Ima li Bog dvije volje? Božji izbor nasuprot Božjoj želji da se svi spase – John Piper

Cilj mi je pokazati, iz Pisma, kako istovremeno postojanje Božje volje koja želi ”da se svi spase” (1 Timoteju 2,4) i Njegove volje, koja bezuvjetno izabire one koji će zaista biti spašeni, nije znak božanske šizofrenije ili egzegetske zbunjenosti. Sljedeći cilj, a nadovezuje se na prvi, jeste pokazati kako bezuvjetni izbor nije u suprotnosti s biblijskim izražavanjem Božje samilosti za sve ljude, te ne poništava iskrenu ponudu spasenja svim izgubljenim ljudima među svim narodima.

Mogli bismo reći da su 1 Timoteju 2,4, 2 Petrova 3,9 i Ezekijel 18,23 stupovi arminijanskog shvaćanja Božje volje univerzalnog spasenja svih ljudi. U 1 Timoteju 2, 1-4, Pavao piše kako trebamo moliti za kraljeve i one na visokim položajima kako bismo mogli uživati miran i pobožan život, a to ”je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće (thelei) da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine.” U 2 Petrovoj 3, 8-9 apostol piše kako je odgađanje drugog Kristovog dolaska zbog činjenice da je Bogu jedan dan kao tisuću godina i tisuću godina kao jedan dan. ”Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće (boulomenos) da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.” U Ezekijelu 18,23 i 32 Gospodin govori o samilosti koju ima prema bezbožnicima: ”Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik – riječ je Jahve Gospodina – a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi? …Ja ne želim (ehephoz) smrti nikoga koji umre – riječ je Jahve Gospoda. Obratite se, dakle, i živite!” (Usp. 33,11).

