Kratki odgovor na kritiku reformiranog učenja u pentekosnom časopisu “Duhovno vrelo”

1601079_10151886776912584_594410558_nOvaj članak inspiriran je kritikama reformiranog nauka o izabranju i sigurnosti spasenja, a napose tendencioznim, površnim i nekompetentnim člancima u jesenskom broju EPC časopisa «Duhovno vrelo»[1]. Reformirana učenja o sigurnosti spasenja i izabranju navode se kao primjer “ izazova Evanđelju”. Nije sasvim jasno kakvi se motive kriju iza toga i što im je to trebalo. Mada se ne slažemo oko ovih tema, Evanđelje nam je ipak u osnovi isto.

Roger E. Olson, autor članka “Je li Božja ljubav ograničena samo na izabrane? – Pobijanje kalvinisičkog izazova evanđelju” nije se niti potrudio navesti eksplicitne i relevantne  retke Svetog pisma koji govore o izabranju, a ima ih mnogo. Kao da ljudi ne čitaju Bibliju! Takav pristup ovo pisanje čini vrlo tendencioznim, a autor, unatoč svim svojim profesorskim referencama, svoj pristup prikazuje nekompetentim i diletantskim. Također, takvo tendencozno i diletansko pisanje “Duhovno vrelo” opasno približava kvalifikaciji časopisa za indoktrinaciju pentekosnih vjernika.

Sve te kritike su i inače vrlo površne. U svima njima se zapravo krije nesposobnost prihvaćanja Boga onakvim kakav jest, odnosno kakav nam se otkriva u Svetom pismu. Radi se o težnji da Bog bude u skladu s našim ljudskim predodžbama, željama i idejama, odnosno o pravljenju Boga onakvim kakav bismo mi htjeli da On bude.

U takvim kritikama, pa i u ovom konkretnom slučaju, reformirani nauk se najčešće sagledava plošno i jednostrano, a ne u svoj njegovoj dubini i cjelovitosti. Reformirani nauk funkcionira kao jedna skladna građevina s uzajamno povezanim i nadopunjujućim elementima.  Da bismo dobili potpuniju sliku o reformiranom nauku trebamo proučiti barem jednu od reformiranih konfesija. Samo one nam mogu dati kompetentnu i cjelovitu sliku reformiranog nauka u svoj njegovoj složenosti. Na primjer, ako čovjeku izvadimo jedno rebro i gledamo ga odvojeno od ostatka tijela, a ne komplementarno u kontekstu cijelog tijela, ono nam neće imati mnogo smisla.

Argumenti koji se pri svim tim kritikama uporno koriste svode se uvijek na isto. Baš kao što i neki drugi lobiji, u nedostatku novih pravih argumenata, koriste one uvijek iste, otrcane i pobijene. Ti argumenti svode se na uvijek iste dosadne «mantre»: da Bog mora voljeti sve ljude isto, o slobodi volje i tome da Bog želi da svi ljudi bude spašeni.

Mi tvrdimo da Bog zaista voli sve ljude! No, baš kao što čovjek na različit način voli svog bračnog partnera, svoju djecu, roditelje, prijatelje itd., tako niti Bog ne voli sve ljude na isti način. Mi niti ne postupamo sa svim ljudima na isti način, niti ih volimo istim intenzitetom. Prema svojoj obitelji ne postupamo isto kao prema drugim ljudima, niti druge ljude volimo istim intenzitetom. Tako niti Bog ne naziva sve ljude svojom djecom, niti ih smatra svojom obitelji. Takav poseban odnos Bog njeguje samo sa svojim vjernima, odnosno svojim izabranim narodom kojem je Krist Otkupitelj i Gospodin. Pa ipak, Bog brojnim blagoslovima obasipa sve ljude i cijelo svoje stvorenje, bdije nad njima, hrani ih, daje da kiša pada i sunce sja i dobrima i zlima.[2]

Koncept izabranja blisko je povezan s pitanjem Božje suverenosti, kao i naše ljudske palosti i pobune protiv Boga. Brojni redci Biblije govore eksplicite o izabranju. O njemu govori i cijela biblijska pripovijest, odnosno povijest spasenja i biblijska teologija; kroz izabranje Izraela, patrijarha, proroka, apostola i napose nas. Biblija govori i o negativnom izabranju, napose kroz «sina propasti». Bog je od početka imao svoj suvereni plan koji ne može omanuti.[3]

Ono što se najčešće izostavlja, bilo to namjerno ili iz neznanja, jest da reformirana teologija naučava kako se paralelno mora držati Božja suverenost i ljudska odgovornost. Sveto pismo naučava oboje i oboje se mora vjerovati i držati. Božja suverenost, providnost i izabranje su poput jedne više dimenzije koja prožima i prevazilazi dimenziju našeg života i odgovornosti. No mi smo ti koji po vlastitoj odluci moramo činiti djela «koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo». Mi smo ti koji snosimo posljedice kada griješimo. Mi smo ti koji moramo priopćiti Radosnu vijest ljudima, jer to je način koji je Bog providio i jer je to njegova zapovijed. Mi smo ti koji trebamo svjesno, dobrovoljno i odgovorno  prihvatiti Evanđelje, te u njemu živjeti. No nad svime time istodobno bdije Božja suverena providnost.

