Zašto bi vjernici trebali krstiti djecu?

Da li je krštenje uopće potrebno?

 Izgleda da se danas povećava broj ljudi koji kažu: “Poznajem Isusa, što će mi izvanjski znakovi poput krštenja?” Stoga ovo pitanje zaslužuje odgovor.

Kao prvo, o tome postoji jasna i nedvosmislena Isusova zapovijed. Isus svojim učenicima nije obećao samo svoju silu i nazočnost, već im je dao i Veliko poslanje: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28, 19-20). Čini se čudnim reći da ljude učimo izvršavati njegove zapovijedi, a odbaciti zapovijed sadržanu već u prvoj rečenici-krstite! Moramo se krstiti iz puke poslušnosti ako tvrdimo da je Isus naš Gospodin.

Drugo, krštenje je znak kršćanske zajednice. Oduvijek je bio univerzalno prakticiran među kršćanima, osim nekoliko iznimaka. Na dan Pedesetnice tri tisuće ljudi je čulo Evanđelje, uzvjerovalo i bilo kršteno (Dj 2). Taj uzorak se ponavlja širom Novog zavjeta.  Obraćenje Kristu dovodi ljude u kršćansku zajednicu-Crkvu. Ta zajednica je imala i još uvijek ima znak pripadnosti-krštenje. Novozavjetna Crkva ne poznaje tako nešto ako što je nekršteni kršćanin. Naravno, postoje iznimke poput razbojnika na križu, koji nije imao vremena ni prilike krstiti se, ali takva iznimka ne može biti argumenta za tvrdnju: “Opravdan sam vjerom u Krista i ne trebam se krstiti”.

Treći razlog zašto je krštenje neophodno kršćanima jest taj da nas krštenje ucjepljuje u Krista i Crkvu. Moramo se oduprijeti načinu razmišljanja koji dolazi iz anabaptističkih krugova i krugova slobodnih zajednica koje se prema krštenju odnosi prvenstveno kao svjedočanstvu obraćenja. Naime, u Novom Zavjetu krštenje je mnogo jasnije definirano kao instrument obraćenja. Uzorak je uvijek isti, radilo se o tri tisuće ljudi na dan Pedesetnice, obraćenju apostola Pavla, Etiopljanina i drugih. Krštenje je dio evangelizacije, a ne svjedočanstvo koje slijedi. Novozavjetne crkve nisu imale probni period za one koje bi kasnije krstili. Ljudi su se pokajali, uzvjerovali i odmah krstili.

Krštenje je djelotvorno u dovođenju osobe u Crkvu i u Krista, ali nije bezuvjetno djelotvorno. Postoje uvjeti njegove efikasnosti, a to su dar Duha Svetoga s Božje strane, te pokajanje i vjera s naše strane.

Krštenje vjernika

Ustanovili smo da je krštenje potrebno kao dio inicijacije kršćanina. Ali tko bi se trebao krstiti? Jasno je iz Novog Zavjeta da se odrasli vjernici trebaju krstiti kad su povjerovali u Krista. Poput Abrahama, oni odgovaraju na Božju milost  koja im je bila ponuđena u Evanđelju i primaju znak Saveza koji ih veže uz Gospodina.

U kasnijim je periodima crkva odlučila imati probni period prije krštenja. Spomenuli smo da takva praksa nije postojala u novozavjetnoj Crkvi. No neki ipak čine drugačije, ali to nije glavno pitanje kojim se ovdje bavimo.

Naše pitanje jest treba li dozvoliti krštenja većem krugu osim samo odraslim vjernicima? Jesu li djeca prigodni primatelji sakramenta krštenja? Mala djeca se ne mogu pokajati, ne mogu vjerovati. Stoga, na temelju čega oni mogu biti kršteni?

Krštenje djece

Odgovor baptista, slobodne braće, i mnogih drugih slobodnih zajednica jest da nema odgovarajućeg temelja za krštavanje djece. S druge strane, velika većina kršćanskih crkava prakticira krštavanje djece vjernika. Treba postojati neki razlog zašto to čine. Koji je?

