Anglikanstvo je Reformirano katoličanstvo 2. dio – Anglikanstvo je reformirano

Archbishop-Thomas-CranmerSredišnja stvar koju sam želio da uvidite u mojim napisima o anglikanstvu jest da je ono u srcu reformirano katoličanstvo.

U mom prethodnom članku, govorio sam o katoličkom identitetu anglikanstva i ponovno ustvrdio drugu središnju ideju: da je “reformirani” pridjev, a “katolik” imenica. Moj pregled katoličkog identiteta anglikanstva me doveo u raspravu o “katoličanstvu”, koje sam definirao kao vjeru jednom predanu svetima. Ova vjera se s najvećim autoritetom i kroz jedinstveno nadahnuće izražava u Svetom pismu. Međutim, apostolska vjera također je utjelovljena u drevnim Vjerovanjima, četiri Ekumenska Koncila, drevnoj liturgiji, te u spisima ranih Crkvenih otaca. Katolička zahtjev anglikanstva je je držati ono što se vjerovalo posvuda, uvijek i od strane svih.

No Anglikanstvo također ima i izrazito reformirani karakter, što također mora biti prepoznato. Ako je anglikanstvo u stvari reformirano katoličanstvo (a mi sada razumijemo što suštinski znači njegov katolički identitet), onda gdje ovdje spada njegov reformirani aspekt? Istina je da je samo Pismo nadahnuto i nepogrešivo, no Crkva i ljudi u njoj nisu. Kroz povijest, katolička vjera rane crkve našla se pred mnogim izazovima, koji su dolazili s mnogo strana, i zato katolicitet mora biti uvijek otvoren za rad Duha Svetoga na reformiranju Crkve koja je biva pokvarena ili u zabludi.

Na velike Ekumenske koncile možemo gledati kao na reformski pokret unutar Crkve. U vrijeme održavanja Koncila (posebice tijekom četvrtog i petog stoljeća) namnožile su se mnoge hereze vezane uz bitne doktrine. Koncili su sazvani u cilju suočavanja (ili “reforme”) s tim pogreškama.

Reformacijski pokret s kojim je većina od nas najviše upoznata jest, naravno, protestantska reformacija u 16. stoljeću. U stvarnosti, nije baš sasvim točno govoriti o jednoj “Reformaciji”. Ispravnije je govoriti o nizu povezanih reformacija koje su se dogodile posebice tijekom 16. stoljeća. Jedna vrsta reformacije dogodila se pod Lutherovim vodstvom u Njemačkoj i drugim mjestima, dok se reformacija koja je bila srodnog ali i različitog oblika, dogodila pod Calvinovim vodstvom u Ženevi, Zwinglijevim u Švicarskoj, a u Engleskoj pod vodstvom Thomasa Cranmera i Engleske države. U Engleskoj Crkvi, reformacija je na kraju poprimila neke druge oblike u odnosu na glavne reformacijske pokrete na kontinentu, čak i u teološkim pitanjima, iako su često započinjala na sličnom polazištu kao i drugim reformacijama. U tipičnom engleskom stilu, engleska reformacija je bila umjerenija od onih reformacija koje su se odvijale na kontinentu. Jedan način gledanja je da kažemo kako je Engleska Crkva na određeni način zadržala više od katoličke baštine, na primjer u zadržavanju biskupa i drevne liturgije.

Zbog toga što je anglikanstvo dio većeg pokreta reformacije 16. stoljeća, prikladno je govoriti o njemu koristeći oba termina, kao “reformiranom” i kao dijelu “protestantizma”. Međutim, protestantizam je vrlo širok pojam koji obuhvaća toliko raznolikosti da također skriva i mnoga neslaganja.

Pa zašto je katolička vjera zahtijevala reformaciju u 16. stoljeću? Kratak (ali točan) odgovor je da je srednjovjekovna Rimokatolička crkva (koja je do 16. stoljeća u osnovi bila jedno te isto što i zapadno kršćanstvo) postala opterećena nizom ozbiljnih pogrešaka, zloupotreba i korupcije. Reformski pokreti unutar Rimokatoličke crkve očitovali se već stoljećima prije, ali nitko nije imao adekvatnu moć ili motiv da očisti Crkvu od tih pogrešaka i zloupotreba. Sažetost članka nam ne dopušta veću raspravu o tim pogreškama, ali siguran sam da je većina upoznata sa zloupotrebama papinske moći i njezinim zahtjevima, klerikalnim uzvisivanjem nauštrb laika, liturgijom na jeziku koji narod nije mogao razumjeti, pogrešnom nauku o prirodi Božje milosti i sakramenata, te Pričesti koja je praktički uzeta iz ruku naroda.

U kontinentalnoj reformaciji,rezultat je u konačnici bio ne samo čišćenje od pogrešaka i zloupotreba srednjovjekovne crkve, već i zabacivanje mnogo toga što je bilo dio neprekinutog vjerovanja i prakse Crkve od najranijih stoljeća. Dok su ljudi poput Calvina i Luthera čitali Crkvene oce i uglavnom poštivali katoličku vjeru u relativnoj punini, s vremenom je u većini crkava proizašlih iz reformacije došlo do odbacivanja mnogo toga što je Crkva učila i prakticirala u prvim stoljećima. Ove kontinentalne reformacije pokrenule su pak još ekstremnije reformacije1, od kojih su neke povezane s anabaptizmom (na koji nas podsjeća mnogo od modernog protestantizma na zapadu).

