Anglikanstvo je Reformirano katoličanstvo 1. dio – Anglikanstvo je katoličanstvo

All-Saints-from-Wikipedia-CommonsU prethodnom članku sam rekao da je anglikanstvo u stvari “reformirano katoličanstvo” (odnosno, da je anglikanac u stvari “reformirani katolik”).

Iako često izgubljen u pretjeranom naglasku na protestantizam (“reformirani” aspekt anglikanskog), anglikanac je oduvijek bilo potrazi za katolicitetom. Kao što sam rekao u mom prethodnom članku: “reformirani” je pridjev koji modificira imenicu. Pri tome mislim da je ta katolička suština vjere ono što anglikanac traži, te želi održavati i čuvati. Kada katolička vjera biva iskrivljena, zamagljena, te pomiješana s dodacima i pogreškama, onda ju treba reformirati. Na taj način, katolički identitet anglikanskog je uvijek primaran, dok je reformirani uvijek onaj sekundaran (ali još uvijek bitan) aspekt koji djeluje na osnovni katoličke vjere koja je u srži anglikanskog.

Dakle, što taj pojam “katolička vjera” znači? Ako tvrdimo da je anglikanizam u bitnome reformirani katolicizam, onda bi bilo lijepo da objasnimo i što mislimo pod pojmom “katolik”. Nažalost, u zapadnom je svijetu kroz mnoga stoljeća riječ “katolik” bila povezana isključivo s pripadnošću jednoj određenoj crkvi – Rimokatoličkoj crkvi. Za većinu zapadnjaka reći da je netko katolik znači da je ta osoba “rimokatolik”.

No, to nije izvorno značenje riječi “katolik”, i to nije ono na što anglikanac misli kada kaže da je po prirodi  “katolik”. Kada kršćanin ispovijeda povijesna Vjerovanja i kaže da vjeruje u “Katoličku crkvu” on ne kaže da vjeruje u “Rimokatoličku crkvu (ili to barem nije sve što vjeruje). Riječ “Katolička” u osnovi znači “univerzalna” ili “cijela”. Stoga se koristi za nauk, disciplinu, i bogoslužje koje je prakticirala nepodijeljena Crkva u prvim stoljećima poslije Krista. Kao sekundarno značenje uzima se “univerzalna u opsegu”, te se odnosi na samu Crkvu kao Tijelo Kristovo, koja je zasigurno najuniverzalnija i najrasprostranjenija religija na svijetu. Sv. Ćiril obuhvatio je više srodnih značenja riječi “katolička”, kada je napisao: “Crkva se, dakle, zove se Katolička jer se proširila cijelim svijetom… i zato što nikad ne prestaje poučavati u svoj svojoj punini svaki nauk u kojem ljudi trebaju biti poučeni…Zove katolička i zato što dovodi do poslušnosti vjere sve vrste ljudi, vladare i podanike, učene i priproste, i zato jer ima univerzalan tretman i lijek za svaku vrstu grijeha…”

Katoličko u smislu onoga što se univerzalno vjerovalo često se izražava riječima sv. Vinka Lorenškog: “Sada se u Katoličkoj crkvi s najvećom pažnjom trebamo držati onoga što se vjerovalo posvuda, uvijek i od svih. To je doista i ispravno ‘katolički’, kao što je prikazano od strane same snage i značenja te riječi, koja sve shvaća univerzalno. “

Anglikanstvo je dakle katolička vjera, istinsko nastojanje da se zadrži vjera jednom predana svetima (Jd 3). Ova katolička vjera se prije svega nalazi u Svetom pismu Staroga i Novoga zavjeta. Novi zavjet je svjedočanstvo apostolskog učenja prvog stoljeća, prvenstveno sačuvanog u obliku Knjiga Evanđelja i Poslanica. Samo Sveto pismo je Riječ Božja, nadahnuti i najviši autoritet za ono što kršćani vjeruju, i sadrži sve potrebno za spasenje.