Moguće je da nas pažljiva egzegeza teksta iz 1 Timoteju 2,4 dovede do zaključka kako se riječi ”Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase” ne donose na svaku individualnu osobu na zemlji, već da to označava ”svakojake ljude”, jer ”sve ljude” u prvome retku može označavati skupine ljudi, kao što su ”kraljevi i oni koji su na vlasti” (2. redak). Također je moguće da se ”vama u 2 Petrovoj 3,9 (”…nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne”) ne odnosi na sve ljude na svijetu, već na ”vas” kršćane koji su, kako Adolf Schlatter kaže: ”ljudi koji jedino pokajanjem mogu zadobiti milost Božju i obećanu baštinu.”
Međutim, ovaj argument, kako Božja volja da se svi spase ima ograničenja, nikada nije bio, i vjerojatno nikada neće biti uvjerljiv arminijancima, naročito zato što tekst Ezekiela 18,23,32 i 33,11, još više uklanja mogućnost tog ograničenja. Stoga, kao osoba koja iskreno vjeruje u Božji bezuvjetni, individualni odabir, raduje me potvrditi kako Bog ne želi da itko od nevjernika propadne te da Bog ima samilosti prema svim ljudima. Cilj mi je pokazati kako to nisu besmislice.
Zadatak ovoga poglavlja nije braniti nauk Božjeg bezuvjetnog izbora koga će spasiti. Time sam se bavio u nekim ranijim knjigama, i drugi autori to čine u ovoj knjizi. Ono što ću pokušati jeste pokazati kako ovi temeljni tekstovi arminijanskog shvaćanja, iako su temelji univerzalne ljubavi, nikako nisu protivni nauku bezuvjetnog Božjeg izbora. U slučaju da uspijem, to će biti neizravna potvrda tezi iznesenoj u ovoj knjizi. Štoviše, smatram da arminijanci griješe kada pokušavaju ove temelje univerzalne ljubavi upotrebljavati kao oružje protiv nauka milosti izabranja.
Tvrdeći kako je volja Božja da se svi spase, prihvaćajući, u isto vrijeme, bezuvjetno izabranje nekih daje naslutiti kako Bog ima najmanje ‘’dvije volje’’, ili dva načina htijenja. Čini se kao da Bog uspostavlja jedan način, dok u isto vrijeme želi, i naučava, da se stvari dogode na neki drugi način. Ova distinkcija u Božjoj volji je izražavana na razne načine kroz stoljeća, to nije ništa novo. Primjerice, teolozi su pisali o suverenoj volji i moralnoj volji, o djelotvornoj i permisivnoj volji, tajnoj i otkrivenoj volji, volji odredbe i volji zapovijedi, volji odredbe i volji propisa, voluntas signi (volji ukaza) i voluntas beneplaciti (dobrohotna volja), itd.
Clark Pinnock se s neodobravanjem osvrće na ‘’nevjerojatni paradoks postojanja dvije božanske volje po pitanju spasenja.’’ U Pinnockovom zadnjem izdanju, A Case for Arminianism [Argumenti za arminijanizam] Randall Basinger piše: ‘’ako je Bog odredio sve događaje tada to znači da ništa ne može i ne bi trebalo biti nikako drugačije nego što jest.’’ Drugim riječima, on odbacuje ideju da je Bog odredio jedno, a naučava kako se trebamo ponašati kako bi se stvari odvijale drugačije. Piše kako je preteško ‘’suvislo zamisliti Boga u kojemu ovakva razlika zaista postoji.’’
U tom istome izdanju Fritz Guy piše kako je Božje otkrivenje u Kristu donijelo ‘’promjenu paradigme’’ u kojoj sada o ljubavi Božjoj trebamo razmišljati kao o ‘’fundamentalno kategoriji koja dolazi ispred pravednosti i moći’’. Ta promjena paradigme nam omogućava gledati na ‘’Božju volju’’ kao na ‘’oduševljavajuću, a ne odlučujuću’’. Božja volja nije Njegova suverena svrha koju on uspostavlja nepogrješivo, već je to ‘’želja ljubavnika za ljubljenim’’. Božja volja je njegova opća namjera i čežnja, a ne Njegova učinkovita svrha. Guy ide još i dalje i piše: ‘’Osim pretpostavke predodređenja jasno je kako Božju ‘volju’ uvijek (sic) treba shvaćati u terminima namjere i želje [nasuprot učinkovite, suverene svrhe].’’
Ova vrsta kritike nije nova. Prije 250 godina, Jonathan Edwards je napisao: “Arminijanci ismijavaju razlikovanje između tajne i objavljenje volje Božje, točnije razlikovanje između odredaba i zakona Božjih, jer mi kažemo kako je Bog odredio neke stvari, a druge zapovjedio. Oni tvrde kako mi držimo da u Bogu ima proturječja, da jedan volja proturječi drugoj.”
Međutim, unatoč kritikama ovo razlikovanje stoji, ne poradi logičke ili teološke dedukcije već zato što se nalazi u Pismu. Najpažljiviji egzegeta koji piše u Pinnockovm Argumenti u prilog arminijanizmu priznaje postojanje dviju volja u Bogu, I. Howard Marshall svojim darom za egzegezu pristupa pastoralnim poslanicama. O 1 Timoteju 2,3, piše:
“Kako bi izbjegli sve zablude važno je pojasniti da, iako Bog želi da se svi spase to nužno ne znači kako će svi pozitivno odgovoriti na evanđelje i biti spašeni. Moramo razlikovati između onoga što bi Bog želio da se dogodi i između onoga Mu je volja da će se dogoditi, a o obje ove stvari možemo govoriti kao o Božjoj volji. Pitanje nije, hoće li svi biti spašeni, već je li se Bog pobrinuo da svi budu spašeni u Kristu, pod uvjetom da vjeruju, bez ograničavanja potencijalnog dosega Kristove smrti samo na one za koje Bog zna da vjeruju.”
U ovome bih poglavlju htio poduprijeti Marshallov argument kako “Moramo razlikovati između onoga što bi Bog želio da se dogodi i između onoga Mu je volja da će se dogoditi, a o obje ove stvari možemo govoriti kao o Božjoj volji.” Možda je najbolje to učiniti tako što ću istaknuti na koji način Pismo opisuje Boga koji izražava volju, želju za čime što ne odobrava u nekom drugom smislu.  Nakon što se pozabavimo biblijskim dokazima osvrnuti ćemo se natrag i razmisliti kako nam je sve to shvatiti u odnosu na Božju svrhu spasenja.
Ilustracije dvije volje u Bogu