Područja u kojima se većina crkava proizašlih iz reformacije u konačnici razišla, ne samo sa srednjovjekovnom Katoličkom crkvom, već također s ranom Crkvom i anglikanstvom uključuju: način upravljanja Crkvom (crkve proistekle iz reformacije odbacile su službu biskupa koja je bila univerzalna od kraja prvog stoljeća i zadržana sve do reformacije); razumijevanje sakramenata (anabaptisti, baptisti i neke druge zajednice prekinule su s krštavanjem djece, koje je bilo neprekinuta praksa rane Crkve, a Euharistija ili Večera Gospodnja pretvorila se u jedva spomen čin u kojem je prisutnost Krista skroz umanjena); ekleziologiju2 (mnoge crkve koje su proizašle iz reformacije na Crkvu gledaju kao na primarno nevidljivi entitet, sastavljen od članova individualno povezanih s Kristom, a koji su dobrovoljno združeni jedni s drugima. Što je vrlo različito od gledišta rane Crkve koja je na Crkvu gledala kao na vidljivo Tijelo Kristovo na zemlji s određenim razlikovnim oznakama.); i liturgiju (u gotovo svim crkvama koje su proistekle iz kontinentalne reformacije odbačeni su skoro svi aspekti drevne liturgije. Luteranizam je iznimka u ovome i u mnogim drugim stvarima.3).

U stvari, mnoge crkve proizašle iz reformacije za sebe  jednostavno kažu da su “Reformirane” (okrenuvši tako pridjev u imenicu), slično načinu na koji je Lutherovo učenje postalo luteranizam, a Calvinovo kalvinizam. Kao što su neki primijetili, Calvin ne bi baš zdušno prigrlio sve ono što je postalo poznato kao kalvinizam.4

Kako možemo objasniti činjenicu da je Crkva Engleske izabrala oboje, da se riješi pogrešaka i zloupotreba Rimokatoličke crkve, dok u isto vrijeme održava mnogo od onoga što se učilo i prakticiralo u ranoj Crkvi? Dok je s vremenom kontinentalna reformacija počeo gledati sve više i više u Bibliju kao doslovce samu, odnosno kao na jedini autoritet i izvor apostolskog nauka, Crkva Engleske je nastavila s jednakom pozornošću gledati i u ranu Crkvu, a osobito u spise ranih Crkvenih otaca.

Prilazeći Bibliji kao samoj i to samo s ljudskim razumom, a bez katoličke tradicije Crkve, kršćani su u mnogim područjima Bibliju počeli tumačiti na načine koji su bili u suprotnosti s onim što je Crkva oduvijek učila (vidi gornji popis za neke primjere tih područja ). Naime, ako pođete od ideje da ćete vjerovati samo u ono što se može dokazati izravno tekstovima iz Svetog pisma, onda ćete doći do drugačijih vjerovanja nego ako u Pismo pogledate tipološki, kroz teologiju Saveza i u okviru neprekinute crkvene tradicije tumačenja (apostolske vjere).

Za razliku od crkava proizašlih iz kontinentalne reformacije (ne ulazeći još uvijek u raspravu zašto i kako se to dogodilo), Crkva Engleske odlučila je zadržati biskupe; snažno gledište na Crkvu; snažan naglasak na Kristovu prisutnost u Sakramentima (dok istovremeno odbija tolerirati transupstancijaciju); krštenje djece, i drevnu liturgiju.

Dakle, dok su obje, i kontinentalna i engleska reformacija, preuzele djelo reformacije, one su u konačnici (tijekom vremena) koristile različite principe na kojima su ga primijenile. Rado priznajući svoju reformaciju, pa čak i svoju protestantsku baštinu, anglikanstvo je također zadržalo svoj osnovni katoličku identitet.

Preveo i prilagodio: vlč. Jasmin Koso

Izvor: Giveusthisdaydevotional.com – Reformed Catholicism blog

Fr. Charles Erlandson, Ph.D Anglicanism is Reformed

——————————————————————————————————————————————————

1Različiti pokreti radikalne reformacije.

2Nauk o Crkvi.

3Ova izjava vrijedi poglavito za crkve u Sjedinjenim Državama, dok su u Europi mnoge crkve reformacije (kako Evangeličke-Luteranske tako i Reformirane-Kalvinske) zadržale drevne liturgijske obrasce. Možemo reći da su tzv. crkve reformacijske baštine (anabaptističke) i dio crkava reformacije zabacile liturgiju.  (Opaska prevoditelja i urednika.)

4 Ovdje ipak valja napomenuti da je Reformirana tradicija (a tako i Evangelička), promatrana onako kako su je vidjeli sami reformatori, sebe od početka definirala kao katoličku. Ono što su reformatori zapravo željeli reformirati jest katolička suština kršćanske vjere. Međutim, u kasnijim razdobljima je došlo do određenih radikalizacija i problema. Vidi ovdje. (Opaska prevoditelja i urednika.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s