Božji savez s Mojsijem također bio Savez milosti. On je imao određeni ton Saveza djela, i to zbog svojih osobitih naglasaka o kojima ćemo malo kasnije više govoriti, no suštinski on je bio čista milost. Neki o Svetom pismu imaju percepciju kao da je Stari Zavjet knjiga Zakona, a Novi Zavjet knjiga milost… Međutim, Stari Zavjet je prepun Božje milosti!

Dakle, zašto je Savez s Mojsijem Savez milosti? Zato što jednostavno jest! Najprije je Bog, bez ikakvih prethodnih zasluga, izbavio Izraelski narod iz Egipta. A zašto ih je izbavio? Izbavio ih je upravo na temelju obećanja koje se zakleo njihovu praocu Abrahamu, na temelju obećanja Saveza milosti koji je s njim sklopio. U pustinji je Bog od Hebreja spašenih iz Egipta stvorio čvrstu naciju Izrael. I onda kao takvi, kao izabrani narod već izbavljen iz Egipta, primili su kao znak tog Saveza zakon zapisan Božjim prstom na pločama od kamena i obavezu da ga poštuju.

Dakle, Božji Savez je mnogo veći koncept, dolazi prije, prevazilazi zakon i ima prednost nad zakonom! Onaj tko to dobro razumije neće nikada upasti u zamku legalizma s jedne ili samo nominalnog kršćanstva s druge strane. Rekli smo da svaki Savez po definiciji ima svoje zahtjeve i odredbe. Zakon je jednostavno skup odredbi i produžetak Saveza. Zakon je kućni red ili uputstvo za Božju obitelj, koji smo primili od od Boga koji nas je već prihvatio po milosti. Zakon je u konačnici izraz Božjeg karaktera, kakav on zaista jest. On je etika utemeljena na Božjem karakteru.

Spomenuli smo da Bog povijest spasenja razvija u kontinuitetu, a ne retrogradno. Svaki novi Savez koji je Bog sklopio s ljudima otkriva nam više tome kakav je Bog i kakvi su njegovi planovi. Također, spomenuli smo da je Savez s Mojsijem imao neke svoje osobite naglaske u odnosu na druge Saveze u Svetom pismu. Savez s Mojsijem ima i barem nekoliko prednosti u odnosu na Božji Savez s Abrahamom.

Kao prvo, Bog je ovdje izvanjski sažeo svoju volju za čovjeka zapisavši je svojim prstom na kamene ploče. To definitivno nije prvi put da je Bog ljudima otkrio svoj moralni Zakon, no prvi put ga je izvanjski sažeo i predao Izraelu. I Bog je kroz to formirao Izreal u naciju. U Abrahamovo vrijeme Bog je djelovao kroz obitelj, a sada Bog svoj rad pomiče s nivoa obitelji na naciju. To je definitivno korak naprijed. Kroz ta pravila kojih se Izael trebao pridržavati, kroz njihovu borbu s neprijateljima, kroz solidarnost i zajedništvo Bog je Izraelce konsolidirao u jaku naciju. I kad se to dogodilo proroci su odmah počeli naviještati Novi Savez. Pomicanje Božjeg djela na višu fazu: s obitelji na naciju, a s nacije na višenacionalnu Crkvu.

Drugo, Izrael je sada imao detaljna uputstva koja su se odnosila na svako područje života. Sva područja života bila su dodirnuta zakonom i ako je netko prije imao bilo kakve sumnje o tome što je grijeh, sada je većina tih nedoumica bila riješena. Izraleci vođeni Mojsijem stekli su mnogo bolji uvid u Božju slavu, moć i snagu nego svi prije njih. Kroz taj Savez mi bolje upoznajemo tko je doista Bog i što doista znači njegovo ime (Mojsije je upoznao Božje ime).