Međutim, Biblija uvijek zahtijeva tumačenje, pa se postavlja pitanje: “Tko ima ovlasti za njezino tumačenje?”  Najbolji i pravi odgovor je: “Crkva”, koja, naravno, mora i sama biti definirana. Određena autoritativna tumačenja Pisma nužno su dio katoličke vjere. To naročito uključuje Vjerovanja (pogotovo Apostolsko i Nicejsko-Carigradsko Vjerovanje) i prva četiri (neki bi rekli sedam) Ekumenska Koncila. Iako nemaju isti autoritet kao Biblija, oni su autoritativna tumačenja i sažetak Biblije, i stoga su katolička-što znači apostolska i univerzalna po prirodi.

Postoje mnoge točke o doktrini, disciplini i bogoslužju koje nisu odmah vidljive i jasne iz Pisma (čak i ako Sveto pismo govori o tim određenim točkama). Često, dolazi do problema koji se nalaze izvan onoga o čemu govore Biblija, Vjerovanja ili Koncili. Postoji li još netko kome se možemo obratiti za najbolje i najautoritativnije tumačenje apostolske vjere Crkve?

Odgovor je, “Crkveni oci.” Iako nisu nadahnuti poput Biblije, niti tako autoritativni ili jedinstveni kao Vjerovanja ili Koncili, Crkveni oci nam mogu pružiti dobra svjedočanstva najranijih i najuniverzalnijih vjerovanja rane Crkve o pitanjima koja nisu posve jasna iz samog Pisma. Anglikanci su dosljedno okrenuti i uvijek se ponovno vraćaju Ocima kako bi ih vodili u nastojanju da zadrže doktrinu, disciplinu i bogoslužje rane Crkve-što je zapravo katolička i apostolska vjera Crkve. Ako su određeno vjerovanje ili praksa bili prisutni u prvom stoljeću i nastavili se sve do šesnaestog stoljeća (kada su mnoge drevne prakse i vjerovanja zabačeni), onda se zasigurno možemo pouzdati da su to posebno vjerovanje ili praksa ono što je predano od apostola. Da postavimo stvari na drugi način: “Za koga je više vjerojatno da zna što su apostoli htjeli reći u Bibliji i kako su očekivali da Crkva živi i štuje Boga: oni koji su bili neposredni i najbliži potomci apostola ili oni koji su došli 2000 godina kasnije?”

Još jedan izvor katoliciteta, u kojem je katolička i apostolska vjera sačuvana, jest drevna liturgija. Rane liturgije opskrbljuju nas ne samo sa znanjem o tome kako je rana Crkva štovala Boga, već i o tome kako je tumačila određene stvari. U liturgiji nije riječ samo o štovanju, već i o duhovnosti i teologiji.

Spreman sam okladiti se da gotovo svaki kršćanin vjeruje da njegova crkva živi, vjeruje i štuje na način kako je to činila i rana Crkva. No mi znamo mnogo o tome što je rana Crkva vjerovala, kako su živjeli i kako su štovali: i to u mnogome izgleda poput povijesnog anglikanizma, ranog rimokatoličanstva, pravoslavlja, te u manjoj mjeri liturgijskog protestantizma. To je zato što su ove crkvene tradicije posebno izgrađene na apostolskoj i katoličkoj prirodi rane crkve, dok mnogi običaji proizašli iz protestantizma ignoriraju svjedočanstvo o ranoj crkvi, te svoju vjeru i život izvlače iz mnogo kasnijih tradicija koje su započele u vrijeme reformacije ili čak i kasnije.

I tako, to očuvanje apostolske vjere u svojoj doktrini, disciplini i štovanju, kao što je univerzalno čuvano od strane rane Crkve, predstavlja katolički ideal na kojem počiva reformirani katolički karakter anglikanstva. Iako anglikanizam ima neke svoje posebnosti, njegov temeljni identitet i karakter jest da je nasljednik i čuvar jedne, apostolske i katoličke vjere rane Crkve, inkulturirane u različitim vremenskim razdobljima i kulturama.

Sljedeći put ćemo više govoriti o reformiranom karakteru anglikanizma.

Preveo i prilagodio: vlč. Jasmin Koso

Izvor: Giveusthisdaydevotional.com – Reformed Catholicism blog

Fr. Charles Erlandson, Ph.D.   Anglicanism is Catholicism

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s