Živjeti s vizijom

Vjerovati zapravo znači živjeti s vizijom koja je veća od našeg života

.

journey_of_faith1Preporučena čitanja: Postanak 15, 1-6; Psalam 33; Hebrejima 11, 1-3.8-19; Luka 12, 32-48

Propovijed 19. nedjelje kroz godinu C

.

A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo. Zbog nje stari primiše svjedočanstvo.
Vjerom spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga…
Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.
Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obećanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska nebrojena na obali morskoj.
U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.
Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bî rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi
. (Poslanica Hebrejima)

.

»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.«
»Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.«
»Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!«
»A ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«
Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.«
»No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima.«
»I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.« (Evanđelje po Luki)

.

Znate li što znači imati neki životni san, cilj ili viziju koji su vam važniji od vaših trenutnih okolnosti, briga ili osjećaja; zbog kojih ćete s radošću i ponosom proći i kroz najveće teškoće? Viziju koja vam znači više od života, koja vas košta života, ali ipak, bez koje ni nema pravog života!

Dati ću vam jednu ilustraciju…Već od 19. stoljeća medu Židovima na Zapadu počeo se javljati pokret kojem je cilj bio ponovno uspostavljanje države Izraela kao jedine prave domovine svih Židova. Obrazovani Židovi, kao i oni iz dobrostojećih obitelji koji su mogli raditi mnogo bolje plaćene i fizički lakše poslove, odlazili su u Palestinu i radili najteže poslove poput kopanja kanala za navodnjavanje u pustinji. No oni se nisu žalili ni kukali, već su te poslove radili dobrovoljno i to s radošću i ponosom. Zbog tih teških poslova bili su ispunjeni dostojanstvom i puni životne snage, više nego zbog bilo kojeg drugog sigurnijeg i bolje plaćenog posla! Zašto? Zato što su imali veliku viziju!

Bilo je i onih Židova koji su bili zadovoljni tamo gdje jesu. Europske zemlje su smatrali svojom domovinom, a Izrael tek nedosanjanim snom. Čak su poduzimanje takvih napora, te učenje Hebrejskog jezika i sličnog, smatrali nepotrebnom ludošću. No oni koji su imali viziju, unatoč svim teškoćama i obilju mukotrpnog posla, te patnjama i opasnostima, pa i pogibelji kojoj su se izlagali, samo Izrael su smatrali svojom pravom domovinom. Došao je Drugi svjetski rat, a s njim i holokaust, te se pokazalo da su ovi s vizijom bili u pravu.

Ponovna uspostava države Izrael bio je podvig mnogih generacija! Mnogi nisu živi dočekali da vide Izreal kakav je danas. No vidjeli su ga u svojoj vjeri, nadi i viziji! On je bio vrijedan njihova života!

Ova priča nas podsjeća na priču o Abrahamu, praocu svih Židova, ali također praocu svih istinskih vjernika. Poslušao je Boga i krenuo na put u kraj koji je trebao primiti u baštinu, mada nije točno znao što ga očekuje i kuda ga to vodi. No Poslanica Hebrejima nam govori da je imao cilj i viziju! Iščekivao je vječni Grad kojemu je Bog graditelj i tvorac!

Zemlju iz koje je izašao nije smatrao svojom. I mada se nastanio u obećanoj zemlji ipak je i dalje živio kao u tuđini. Ta zemlja je bila obećana njegovim potomcima, ali još nije bila njegova. Živio je mukotrpnim životom, kao tuđinac i lutalac, boravio je u šatorima ne gradeći sebi trajnog prebivališta. Priznavao je da je stranac i pridošlica na zemlji i iščekivao svoju pravu baštinu od Boga – svoju Nebesku domovinu. Obećana zemlja koju su imali primiti Abrahamovi potomci po tijelu tek je slika i zalog ostvarenja one prave Nebeske domovine obećane Abrahamovim potomcima po Duhu.

abraham a hero of faith

Abraham i Sara su za svoga života primili samo predokus ispunjenja Božjih obećanja u vidu rođenja njihova sina Izaka. Nisu doživjeli ispunjenje svega onoga što je Bog obećao. Ali vidjeli su to u viziji i čvrsto povjerovali Bogu! I ta vjera im je uračunata u pravednost!

Ljudski snovi nas mogu i iznevjeriti, ali Božja obećanja nikada! No ipak, za ljudske snove su mnogi spremni položiti svoje živote… Pa nisu li onda Božja obećanja kudikamo vrjednija da im poklonimo svoje živote? Kada je židovskom narodu njima obećana zemaljska domovina toliko značila, zar nam ne bi trebala još mnogo više značiti ona Nebeska?

Isus je rekao da nam Bog u baštinu ostavlja Kraljevstvo. Rekao je da se ne bojimo koliko god ponekad izgledalo da smo mali, a naši izgledi slabi! Stoga nemojmo se prepuštati malodušnosti i posustajati u nadi; “U nadi protiv svake nade povjerova Abraham…” (Rimljanima 4, 18). Nemojmo biti suviše zagledani u ovo zemaljsko… Za onim gore težimo, ne za zemaljskim! (Kološanima 3, 1).

Isus pred nas stavlja isti izazov i viziju kao i pred Abrahama. Da ove sadašnje živote živimo kao u tuđinci, ne gradeći sebi trajnog prebivališta, priznajući tako da smo stranci i pridošlice koji iščekuju svoju nebesku domovinu. Sve je naše bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće”( 1 Korinćanima 3, 22), a mi smo Kristovi, a Krist Božji. No mi još nismo u potpunosti primili svoju baštinu i naš put još nije završen. Ono Nebesko još nije sišlo i posve ispunilo ovo ovdje zemljsko. (Otkrivenje 21, 2). Ovo sadašnje raspadljivo još nije ustupilo mjesto neraspadljivosti. (1 Korinćanima 15). Stvorenje se još nije osobodilo ispraznosti i pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. (Rimljanima 8, 21).

Gospodin je rekao da se sigurno vraća da preuzme svoje Kraljevstvo i u punini uspostavi svoju vladavinu. On je rekao da budemo spremni i da ga čekamo. Stoga možemo birati hoćemo li živjeti preko mjere opterećeni našim sadašnjim brigama i osjećajima, pogleda ograničenog samo na stvari sadašnjeg vremena, ili ćemo živjeti s vizijom koja je mnogo veća od naših života, ponosni i ispunjeni kad se suočavamo s teškoćama jer nas one vode korak bliže k našem cilju – ispunjenju Božjih obećanja!

Ta obećanja se možda neće ispuniti u ovoj generaciji, a možda ni u idućim generacijama. I valja nam proći kroz mnoge nevolje. Ali možemo vidjeti kako se ispunjavaju u našoj viziji i čvrsto vjerovati Bogu!

To znači načiniti sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima”. Tako ćemo lakše dijeliti svoja dobra s drugim jer se nećemo za njih pretjerano vezati. To znači zadržati bokove opasanim i svjetiljke upaljenim. To znači zaista čekati Gospodina! Neka naš plamen nastavi i dalje gorjeti! Posebna odgovornost za održavanje tog plamena leži na onima kojim je dato da čuvaju, podučavaju i hrabre Božje stado. Njihova dužnost jest da raspiruju taj plamen; “Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.”

Bilo kako bilo… Možemo birati hoćemo li živjeti za viziju ili dozovliti da naš plamen bude ugušen brigama ovog vremena. No vjerujem da je samo ovo drugo život dostojan življenja, dostojan čovjeka, a kamoli vjernika!

.

Jasmin Koso, kolovoz 2013.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s