Treće, Savez s Mojsijem imao je mnogo veći kapacitet da čovjeka dovede do poniznosti. Čovjekov prirodni instinkt jest da slavi Boga na način koji čovjeku najviše odgovara. No Bog želi da ga slavimo na njegov način. Boga trebamo ne samo slaviti, već ga trebamo slaviti na Božji način, moramo se podložiti njegovoj volji.

I četvrto, kroz Savez s Mojsije dobivamo puniju sliku Božje Svetosti. Tako dok čitamo Levitski zakonik do izražaja stalno dolaze dvije teme: to su posvećenje i pomirenje. Posvećenje znači da smo izdvojeni od svijeta da bismo štovali Boga, a pomirenje znači uvjet nužan za ulazak u zajedništvo s Bogom. Da bi ušli u štovanje Boga mi moramo biti izdvojeni od svega što je grešno. Pomireni trebamo biti zato što je Bog svet, a mi nismo. Bog je u svoj svojoj svetosti prebivao među djecom Izraela, prebivao je u njihovu središtu, i to je zahtjevalo da poštuju sve vrste opterećujućih pravila.

Dakle, da kratko sažmemo i ispravno razumijemo ulogu Zakona u životu vjernika, bilo u Starom ili Novom Zavjetu: Zakon je podveden pod mnogo veći i temeljniji okvir Saveza. Zakon je produžetak Saveza. Iznosi zahtjeve, uvjete i odredbe Saveza. Tko to dobro razumije bit će zaštićen od legalizma i nominalizma.

U u 7. poglavlju PNZ, u 8. retku, Gospod jasno potvrđuje da da je u Savez s Izraelom ušao ne zbog neke kvalitete u njima već zato što ih je ljubi!

Jer ti si narod koji je posvećen Gospodinu, Bogu svojemu. Tebe je izabrao Gospodin, Bog tvoj, između svih naroda na zemlji, da budeš narod koji pripada samo njemu. Nije vam se Gospodin obratio i izabrao vas zato što bi vas bilo više nego drugih naroda-jer vi ste najmanji od svih naroda-nego zato što vas Gospodin ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo vašim ocima. (PNZ 7, 6-8)

To o Božjoj ljubavi ne piše u redcima Novog Zavjeta, već u Mojsijevu zakonu!

Također, u PNZ 9. poglavlje, povodom prelaska Izraelaca preko Jordana i prije nego što je podsjetio Izraelce na njihov neposluh u dane kad je primio Deset zapovijedi, Mojsije kaže:

Ne misli kad ih Gospodin, Bog tvoj, otjera ispred tebe ovako: Zbog moje pravde dovede me Gospodin, da primim u posjed tu zemlju! Gospodin otjera te narode ispred tebe zbog njihova nevaljalstva. Ne ideš zbog svoje pravde i zbog poštenja svog srca primiti u posjed njihovu zemlju, nego Gospodin, Bog tvoj, tjera te narode ispred tebe zbog njihova nevaljalstva i zato da ispuni obećanje koje se Gospodin zakleo tvojim ocima: Abrahamu, Izaku i Jakovu.” (PNZ 9, 4-5)

I to nije napisao Pavao, nego Mojsije!

U Savezu s Mojsijem postoje neki osobiti naglasci, ali nema suštinske razlike između tog i Novog Saveza. U Mojsijevom kao i u Novom Savezu navode se blagoslovi vezani uz poslušnost, te posljedice i ukor vezano uz neposlušnost prema Bogu.

Pavao se u svojim Poslanicama (posebno u Galaćanima i Rimljanima) ne svađa s Mojsijem, već s krivim učiteljima-judaizantima. On zapravo potvrđuje Mojsija i Zakon. Pavlov prigovor krivim učiteljima je: Vi niste nikada zaista razumjeli zakon i vi niste nikada zaista razumjeli razlog zašto je zakon kreiran. I vi ste u potpunosti propustili shvatiti što Pismo kaže kako se Bog odnosi prema ljudima i kako ih prihvaća.