Neiscrpan izvor utjehe za vjernika proizlazi iz činjenice da Božja suverena providnost bdije nad svakom našom odlukom i da nismo prihvatili Evanđelje stoga jer smo bili bolji, oštroumniji ili sposobniji od ostalih ljudi. Uvijek ima netko tko je bolji, oštroumniji i sposobniji od nas, a moguće je da uopće nije izabrao kršćanstvo. Onaj tko tvrdi da je izabrao vjerovati u Krista svojom slobodnom voljom, a da mu Bog uopće nije pomogao (ili da mu je pomogao samo malo, u biti isto kao i ostalima), te uz to i dalje tvrdi da je spašen u potpunosti Božjom milošću[4] bez svojih zasluga, možemo reći: “Svaka ti čast!”. Ne, vjera je prije svega Božji dar kojim nas Bog obaviještava da smo opravdani. Pismo kaže da smo opravdani vjerom jer vjera pokazuje da smo iz kraljevstva tame prešli u kraljevstvo svjetla, te da nam je uračunata Kristova pravednost.[5]

Opsjednutost čovjekovom slobodnom voljom, kojoj bi se i sam Bog trebao podložiti, jest sasvim novovjeki koncept. On kao takav uopće ne postoji u Bibliji. Pogotovo ne eksplicite… Dok je koncept Božje suverenosti itekako biblijski i u srži same definicije Boga. Zašto Bog neke stvari radi baš tako nikada nećemo u potpunosti razumjeti. No pitanje slobodne volje i izabranja ne dotiče se samo našega opravdanja pred Bogom.  Nitko od nas nije mogao birati kada, gdje i u kojim uvjetima će se roditi, kao ni hoće li se roditi zdrav ili bolestan, bogat ili siromašan itd. Nitko od nas nije gospodar vlastitog života i smrti. Govor o apsolutnoj slobodi volje (koju Bog mora dopustiti) je najobičnija floskula. Možemo birati i odlučivati samo u okviru onoga što nam je dano.

Mi nismo opravdani zbog svoje vjere! Jedini i dostatan razlog Božjeg oproštenja čovjeku jest Kristov križ! Opravdani smo vjerom samo ako je Isus Krist njezin čvrst temelj i cilj prema kojem je upravljena.

Naime, istina je da je Kristova žrtva na križu savršena i dostatna da pokrije sve grijehe svijeta. Možemo to izraziti čak i riječima da se Bog u Kristu pomirio s ljudima i da po Evanđelju poziva ljude ljude da se pomire s njim.[6] Međutim, budući da se opravdanje grešnika zasniva isključivo na Kristovoj žrtvi, onaj tko ne povjeruje neće biti osuđen samo zato što nije povjerovao, već zato što je grešnik, a Kristova žrtva mu neće biti od koristi. Takvi ljudi nisu u miru s Bogom, niti Bog s njima, već gnjev Božji ostaje na njima. Prema tome, Krist je stvarno umro samo za one koji uzvjeruju. Drugim riječima, jedino oni će imati praktične koristi od Kristove žrtve.[7]

Oni koji ne uzvjeruju već su osuđeni, ali ne samo zato što nisu vjerovali, već zato što njihova nevjera pokazuje da su nepokajani grešnici koji ne žele doći k svjetlu. Nevjera nije jedini i suštinski razlog njihove osude. Njihova krivica nije pokrivena Kristovom pomirbenom žrtvom i nalaze se pod Božjom osudom.

Nigdje u Novom Zavjetu nećemo naći da se Evanđelje nudi kroz poruku: «Bog te voli!» ili «Hej, znaš li da je Isus umro za tebe?». I to je jedna pomodna tvorevina… Vjerovjesnici tako nisu postupali čak niti s onima kojima ih je Bog direktno poslao. Poruka Evanđelja je uvijek bila usredotočena na osobu Isusa Krista i oproštenje grijeha za one koji se uzvjeruju i pokaju se.