Zapravo, postoji barem sedam razloga koji su kroz vjekove uvjerili većinu crkava da krste djecu vjernika. Oni su različite težine, ali ako ih uzmemo u obzir sve zajedno, tada predstavljaju snažan argument. Razmotrimo ih:

1.      Djeca su bila uobičajena u starozavjetnoj crkvi.

Božji Savez s Abrahamom bio je mjerilo za cijeli Božji narod u Starom Zavjetu. Njegov vjernički odgovor na Božju milost bio je zapečaćen obrezanjem-znakom Saveza, kao i krštenje kod novozavjetnih vjernika. No Savez nije završio ovdje. Izak se rodio u zajednici Saveza i primio obrezanje kao znak Saveza davno prije nego što je mogao dati bilo kakav odgovor na Božju milost (Post 21, 4). Obrezanje djece nije bilo povremena praksa, niti iznimka, bio je to dio Božje namjere za obitelj.

Ovo nam govori da dijete rođeno u domu vjernika ima pravo na znak pripadnosti, iako je premlado da ispuni uvjete na kojima počiva Savez. Pokazuje nam da je vjera glave kuće od velike važnosti za cijeli dom, i pokazuje nam da je odbijanje davanja znaka djeci koja se rode unutar Saveza vrlo ozbiljan krivnja.

Stoga apostol Petar na dan Pedesetnice kaže: “Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.” (Dj 2, 39). Bi li djeca trebala biti u gorem položaju u Novom Zavjetu nego što su bila u Starom? Sastoji li se crkva samo od suglasnih i odraslih, te onih koji su sposobni percipirati i razumjeti poruku Evanđelja? Ako bi Židov prešao na kršćanstvo bio bi zapanjen kad bi čuo da njegova djeca ne bi trebala primiti znak Saveza. Ako su mogli primiti obrezanje, zašto ne i krštenje?. Ako su bili dobrodošli u starozavjetnoj crkvi, zašto nisu i u novozavjetnoj?

2.      Cijele obitelji su bile krštene kada su prozeliti prešli na judaizam

Kad je jedna  obitelj prešla  iz poganstva na judaizam morala je učiniti sljedeće stvari: glava obitelji je prinosila žrtve, a onda su sjeli u kadu i krstili se “ispirući poganske nečistoće”. Nema sumnje da je prozelitsko krštenje utjecalo na kršćansko, unatoč međusobnim velikim razlikama.

Teško je pretpostaviti da je djeci bilo zabranjenoj kršćansko krštenje koje očito mnogo duguje prozelitizma krštenju. Židovi su mnogo cijenili obitelj. Pri obrezanju, kao i u prozelitskom krštenju obitelj zauzima vrlo važno mjesto. Ta praksa je bila duboko ukorijenjena u njihov vjerski život. Tu praksu bi mogla zaustaviti samo jasna Isusova zapovijed. No nigdje ne možemo naći takve zapovijedi.

3.      U novozavjetnim danima krstile su se cijele obitelji.

U Novom Zavjetu čitamo o tome kako su se krstili Lidijin dom (Dj 16, 15), tamničareva obitelj (Dj 16, 32) i Stefanin dom (1 Kor 1, 16). Ovi odlomci često izazivaju nelagodu u baptističkim krugovima. Oni se radije nadaju da u tim obiteljima nije bilo male djece. No ovdje se radi o solidarnosti cijele obitelji. Postali smo toliko zaraženi individualizmom da nam je teško to cijeniti, ali u drevnim vremenima, kada je glava obitelji nešto činio, činio je to u ime cijele obitelji. Kamo je on išao i oni su išli. Kroz cijelu Bibliju vidimo da se Bog bavi obiteljima: Abrahamom i njegovom obitelji, Noom i njegovom obitelji itd. Možda samo glava obitelji ispovijeda vjeru, ali cijela obitelj prima znak pripadanja.  Razgovor Pavla i Sile s tamničarem u Filipima dobar su nam primjer za to: “’Gospodo, što mi je činiti da se spasim?’ Oni će mu: ‘Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!’” (Dj 16, 30-31). Obraćenje i krštenje oca temelj je za krštenje cijele obitelji i sve ih dovodi u Savez. Naravno, to ne znači da je svaki član obitelji zaista spašen. No to znači da svi članovi vjerne obitelji imaju pravo na znak Saveza sve dok sami ne odluče hoće li odgovoriti Bogu koji je pružio inicijativu pomirenja.

