Božićna propovijed: Je li život sam sebi svrha?

bible and lightIzaija nam kaže: «Sionu za ljubav neću šutjeti, Jeruzalema radi neću mirovati, dok pravda njegova ne zasine kao svjetlost i spasenje njegovo ne plane kao zublja.» (Izaija 62, 1-5). Izrazi Sion ili Jeruzalem predstavljaju drugo ime za narod Božji, odnosno Crkvu. Ni mi kršćani ne smijemo šutjeti, radi nas samih i radi onih koje će Bog prema svome naumu od vječnosti kroz nas uključiti u Crkvu. Ne smijemo šutjeti ni zbog dobrobiti ovog svijeta, koji je, mada u maraku, i dalje Božji stvoreni svijet.

Kada promatramo medije i reklame uoči Božića ili gledamo kako se ljudi ponašaj u vrijeme pred Božić, izgleda kao da božićni blagdani postoje samo radi blagdana, odnosno kao da su sami sebi svrha. Nije li to i slika života i načina na koji ljudi žive? Kao da živimo samo da bismo živjeli. Sve se vrti oko našeg preživljavanja, ili oko naše ugode. Kao da je život sam sebi svrha. Međutim, negdje u zakutku naše svijesti znamo, iako rado zaboravljamo, da svemu dođe kraj. Nakon svih naših nastojanja da preživimo, da steknemo što više, da se školujemo i osnujemo obitelj, da ostvarimo uspješnu karijeru i budemo bolji od drugih, nakon sveg našeg ponosa, svađa, mirenja, prijateljstava, želje da budemo dobri ljudi( ili ravnodušnosti nad činjenicom da smo zli), svemu dođe kraj.

Nakon Božića dođe Nova Godina, nakon Nove Godine Bogojavljenje… Još malo vremena sve u gradu bude okićeno, a onda dođe onaj sivi deprimirajući siječanj i besparica zbog Božićne histerije. Tako je i u našim životima, svemu i svakome dođe kraj. I ubrzo gotovo ništa od nas ne ostane. Neki od nas dobiju lijep spomenik, no i njega pojede zub vremena, i on će s vremenom propasti, neće ga imati tko održavati. Rijetki su ljudi koji uđu u povijest te se njihov lik i djelo pamti stoljećima. No slaba im utjeha jer njih više nema da u tome uživaju.

Može li život biti sam sebi svrha? Mogu li naše zasluge, dobra djela po kojima će nas ljudi pamtiti biti sami sebi svrha? Mogu li znanost i tehnika biti sami sebi svrha? Ljudsko biće prirodno se  pita o smislu, o dubljoj svrsi svega što činimo. Teško nam je objasniti tu potragu za smislom, ali osjećamo to i nekako nastojimo napipati… Uporno se pojavljuje pitanje: Zašto i čemu sve to? A današnje društvo i trendovi u kojima živimo kao da žele u nama ubiti potrebu da se to pitamo. Kao da se smatra  poželjnim da postajemo sve površniji i površniji, da se veselimo «šarenim krpicama» i «čudima tehnike» koja možemo kupiti na kredit.

Međutim, Sveto pismo nam pokazuje da je to pitanje: Zašto i čemu sve to? – vrlo važno. Ono ga potiče i kaže da je to ono što se trebamo pitati. To pokazuje da su oni koji ozbiljno čitaju Sveto pismo ljudi koji razmišljaju, koji si postavljaju važna pitanja i traže odgovore. To pokazuje da ti ljudi nisu ni bezumni, ni nepromišljeni, ni lakovjerni, kako to misle neki pobornici agresivne ideologije ateizma. To može reći samo netko tko ne poznaje ili ne razumije Bibliju. Prije bi se moglo reći da je obrnuto… U vidokrugu čovjeka za kojeg ne postoji transcedentno, za kojeg ne postoji ništa veće od ovog svijeta, nema i ne smije biti mjesta za pitanje zašto i čemu sve to? Ovaj svijet i ovaj život mu ne mogu pružiti ništa takvo, jer to bi bilo isto kao da ja sam sebe pokušavam primiti za kosu i podići. Svijet ne može sam sebi pružiti razlog za postojanje i zato se to pitanje niti ne smije postaviti. To pitanje je za njega suviše opasno.

