Ponosna ili pokajana grešnica (ili grešnik)?

Luke7

.

Preporuke za biblijsko čitanje: 2 Samuelu 12, 7-14; Psalam 32; Poslanica Galaćanima 2, 16-21; Evanđelje po Luki 7, 36 – 8, 3

.

Neki dan je kod jedne moje prijateljice na facebooku stajala slika na kojoj je pisalo:

“Bolje ponosna grešnica pored toliko lažnih svetica” Zgodno… Kako netko može biti ponosna grešnica? Ja sam joj na to odgovorio: “Još bolje pokajana grešnica pored toliko lažnih svetica”.

U današnjem čitanju iz Evanđelja vidimo da Isus voli grešne ljude. No iz te priče isto tako vidimo da postoji nekoliko preduvjeta da bismo uživali u Božjem oproštenju. Prvi je taj da uviđamo da je naš dug prema Bogu golem:

»Šimune, imam ti nešto reći.« A on će: »Učitelju, reci!« A on: »Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?« Šimun odgovori: »Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio.« Reče mu Isus: »Pravo si prosudio.«

Drugi je preduvjet da osjećamo žaljenje i kajanje zbog svojih grijeha:

Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.”

Treći uvjet jest da vjerujemo Bogu koji oprašta grijehe i da zbog veličine duga koji nam je oprošten osjećamo vječnu ljubav i zahvalnost:

Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.«A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.« Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!«

Ako pak smatramo da je naš dug prema Bogu malen, ako nismo svjesni svog palog stanja i ako sebe smatramo velikima, ako ne osjećamo kajanje i žaljenje zbog svojih grijeha, a duboko u sebi osjećamo da smo dobri i da ne trebamo Božje oproštenje, te smatramo da nam neke stvari pripadaju same po sebi i da ih zaslužujemo, onda ćemo imati vrlo malo razloga za zahvalnost i ljubav prema Bogu:

I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza.

Uvjet Božjeg oproštenja jest da prihvaćamo da ga trebamo. Zatim da čeznemo za njim i vjerujemo Bogu da ga možemo primiti po Isusu Kristu; da se u njega pouzdajemo, te hvalimo, slavimo i ljubimo Boga zbog tog velikog djela koje nam je učinio! Bez takvog stava ne možemo konzumirati Božje oproštenje, ne možemo uživati u njegovu miru i radosti!

Ima onih koji Isusovu službu i poruku iščitavaju tako da smatraju da je Isus bezuvjetno i nekritički na strani svih grešnika. Po tome ispada da što su njihovi grijesi veći Isus ih više voli! To se onda može koristiti kao opravdanje za svaku vrstu ponašanja. To bi odgovoralo onoj Pavlovoj:

Što ćemo dakle reći? Da ostanemo u grijehu da milost izobiluje? Nipošto! Jednom umrli grijehu, kako da još živimo u njemu?” (Rim 6, 1-2)

Ili kako u današnjme čitanju iz Poslanice Galaćanima stoji:

Ako se pak po tome što zaiskasmo opravdati se u Kristu očitovalo da smo i mi grešnici, nije li onda Krist u službi grijeha? Nipošto! Doista, ako ponovno gradim što sam bio srušio, pokazujem da sam prijestupnik. (Poslanica Galaćanima 2, 17-18

Tko tako razmišlja pokazuje da nije nikada zaista razumio poruku Evanđelja i da s ona na njega zapravo i ne odnosi. Uvijek sam govorio: U jednoj ruci moramo držati Božju savršenu i apsolutnu svetost i pravednost. Nigdje zapravo Bog nije tako svet i pravedan kao što je to u kršćanstvu. To je Bog koji ne može prihvatiti niti trunku naše nečistoće i nepravednosti, to je Bog koji ne može prihvatiti ništa drugo osim naše potpune predaje. Ne možemo se malo popraviti, malo potruditi da činimo dobro, pa da nas on na kraju ipak prihvati. To je Bog koji je sama istina, On ne može prihvatit niti malo našeg zavaravanja, opravdavanja, zablude i laganja. Svako naše zavaravanje i opravdavanje će na kraju biti razotkriveno, svaka naša zabluda i laž razoružana. No u drugoj ruci moramo držati Božju beskrajnu milost. Bog poput je poput savršenog oca spreman prihvatiti i potpuno oprostiti svakome tko mu dođe praznih ruku, u potpunoj predaji, izrazivši pokajanje, žaljenje, vjeru u njegova Sina i zahvalnost.

Tako, nije poanta u tome da mi sva naša djela činimo po pravilima – legalistički ispravno, niti to možemo. Već da u našem životu odražavamo ljubav i zahvalnost prema Bogu. To je ono najvažnije, i ako toga nema onda zasigurno nešto nije kako treba… Naravno, zahvalnost prema Bogu odražavamo u skladu s Božjom riječi – prema Zakonu Božjem. A kako bi drugačije? Kako bi nas drugačije Duh Sveti na objektivan način vodio? Ali samo iz srca, samo iz zahvalnosti i ljubavi prema Bogu, na Božju slavu. Jedino se to računa. Ne ni iz kakve prisile. Svakako ne uspoređujući se poput farizeja s drugima; tko je veći ili manji pred Bogom, tko je grešnik, a tko pravednik, već samo prihvaćajući Božje besplatno i milostivo oproštenje.