4.      Isus je prihvatio i blagoslovio malenu djecu

U priči iz Mk 10, 2-16 i paralelama najjasnije vidimo Isusov stav prema maloj djeci. To se najvjerojatnije dogodilo  u predvečerje Dana pomirenja jer je te večeri bio običaj da roditelji donose svoju djecu pismoznancima koji bi na njih polagali svoje ruke i molili  da i oni jednoga dana steknu poznavanje “Zakona dobrih djela”. Učenici su se pak tome protivili, možda stoga jer su smatrali da roditelji time Isusa stavljaju na istu razinu s pismoznancima. Isus se zbog toga naljutio i rekao: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.”(Mk 10. 14-15). Potom ih je zagrlio, blagoslivljao i polagao na njih ruke.

Na prvi pogled ovaj odlomak nema nikakve veze s krštenjem Pa ipak, od drugog stoljeća na dalje ova priča se koristi kao opravdanje krštenja djece. Tertulijan nam pokazuje da su u njegove dane ove Isusove riječi  bile tumačene kao temelj za krštenje djece: “Ne priječite im!”-ovaj izraz zauzimao je mnogo mjesta u raspravama o krštenju.

No ono mnogo je važnije što nam ovaj odlomak otkriva jest Isusov stav prema djeci. Pri tome imajmo na umu da Evanđelisti namjerno ističu da su to bila malena djeca. Dakle, kako se to Isus odnosio prema tim malenim ljudima? Ovaj odlomak nam pokazuje tri stvari. Prvo, Isus voli malu djecu. On ih rado prima k sebi i ljuti se na one  koji ih žele držati podalje. Drugo, Isus ih je voljan blagosloviti, mada su premali da bi ga razumjeli. Treće, mala djeca mogu primiti blagoslov iz Isusovih ruku. Tko može posumnjati jesu li ona uistinu blagoslovljena ako ih sam Isus blagoslovi?

Kad je Isus tako blagoslovio malenu djecu, je li onda čudno da je taj redak kasnije primijenjen na krštenje, odnosno na stavljanje znaka Saveza milosti na malenu djecu? Isus nije samo blagoslovio djecu već ih je učinio primjerom za vjernike kakav trebaš biti ako želiš dobiti blagoslove Dana pomirenja i ući u Kraljevstvo Božje.

5.      Crkva je kroz povijest krstila djecu

Oko 215. godine poslije Krista rimski teolog Hipolit u dokumentu znakovitog naziva Apostolska tradicija na najprirodniji se način odnosi prema praksi krštenja djece. Slika je jasna i jedinstvena. Rani kršćani krstili su djecu i to smatrali apostolskom praksom.  Postoji samo jedna značajan glas koji se digao protiv te prakse tijekom prvih petnaest stoljeća povijesti crkve, bio je to glas Tertulijana (160-220). Postojali su mnogi reformski pokreti u Crkvi tijekom tog dugog perioda.  Montanizam u drugom stoljeću, donatizam u četvrtom, Husiti i sljedbenici Wycliffa u kasnijem razdoblju srednjeg vijeka, te protestantska reformacija koja je uslijedila. Svi su oni napadali pogreške institucionalne crkve. No nitko od njih nije dovodio u pitanje krštenje djece vjernika. Dokazi sugeriraju da je apostolska crkva krstila djecu vjernika te da se ta praksa i nastavila kroz dugi period povijesti Crkve sve do protesta anabaptista u doba reformacije.

