Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!

Čovjekov život “pod suncem” i njegova perspektiva

.

Ecclesiastes1_2

.

Preporučena čitanja: Propovjednik 1, 2; 2, 21-23; Psalam 90; Kološanima 3, 1-11; Luka 12, 13-21

(Propovijed 18. nedjelje kroz godinu C)

.

“Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!..

Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja.Jer što on dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.”  Propovjednik

.

Tada mu netko iz mnoštva reče: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.«  Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«

Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«  Evanđelje po Luki

.

U našem (BCP1) katekizmu prema koje se trebaju podučavati kandidati za konfirmaciju stoji pitanje: “Što su tvoji kumovi tada (prilikom krštenja) učinili u tvoje ime?” Odgovor glasi: “Obećali su i zavjetovali se na tri stvari u moje ime: prvo, da se odričem đavla i svih njegovih djela, raskoši i ispraznosti ovog pokvarenog svijeta i svih grješnih požuda tijela; drugo, da ću vjerovati sve istine kršćanske vjere i treće, da ću vršiti Božju svetu volju i Njegove zapovijedi i hoditi po njima sve dane života svojega.” Iduće pitanje glasi: “Držiš li da si dužan vjerovati i činiti sve ovo što su oni u tvoje ime obećali?” Odgovor je: “Da, držim i s Božjom pomoći tako ću i činiti. Iz sveg srca zahvaljujem Ocu Nebeskom koji me je pozvao i spasio po Isusu Kristu, Spasitelju našem, i molim Ga neka mi podari Svoju milost kako bi ustrajao do samoga kraja.”

Vjerujem da su reformatori željeli upravo to… Naviještati Evanđelje onima koji su vani i zvati ih u Crkvu, te pozivati one koji su rođeni i kršteni u Crkvi da budu vjerni i ispune svoje krsne zavjete. Ovo govorim stoga jer je blisko povezano s načinom na koji živimo, kao i s našom svjesnošću tko smo i što smo; Crkva je izabrani zbor i Božja svojina! Ja sam, kako to katekizam kaže: dio“Kristova tijela,dijete Božje i baštinik Kraljevstva Nebeskog”. Naši životi, prioriteti i vrijednosti bi trebali odražavati tu istinu.

Dok smo mladi (pod normalnim okolnostima) ne razmišljamo mnogo o smrti. Mladom biću nije ni svojstveno da o tome mnogo razmišlja. Kad smo mladi podsvjesno mislimo da smo besmrtni i neuništivi. Svijet nam je nov i pruža mnoge izazove. Sve primamo s oduševljenjem!Tako i treba biti! No velika je mudrost našu djecu usmjeriti i prema vječnoj perspektivi. A to je ono što će im mnogo koristiti u životu… Što ih može učiniti kvalitetnijim ljudima.

Što smo stariji to više spoznajemo da smo smrtni i ranjivi. Počinjemo primjećivati kako život brzo prolazi. To nas ponekad plaši, ali ipak, iz te spoznaje najčešće ne izvučemo dovoljno pouke. Nastojimo što više očuvati zdravlje i živjeti što duže. Ni u tome samom po sebi nema ništa loše. Ali prava mudrost bi bila stvarno promisliti o našoj zemaljskoj prolaznosti i pažnju usmjeriti na cijelu vječnost koje je ovaj naš zemaljski život tek sićušni dio. Iz toga bi valjalo izvući pouku…

Naime, ljudi se prečesto ponašaju kao da su nezamjenjivi, kao da će zauvijek živjeti. Mnogi veliki diktatori su se tako ponašali i smrt ih je uvijek iznenadila. Potom su se oni koji su iza njih ostali grčevito borili za vlast. I imperiji, cijele kulture i civilizacije neumitno prolaze. No i mi “obični” ljudi prečesto se ponašamo tako kao da ćemo živjeti vječno. Živimo potpuno usredotočeni na stjecanje imovine, stvaranje materijalne sigurnosti, položaj u društvu ili karijeru. Koncentrirani smo na našu osobnu važnost, ego i ponos. Pomno pazimo da nam slučajno netko ne bi uzeo nešto za što smatramo da nam pripada ili povrijedio naš ponos i umanjio nam važnost. Ponekad tjeskobno brinemo i noćima ne spavamo zbog takvih problema. Spremni smo se gristi, jediti, boriti, parničiti ili čak ubiti zbog materijalnih dobara, društvenog položaja ili ponosa.