Ono što Pavao želi reći jest:

Savez koji je od Boga potvrđen nije dokinut Zakonom, koji je postao poslije četiri stotine i trideset godina, tako da bi dokinuo obećanje. Jer ako je baština od zakona, onda nije od obećanja, a Abrahamu je Bog iskazao svoju milost obećanjem… Je li dakle Zakon protivan Božjim obećanjima? Bože sačuvaj! Jer kad bi bio dan Zakon , tako da bi mogao život davati zaista bi od Zakona bila pravda. Ali je Pismo sve zatvorilo u grijeh da se onima koji vjeruju obećanje da po vjeri u Isusa Krista.” (Gal 3, 17-18.21-22)

Zakon vas može opravdati jedino ako ste savršeni. Ako netko misli da može ispuniti Zakon neka slobodno pokuša! No mi toj osobi možemo reći: “Prijatelju, nećeš uspjeti, zato što već jesi grešnik!” Nitko od nas ne može u potpunosti ispuniti Zakon. Isus Krist je jedini koji je savršeno ispunio zakon da mi možemo biti opravdani po vjeri na temelju njegove poslušnosti. To je ono što nam Bog milostivo i širokogrudno nudi!

Kao što možemo vidjeti, Pavlov argument nije Zakon je loš a milost je dobra, ili Zakon je loš, a vjera je dobra-kao što kršćani ponekad imaju percepciju. Pavao nije protiv samog Zakona. On jednostavno tvrdi da se Zakonom nitko ne može opravdati pred Bogom. Međutim, ako razumijemo funkciju Zakona unutar našeg zajedništva s Bogom(koje je po vjeri), ako razumijemo da zakon nije ni osmišljen da čovjek da pravednost i život, tada ne trebamo bježati od njega (u nekom strahu da svaka poslušnost Zakonu predstavlja legalizam). I oni koji s gnušanjem bježe od zakona isto kao i oni koji ga nameću kao uvjet opravdanja pred Bogom zapravo pokazuju da nisu nikada stvarno razumjeli njegovu funkciju. Paradoksalno, ali moguće je istovremeno biti legalist u mentalitetu (koji potpuno krivo razumije Božji zakon) i samo nominalni kršćanin (koji onda bježi od poslušnosti Bogu).

Ono što mi učimo o odnosu Božjeg naroda prema Zakonu i što Novozavjetna etika kaže jest:

Zakon i dalje nastavlja biti standard poslušnosti, ali zakon sam po sebi nije sposoban proizvesti poslušnost. Samo Duh Sveti je u stanju proizvesti poslušnost. I Duh Sveti proizvodi u nama tu poslušnost svojim milostivim djelovanjem. Instrument te poslušnosti je naša vjera. Po vjeri mi pokazujemo plodove poslušnosti u čuvanju Zakona.”

Pavao nam poručuje: Zakon nije sposoban dati život. Samo Duh Sveti to može učiniti u skladu sa svojom milošću, a instrument koji je Bog za to izabrao je vjera. Naša poslušnost je produkt-plod djelovanja koje Duh Sveti izvodi u nama, a ne njegov uzrok ili uvjet.

Da, mi nismo pod Zakonom: A) u smislu da smo opravdani samo vjerom u Krista; B) u smislu da nam Zakon ne može dati život, niti sam proizvesti poslušnost; i C) u smislu da smo slobodni od ceremonijalnih propisa čija je svrha bila da ukažu na savršeno pomirenje ispunjeno u Kristu.

No to nikako ne znači da kršćani nemaju ili ne trebaju imati nikakve veze s Božjim moralnim standardima:

Što dakle? Zar ćemo griješiti kad nismo pod Zakonom, nego pod milošću? Bože sačuvaj!”

.

Jasmin Koso, srpanj 2011.

.

bibliografija:

članak “The Mosaic Covenant”

http://www.fpcjackson.org/resources/apologetics/covenant%20theology%20&%20justification/ligons_covtheology/08.htm

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s