U našem životu će biti i posljedica našeg grešnog načina života. Bog nas može osloboditi i maknuti mnoge loše posljedice iz našeg života. Bog nam daje svakodnevne pobjede u našim životima! No On i ostavlja neke loše posljedice u želji da nas nešto pouči. Ali onaj tko ljubi Boga i tko mu vjeruje prihvaća i posljedice koje dolaze. On sve, sav svoj život, pa i njih, predaje u Božje ruke. On vjeruje da će i iz tih teških posljedica Bog naći načina da učini nešto dobro.

I to je razlika između vjernika i nevjernika. Nevjernik odbacuje svoje posljedice, buni se protiv njih i odbacuje Boga zbog njih (ovdje ne mislim da ne smijemo učiniti sve ono što je normalno u našoj moći da poboljšamo svoju situaciju, zdravlje itd.). No radi se o tome da nevjernik misli da zaslužuje mnogo bolje. A vjernik u svakoj situaciji teži da vjeruje Bogu, on je njegova utjeha, sigurnost i nada. Boga nikada ne smatra svojim neprijateljem. On zna da ništa ne zaslužuje, i zna da sve dolazi Božjom milošću, milosrđem i ljubavlju, te prihvaća sve što dolazi iz Božje ruke i svaku njegovu odluku. Iste okolnosti nekim ljudima otvrdnjavaju srce u pobuni protiv Boga, a u drugima bude vjeru i nadu. I to je dar Božji!

Primjer nam je kralj David. Nakon strašnog grijeha koji je počinio, trebale su ga snaći teške posljedice u vidu smrti njegova djeteta. Dok je dijete bilo živo on se molio Bogu za njegovo ozdravljenje. Možda Bog nije otkrio cijelu svoju volju? Možda je Bog ipak ostavio nešto skriveno?Bilo je primjere da je Bog povukao svoju osudu nakon što bi se ljudi pokajali, bilo je primjera da je Bog povukao loše posljedice. No kad je dijete ipak umrlo David je smireno prihvatio Božju odluku. Možda se nekome smrt malog djeteta može činiti teškom i okrutnom. No David je smireno predao svoje dijete u Božje ruke jer je znao da se ono nalazi u najboljim rukama u kojima može biti i da sve ima svoju svrhu i smisao:

»Na velikoj sam muci! Ah, neka padnem u Jahvine ruke, jer je veliko njegovo milosrđe, a u ljudske ruke da ne zapadnem!« (2 Samuelu 24, 14; 1 Ljetopisa 21, 13

A ja se, Jahve, u tebe uzdam; govorim: Ti si Bog moj! U tvojoj je ruci sudbina moja: (Psalam 31, 15)

Spomenimo i Deuterokanonsku knjigu Sirahovu:

Predajmo se u ruke Gospodnje, a ne u ruke ljudske: jer kakvo je u Gospoda veličanstvo,
takva je i njegova milost.
(Sirah 2, 18)

Dakle, na strani kojih grešnika i carinika stoji Isus? Ukratko: na strani onih koji se pokaju i uzvjeruju (naime, za to da ova žena iz današenjeg Evanđelja bude proglašena grešnicom bilo je dovoljno da je bila carinikova žena, te da mu je aktivno pomagala u njegovoj ozloglašenoj službi, ili je mogla biti prostitutka).

Navedimo još nekoliko novozavjetnih primjera takvih grešnika koji us se pokajali i uzvjerovali:

Isus ženi preljubnici ( iz Evanđelja po Ivanu 8) kaže: Ni ja te neću osuditi. Idi, i odsad više ne griješi!

Zakej carinik stupio je pred Isusa i rekao: Gospodine, pola svog imanja dajem siromasima; i ako sam koga prevario vraćam četverostruko. (Evanđelje po Luki 19, 8).

Jednom drugom cariniku Isus reče: ‘Pođi za mnom!’ On ustade i pođe za njim. (Evanđelje po Mateju 9, 9), a treći carinik se udarao u prsa i molio : ‘Bože, budi milostiv meni grešniku!’ I taj je otišao opravdan kući… (Evanđelje po Luki 18, 13).

No Isus ne stoji na strani onih grešnika koji kažu: “Ja sebe i svoje ponašanje smatram dobrim, a ti Bože, izvoli promijeniti svoje moralne zakone.” To je vrlo opasna zabluda! Isus se družio s grešnicima i carinicima ne bi li im približio Božju ljubav i oproštenje. Približavao im se s ljubavlju, ali nikad nije odobravao grijeh. Okupljao je one koji su od samopravedne društvene elite bili proglašeni velikim grešnicima, pomagao onima koji su bili odbačeni ili margini društva, smatrajući da oni mogu postati potencijalno svjesniji svoga stanja i prije se obratiti nego samopravedni farizeji. Međutim, želio je da se i farizeji osvjedoče u vlastitu grešnost i bilo je takvih.

A što sa samopravednim i nepokajanim grešnicima i carinicima? Isus ne hvali takve, ne pravi ih dobrim likovima, a Božja osuda ostaje na njima.

.

Jasmin Koso, lipanj 2013.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s