6.      Krštenje djece naglašava objektivnost Evanđelja

Krštenje ukazuje na djelo raspetog i uskrslog Krista, odgovorili mi na to ili ne. Krštenje je sakrament našeg posvojenja, pomirenja i opravdanja. Ništa od toga nećemo dobiti ukoliko se ne pokajemo i ne uzvjerujemo. Ali u krštenju stoji demonstracija činjenice da naše spasenje ne ovisi o našoj osobnoj, vrlo grešnoj vjeri, već o onome što je Bog učinio za nas. Krštenje djece nas podsjeća da mi nismo spašeni zbog svoje vjere već po milosrdnom Božjem djelovanju u našu korist. I to je najvažniji naglasak. Martin Luther, taj veliki zagovornik, tako reći ponovni otkrivatelj, opravdanja po vjeri, imao je periode opsjedutosti najstrašnijim sumnjama. U takvim trenucima nije rekao: “Povjerovao sam!”. Bio je previše nesiguran u svoju vjeru da bi to učinio. Rekao je: “Kršten sam!” (i to kao dijete). Krštenje je pretpostavljalo ono što je Bog učinio za njega. To je bilo zdravo objektivno. U našim danima, kad nam se miješaju osjećaji poput nekog barometra duhovnog blagostanja mogli bismo nešto naučiti od Luthera. U trenucima kad nam vjera tone u močvare sumnji možemo biti odvažni. Bog je odlučno (i tjelesno) djelovao za nas u Kristu. Mi smo kršteni u Njega i Njemu pripadamo, koliko god i kadgod se trulo osjećali.

7.      Krštenje djece naglašava Božju inicijativu u spasenju

Svi se slažemo da je krštenje pečat Saveza između Božje milosti i našeg odgovora. No pitanje je bismo li ga prvenstveno pripisali našem odgovoru ili Božjoj inicijativi? Baptisti vjeruju da je krštenje nevaljano sve dok osoba ne povjeruje, jer povezuju pečat Saveza prvenstveno s ljudskim odgovorom. Položaj pedobaptista (što zastupa glavina kršćanske misli)zauzima drugačije gledište. Da, odgovor jest vrlo važan. Svakako treba napraviti mjesta za ispovijed vjere (kao u konfirmaciji).  Ali ipak, krštenje je prvenstveno znak Božje prve ljubavi prema nama koja prethodi našem odgovoru i priziva ga. Za baptiste krštenje prvenstveno svjedoči o onome što mi činimo kao odgovor na Božju milost,dok za pedobaptiste o tome što je Bog učinio da bi nam sve omogućio.

Neki prigovori

 Neki će prigovoriti da je nekritičko krštavanje djece skandalozno. I slažem se s njima, jeste. Nekritičko krštavanje pojavljuje se kada imate nacionalnu crkvu; na primjer, kada se kaže da svi Hrvati trebaju biti katolici. Krštenje u svakom slučaju postaje površno kada u crkvi dođe do opadanja u svetosti i evangelizaciji, te nema nikakve discipline krštenja. Također, površnost prevladava kada oni koji ga izvode imaju gotovo magičan pogled na taj sakrament i vide njegove učinke ex opere operato u smislu da se po njemu automatski postaje kršćaninom, a ne vide to uvjetovanim pokajanjem i vjerom.

Zatim, jedno od mogućih pitanja jest: “Što reći o milijunima koji imaju kršćanski znak, ali ne i život?” Na žalost i to je moguće. U Starom Zavjetu to je bila uvijek prisutna opasnost, a isto tako ostaje prisutna i u Novom. No ne vidim razlog zašto bi licemjerstvo i lažna ispovijed vjere oduzeli krštenje djeci  vjernika. To je kao kad bi nas činjenica da postoji lažni novac natjerala da ne koristimo ni onaj pravi. Pavao nam poručuje: “Ta nije Židov tko je Židov naizvana i nije obrezanje ono izvana, na tijelu, nego pravi je Židov u nutrini i pravo je obrezanje u srcu…” (Rim 2, 28-29). Eksternalizam-samo izvanjska pobožnost uvijek je bio dušmanin pravoj vjeri. Uvijek je bilo onih koji su “sačuvali vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile” (2 Tim 3, 5).

