Liturgijska odjeća koju koristimo 1. dio – Alba

Alba (u Pravoslavnim crkvama zvana stiharion) je obična, lagana, do gležnjeva duga tunika s dugim rukavima. Ona se obično nosili s konopcem (zvanim cingulum) oko struka. Riječ alba je skraćenica od latinske fraze tunica alba, što znači bijela tunika. U skladu s tim, albe su obično izrađene od bijele ili “prljavo” bijele tkanine.

U prvom stoljeću, tunika je bila prvi odjevni predmet koji ste stavili na na sebe ujutro. Ljudi iz radničke klase nosili su tunike duge do koljena, dok su stariji i ljudi manje aktivnih zanimanja nosili tunike duge do gležnjeva. Bilo je moguće moguće nositi i više od jedne tunike zbog hladnoće, ali se smatralo nezgrapnim nositi tuniku bez konopca.

Tunika je izvorno bila bez rukava. Grci i rimljani smatrali su rukave nečim barbarskim jer su ih nosili barbari s obzirom da su živjeli u hladnijim podnebljima. Tunike nisu imale rukave sve do trećeg stoljeća, kada se rimski car vratio iz vojne kampanje noseći tuniku s rukavima-na užas modnih modnih “gurua” tih dana. Moderna alba ima rukave jer njome moramo pokriti uličnu odjeću koja također ima rukave.

U prvom stoljeću, većina ljudi nosila je himation preko tunike. Himation je pravokutni komad odjeće koja je bio omotan oko gornjeg dijela tijela. Dizajn himationa, kao i njegova boja i kvaliteta, varirao je ovisno o spolu nositelja, zanimanju i društvenom statusu. Zbog određene nepraktičnosti i činjenice da je ograničavao pokret, ljudi su ga morali skinuti kada su sudjelovali u određenim fizičkim aktivnostima. Na primjer, kada slijepi Bartimej potrčao prema Isusu u Marku 10, 46-52, on je odbacio svoju himation. Matej u 9, 20-22 govori o ženi koja je bila izliječena kad je dodirnula rub Isusova himationa. U Otkrivenju 3, 5.18 i 4, 4 ljudi bivaju odjeveni u bijele himatione. Možda pisac Otkrivenja htio da mislimo na ljude koji su na svome krštenju dobivali bijelu tuniku, a sada primaju elegantan i pobjednički bijelu himation koji će nositi preko nje. Himation nikada nije postao crkveno ruho, vjerojatno zato što su službenici imali ulogu sluga, odnosno da služe ostalim vjernicima.

Pismo nam govori da je Isus nosio himation preko tunike (‘tunika’ je χιτων na grčkom) na raspeću. Vojnici su razderali njegov himation na četiri dijela, no stoga što se tunika mogla upotrijebiti samo u jednom komadu oni su za nju bacali kocku. Isusova tunika bila je bez rukava i duga do gležnjeva. Bila je to ista vrsta tunike kakvu je nosio veliki svećenik kada je ulazio u Svetinju nad Svetinjama da pribavi iskupljenje za grijehe ljudi. Drevni spisi iz tog razdoblja govore o bešavnim tunikama, ali tehnologija takvog tkanja izgubljena je padom Rimskog carstva.

U ranoj Crkvi ljudi su prilikom krštenja dobivali bijelu tuniku. Iz tog razloga, alba je podsjetnik na krštenje i simbol uskrsnuća u posljednji dan.

Svatko tko obnaša određenu službu na bogoslužju može nositi albu i cingulum, bez obzira radilo se o kleru ili laicima, no samo zaređeni službenici smiju nositi i štolu preko albe. Popularnost nošenja albe je u porastu, ne samo zato što je to ekumenski, već i zato što se mnogi sve više žele približiti praksi drevne Crkve. Osim toga, osoba koja nosi albu je odjevena je poput Isusa. Ona u liturgiji simbolizira Kristovu čistoću.

 

Nastavit će se…

 

Bibliografija: Ken Collins Vestements Glossary

Oglasi

2 misli o “Liturgijska odjeća koju koristimo 1. dio – Alba

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s