Mnogi ljudi danas žive potpuno lažnim životima, prikazuju se kao ono što nisu. Čine to zato da bi se afirmirali, uspjeli, bili prihvaćeni ili imali uspješne karijere. Oni će biti sve što se od njih traži, sve što trendovi proglašavaju dobrim i poželjnim. To znači da sve što vide i u što troše svoju energiju jest vanjština. Ono izvanjsko i kakvima se stvari prikazuju jest sav njihov horizont. I sve to smatraju istinski važnim, za to se grčevito drže. Steći što više i što brže, luksuz, ego i karijeru smatraju istinski važnima. Uvijek žele više i nikad im nije dovoljno. Uvijek treba još više raditi i stjecati, a razmišljanje i govor o vječnom smatraju nevažnim, čak neozbiljnim. Kako li se samo varaju! Ponašaju se poput djece koja misle da su besmrtna. Svaku pomisao o smrti i prolaznosti nastoje što brže odagnati. Ne razmišljaju ozbiljno o implikacijama prolaznosti. I tako nastavljaju stjecati, gristi sebe i sve unaokolo i prikazivati lažnu vanjštinu. Misle da će tako steći mir i sigurnost, a ispunjavaju se sve većim nemirom i nesigurnošću.

Upoznao sam svojevremeno jednog čovjeka koji se poprilično čudio zašto studiram teologiju i želim biti službenik u protestantskoj crkvi mada u tome teško da ima nekog financijskog probitka. Valjda je smatrao da se treba baviti nečim što donosi dobru zaradu i materijalnu sigurnost. Samo tako nešto je vrijedno ozbiljnog truda. Ludo, još noćas Bog može zaiskati tvoju dušu!

Evo kako su vrijednosti ovog svijeta izvrnute… Razmišljati o zemaljskoj prolaznosti i vječnosti je zapravo ono što je doista realno i razborito, a razmišljati samo (ili prvenstveno) o materijalnom i ovozemaljskom je nerealno i nerazborito. Bavljenje teologijom (osim ili kad ju ne koristimo u svrhu uzdizanja intelektualnog ega) jest razmišljanje o onom vječnom i stoga istinski važnom. A služenje u Crkvi (osim i kad nije zbog našeg osjećaja osobne važnosti) jest služenje Tijelu Kristovu, odnosno služenje svetom Božjem narodu na Božju slavu!

Kako vrijeme odmiče trend je da ljudi postaju sve sebičniji i sebičniji. Tako je z trendu i način razmišljanja da studiranje služi prvenstveno tome da nađemo što bolji posao, zarađujemo što više “para” i steknemo što bolji položaj u društvu. Čak ni sama želja da nešto naučimo, te postanemo kvalitetniji ljudi i pridonesemo društvu kod mnogih više nisu razlog za studiranje. Vrline generalno više nisu u modi, pa tako ni studiranje ili rad da bismo služili čovječanstvu. Otuda i toliko korupcije, pronevjera i pljačke.

Nema ničeg lošeg u tome da se ponašamo odgovorno i marljivo, te razmišljamo od čega ćemo živjeti, kako ćemo zbrinuti našu obitelj i što ćemo ostaviti iza sebe. Rješenje sigurno nije u tome da sve zapustimo i više ni o čemu ne vodimo računa. Ako bi netko na osnovu Knjige Propovjednika i drugih današnjih čitanja donio takav zaključak, to bi bilo pogrešno i neodgovorno. Poanta je da je važno zadržati pravu perspektivu, imati na umu koji je pravi poredak stvari, što je ono što dolazi prvo! Najprvo treba dati slavu Bogu u svemu što radimo i pouzdavati iznad svega u njegovu providnost. A potom: »Htjedne li Gospodin, živjet ćemo i učiniti ovo ili ono« (Jakov 4, 15). Važno je vjerom spoznati zadržati na umu da je sve ovo vidljivo nastalo od nevidljivog (Hebrejima 11, 3) i da najprije tražimo Kraljevstvo i njegovu pravednost, a sve ostalo će nam se dodati (Matej 6, 33).

Bez vječne perspektive sve je ispraznost… Ako ih promatramo samo iz zemaljske perspektive i ne vidimo dalje, sve stvari su na koncu postaju bezvrijedne, besmislene i isprazne. Sve oko čega smo se trudili nam na kraju poput pijeska iscuri iz ruku. Ako nemamo ono što dolazi prvo, onda ćemo na kraju izgubiti i sve drugo. Međutim, sve stvari dobivaju svoj pravi smisao, dostojanstvo i razlog ako ih sagledamo iz Nebeske perspektive. Kad računamo s Bogom sve postaje vrijedno i važno, a bez Boga je bezvrijedno i besmisleno.

Stoga, budimo mi ti ljudi! Vjerom spoznajmo da je ovo vidljivo i raspadljivo nastalo od nevidljivog i vječnog. Tražimo najprije Kraljevstvo i njegovu pravednost. Gledajmo na stvari iz vječne Nebeske perspektive. Računajmo ozbiljno s Bogom! Živimo doista kao izabrani zbor-Narod Božji. Ovaj život ionako brzo prolazi, svi ćemo otići i ništa sa sobom nećemo ponijeti. Stoga imajmo na umu da je nada vječnog života s Bogom koja nam se nudi u našem Spasitelju i Gospodinu Isusu Kristu kudikamo dragocjenija nego bilo što prolazno! Tako će i ono prolazno zauzeti svoje pravo mjesto koje mu u našim životima pripada.

.

Jasmin Koso, srpanj 2013.

———————————————————————————————————————

1Knjiga zajedničkih molitava

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s