U Bibliji Božić itekako postoji jer Biblija mnogo govori o Kristovom rođenju. Dakle, Božić je vrijeme kada planski čitamo i razmatramo o Kristovom rođenju. Doduše, za  čitanje i proučavanje istine o rođenju Spasitelja svijeta mogli smo izabrati i neki drugi datum, odnosno vrijeme u godini, no izabrali smo ovaj. Čini mi se s razlogom… Zar nije bila plemenita i opravdana namjera rane Crkve da upravo vrijeme najvećih poganskih proslava i štovanja idola iskoristi za evangelizaciju, te ljudima skrene pozornost na Spasitelja? Zar se nećemo i u današnje vrijeme, kada se više nego ikada prije ponovno svetkuju poganski materijalistički festivali, potruditi da ljudima skrenemo pažnju na Spasitelja svijeta? Plemenit je bio nedavni pokušaj pod imenom Holywin, da se usred poganske proslave «Noći vještica» mladi katolici okupe da slave i skrenu pažnju na Gospodina. Mi koji poznajemo Spasitelja ne smijemo šutjeti (ni onda kad nas napadaju i pritišću), jer ako njegova Crkva ušuti tko će biti sol i svijetlo svijetu? Ako mi ugasimo naše svjetiljke tko će sijati kao svjetlilo u ovome mračnom svijetu držeći Riječ Života?

Božić je blagdan koji ne slavimo samo da bi nešto slavili, već kada proslavljamo i razmatramo rođenje Isusa Krista-Spasitelja svijeta! Božić nam ništa ne vrijedi ako se ne zamislimo nad Kristovim dolaskom na ovaj svijet. Spasitelj svijeta odredio je savršen trenutak u povijesti da se utjelovi, da na sebe uzme tijelo i narav čovjeka, da nas otkupi i pokaže nam put. Pavao okupljenim Židovima poručuje da iz Davidova «potomstva izvede Bog po svom obećanju Spasitelja, Isusa. Pred njegovim je dolaskom Ivan propovijedao krštenje obraćenja svemu narodu izraelskomu.» (Djela 13, 22-25). To moramo i mi propovijedati današnjem naraštaju.

Tako i ovaj naš život ništa ne vrijedi ako nema svoj cilj i svrhu. A Biblija nam govori da postoji cilj i svrha. Biblija nam pruža i odgovor o čovjekovu cilju i svrsi. Da iskažemo Bogu slavu i zahvalnost! Da se radujemo u Njemu u vječnosti! No čovjek je promašio tu svrhu. Premda je upoznao Boga nije mu iskazao nije mu iskazao ni slavu ni zahvalnost, nego je izludio je u svojim mozganjima i njegovo bezumno srce se pomračilo. Praveći se mudrim zapravo je poludio. Po pohoti koja je u ljudskom srcu Bog ga je predao svakakvim nečistoćama, da sam obešćašćuje svoje tijelo. (Rimljanima 1, 18-32).  Drugim riječima, čovjek je izgubio jedinstvo s Bogom. Izgubio je iz vidokruga svrhu svog života i sada luta u tami.

Spasitelj je došao na ovaj svijet da nas pomiri i ponovno poveže s našim Stvoriteljem. Da onima koji lutaju u mraku osvijetli put. Da se vratimo našem razlogu i svrsi. Da možemo ponovno imati nadu i znati zašto postojimo. Da možemo vratiti naše ljudsko dostojanstvo (kao onih koji su prvotno stvoreni na Božju sliku), i da u naznakama možemo znati kuda idemo. Zato imamo mnogo razloga za radost! Naš život ima smisla i u nevoljama i problemima, i u pritiscima i progonima. Na toj istini počiva i naša poslušnost odredbama Svetog pisma. Ona nije nešto slijepo, već počiva na spoznaji da postoji Stvoritelj, Gospodin Svemogući, Zakonodavac i Spasitelj, koji nam se objavio i utjelovio – i Riječ je tijelom postala! Na tome počiva i naše razlikovanje dobra i zla, ispravnog i pogrešnog.

 

Jasmin Koso, prosinac 2012.

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s