Kristova smrt

Najuvjerljiviji primjer Božje volje da se grijeh dogodi, dok u isto vrijeme ne odobrava grijeh, jest Njegova volja da Njegov savršeni, božanski Sin umre. Judina izdaja Isusa je moralno zao čin kojeg je nadahnuo sam Sotona (Luka 22,3). Pa ipak, u Djelima 2,23 Luka piše: “njega, predana po odlučenu naumu(boule)  i promislu Božjem.” Izdaja je bila grijeh koji je uključivao i Sotonu, ali je bila dijelom Božjeg odlučenog nauma. Što znači, bila je Božja volja, na neki način, da Njegov Sin bude predan, premda je sam taj čin bio grijeh.
Štoviše, Herodov prijezir spram Isusa (Luka 23,11) i Pilatov kukavičluk i briga za vlastiti probitak (Luka 23,24), povici Židova: “Raspni, raspni ga!” (Luka 23,21), izrugivanje vojnika (Luka 23,26), svi ovi stavovi i djela su bila grješna. Pa ipak, u Djelima 4, 27-28, Luka izražava shvaćanje Božje suverenosti koja se očitovala u tim djelima bilježenjem molitve jeruzalemskih svetaca:
“Jer se zaista ujediniše u ovome gradu Herod i Poncije Pilat s neznabošcima i sa plemenima Izraelovim protiv tvojega svetoga Sluge Isusa, tvojega pomazanika. Oni učiniše, što su bile unaprijed odredile ruka tvoja i odluka (boule) tvoja.”
Herod, Pilat, vojnici i gomila koja se sakupila, svi su se pobunili protiv Svevišnjega, a njihova pobuna je nehotimično (grješno) poslužila u službi Božjih nedokučivih planova.
Strašna smrt kojom je Krist umro bila je volja i djelo Boga Oca. U Izaiji 53,4.10 čitamo: “A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava…Al` se Jahvi svidje da ga pritisne bolima.” Božja volja je itekako sudjelovala u događajima koji su oko smrti Njegova Sina na križu. Bog je smatrao primjerenim da “po patnjama do savršenstva dovede Početnika njihova spasenja” (Hebrejima 2,10). Jonathan Edwards ističe kako se Kristove patnje “nisu mogle zbiti osim po grijehu. Jer morao je otrpjeti prijezir i sramotu.”
Podrazumijeva se kako je poslušnost Njegovom moralnom zakonu volja Božja, i da će način na koji on zahtijeva tu poslušnost mnogi odbiti. To je očito iz mnogo tekstova: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.” (Matej 7,21). “Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.” (Matej 12,50). “Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.” (1 Ivanova 2,17). “Volja Božja” o kojoj čitamo u ovim recima je objavljena, moralna uputa Staroga i Novoga zavjeta, uputa koja zabranjuje grijeh.

Stoga, jasno je kako nije bila “volja Božja” da Juda i Pilat i Herod i vojnici i okupljena gomila prekrše Božji moralni zakon predajući Isusa da bude razapet. No, znamo da volja Božja jest bila da se to dogodi. Dakle, znamo kako je Božja volja, na jedan način, ono što Mu nije volja na drugi način. Isusova smrt potvrđuje izjavu I. Howard Marshalla kako “moramo razlikovati između onog što bi Bog želio da se dogodi i onoga što  je Njegova volja da se dogodi.”

Ima još…

Ostatak članka pročitajte ovdje u pdf formatu

Priredio: Nenad Adžić
Prevela: Danijela Vidaković
Preuzeto sa stranice: www.samopismo.com

By John Piper. © 2012 Desiring God Foundation. Website: desiringGod.org
Oglasi

2 misli o “Ima li Bog dvije volje? Božji izbor nasuprot Božjoj želji da se svi spase – John Piper

  1. ..Zar kad Bog nešto kaže i obeća,da ne ispuni,zar je on kao čovjek koji rekne pa se porekne?? Što On kaže,TO JEST ! Ono što je vama nemoguće je Njemu moguće i hoće ostvariti sav svoj naum jer Njegova Riječ jest Istina,najčišća Istina i sve je postalo po Rijeći i sve živi po Njoj i za Njega i svaka DUŠA KOJU JE STVORIO ČE SE VRATITI K NJEMU!!!!!!!!

  2. Bog Otac Je LJUBAV,MUDROST I SILA i sve što je naumio kroz svoje stvaranje je naumio u svojoj bezgraničnoj Ljubavi ispuniti da ljubi i da Ga se ljubi i kao Bog savršenstva nemože i NEĆE dozvoliti da mu ni jedna duša zauvjek propadne!!! Amen, Isus Krist naš Bog i Gospod(gospodar)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s