Netko će se pak pitati: “Čemu krštenje ako nikad ne dođeš Kristu?” Kakav je učinak imalo krštenje u takvom slučaju? Odgovor je: “Nikakav”. Krštenje je poput bankovnog čeka, da bi ga koristili trebamo ga unovčiti. Tako da niste spašeni ako ostanete kršteni nevjernici. I  u tom slučaju niste niti kršćani. Na svome tijelu nosite znak koji govori o tome koliko je Bogu Ocu stalo do vas, znak onoga što je Krist učinio za vas i onoga što bi vam po ponovnom rođenju pružio Duh Sveti-ali samo ako ćete mu vjerovati i biti poslušni.

Konačno, jedno od najčešćih pitanja jest: “Zašto krstiti djecu koja se ne mogu pokajati i uzvjerovati?” Način na koji je ovo pitanje postavljeno već pokazuje kako onaj koji pita gleda na značenje krštenja. On na njega gleda kao na znak naše vjere, a ne Božje milostive inicijative. Naravno, u Savez spada i Božja milost i naš odgovor, no pitanje je čemu pri krštenju dati prvenstvo.

U stvari nema teksta koji kaže da prije krštenja moraš povjerovati. Ako mislite da je to tekst iz djela 8, 37: “Ako vjeruješ svim svojim srcem, možeš biti kršten”, moram vam reći da taj redak nije dio originalnog grčkog teksta, te je u modernim Biblijama smješten na margini.

Ipak, povezanost pokajanja i vjere s krštenjem je tako bitna da se ne može odstraniti samo zato što je primatelj premlad da bi razumio. To niti nije slučaj u bilo kojoj ozbiljnoj službi krštenja djeteta. Kršćanska obitelj i kršćanska Crkva okupljaju se oko djeteta. Roditelji izražavaju svoje pokajanje i vjeru i to je ovlaštenje za postupak krštenja djeteta. I dijete (u rudimentarnom obliku) svjedoči pokajanje i vjeru po svojim kumovima.

Dijete svjedoči po svojim kumovima? Ovo se nekome može činiti vrlo čudnim. No je li zaista? Djeca su bila dio Novog Zavjeta (1 Kor 7, 14; Ef 6, 1-3; Kol 3, 20; 1 Iv 2, 12-14) O njima se govori da su u Gospodinu, što više nego vjerojatno upućuje na to da su bila krštena. On je njihov Gospodin kao i njihovim roditeljima, od njih se očekuje da se pokaju i uzvjeruju na način koji je adekvatan njihovoj dobi i oni će biti odgajani u okružju gdje je to način života. Od najranijih dana će učiti reći “žao mi je”, ne samo roditeljima već i Bogu. Od najranijih dana će učiti vjerovati majci, koja pak odbija izigravati Boga djetetu, nego se otvara i priznaje osobnu grešnost i ovisnost o Bogu. Tako da nema ničeg neprirodnog u tome da dijete govori po svojim starateljima. To nije samo ispravno zakonsko sredstvo, već i način na koji se djeca odgajaju u roditeljskom domu. Djeca o sebi uče kroz okružje, te ako je to okružje pokajanja i vjere, u kojem se Krist časti kao Gospodin, tada se može očekivati da će i djeca pokazati te kvalitete.

Naravno, dijete će morati pokazati da je odgovorilo na Njegovu milostivu inicijativu. Bez odgovora, Kristovo djelo na križu mu neće ništa značiti. Ali krštenjem djece kršćani izražavaju pouzdanje da pošto mu je dano da budu odgajano u kršćanskom domu i slavi Boga u crkvi, dijete neće biti toliko ludo da odbije ove veličanstven darove koje mu Bog pruža. To je bio stav vjere i nade u kojoj su Židovi donosili djecu na obrezanje, i to je nadasve prikladan razlog zašto kršćani trebaju donositi svoju djecu na krštenje.

.

Jasmin Koso, 2012.

 

Rezime iz knjige Michael Green Krštenje , str. 49.-76.
.

Cijelu krsnu propovijed možete pročitati OVDJE.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s