Istina je da na razini naše ljudske odgovornosti trebamo evangelizirati i moliti za sve ljude; ljude svih staleža, stanja i položaja.[8] Međutim, kad bi Bog svojom apsolutnom i suverenom voljom zaista htio da se svi spase i dođu do spoznaje istine, onda bi se to i dogodilo![9] No eto, Isus je trebao samo dvanaest apostola, a ne tisuće… Bog uvijek zna koliko ljudi ima u vidu…

U Svetom pismu primjećujemo više razina onoga što se naziva Božjom voljom. Kao prvo, postoji ona otajstvena suverena i apsolutna Božja volja koja upravlja svijetom. Zatim postoji i Božja zakonodavna i poučavateljska volja, kao i Božja sudbena volja u skladu s kojom će, mada ga to ne raduje, morati kazniti grijeh. Bog prema svojoj zakonodavnoj i poučavateljskoj volji kaže: «Nemoj griješiti!». No ipak, u skladu sa svojom suverenom voljom dopušta da čovjek namjerno sagriješi. Tako je Božja poučavateljska volja da se izvanjski poziv Evanđelja nudi svim ljudima, ali Bog je taj koji po svojoj suverenoj volji nekima upućuje i unutarnji poziv nanovorođenja.

Bog nikoga ne prisljava da prihvati Evanđelje, No kada naša volja i razum bivaju prosvijetljeni neminovno je da ga dobrovoljno i radosno prihvatimo. Ostale ljude Bog također ne prisiljava ni na što. Jednostavno ih ostavlja onakvima kakvi po svojoj paloj naravi jesu. Bog palim ljudima ne čini nikakvu nepravdu. Svim ljudima će biti suđeno u skladu s njihovim djelima.

Bog nam može biti otajstven, a njegovi putovi i namjere neshvatljivi, no On nikada ne može biti kontradiktoran. Istine Svetog pisma ne smiju se suprotstavljati jedne drugima, kao što to arminijanizam radi.

Iz savršenosti i dostatnosti otkupljenja sadržanog u Kristovoj žrtvi na križu, iz vjere i nanovorođenja kao dara Duha Svetoga, te Božje providnosti i neporecivih obećanja, proizlazi i sigurnost spasenja. No i dalje nam ostaje sa strahom i trepetom raditi oko našega spasenja (spasenje = opravdanje + posvećenje +proslavljenje), kao i sigurnosti vjere (biti zaista osvjedočen u vlastito opravdanje i spasenje). Sigurnost spasenja jest Božji dar, no na našoj osobnoj sigurnosti vjere trebamo raditi. Ona dolazi od marljivog nastojanja oko posvećenja, slušanja Božje riječi u zajednici svetih i primanja sakramenata. Riječ i sakramenti nam pružaju ohrabrenje, rast i sigurnost u vjeri. A Bog je taj koji nam u svemu daje htijenje i djelovanje.[10]

Tako jedino reformirana teologija sadrži cjelovito učenje Svetog pisma. Ona najbolje odražava Božju suverenost, milost i milosrđe. Samo ona je potpuno Teocentrična i Kristocentrična, umjesto da bude antropocentrična. Samo ona u najvećoj mogućoj mjeri prosuđuje na osnovu Biblije, a ne «duha vremena», ljudskih zamisli o Bogu i humanističkih obrazaca. Samo ona je u svojoj srži izvorno reformacijska. Sve ostalo predstavlja svojevrsni inženjering između reformacijske i rimokatoličke teologije i zapravo se radi o herezi polupelagijanizma.

Jasmin Koso, siječanj 2014.


[1] Broj 27 – jesen 2013:

[2] Pnz 4, 37-38; Pnz 7, 6-8.13 itd.; Iv 1, 12; Rim 9, 12-13 itd.

[3] Post 23, 6; Pnz 7, 6; Rim 8, 33; Rim 9, 6-24; Ef 1; Iv 6, 37.44 itd.

[4] Ef 2,8; Tit 3, 4-7itd.

[5] Fil 1, 29 itd.

[6] Misli se na 2 Kor 5, 19-20 itd.

[7] 1 Kor 1,18; Rim 1, 18. 3, 24; Gal 6, 14; Ef 2, 16; Kol 2, 14; Mk 16, 16; Iv 3, 36 itd.

[8] Misli se na 1 Tim 2, 4.

[9] Iz 45, 7 i dalje; Iz 55, 10

[10] 2 Pt 1, 10 itd.

Oglasi

Jedna misao o “Kratki odgovor na kritiku reformiranog učenja u pentekosnom časopisu “Duhovno vrelo”

  1. Odlično, potrebno je odgovarati na tendenciozne prikaze i namjerno ili ne obmanjivanje čitateljstva. Suglasan sam s tezom odgovora, uz jednu stilsku i jednu argumentacijsku opasku. Stilska glasi kako bi prv odlomak mnogo bolje funkcionirao kao jedan od poslijednjih, naime ovako izgleda kako odgovor ima dva uvoda. Argumentacijska opaska, uveos si nas u argumentaciju činjenicom kako reformirani i pentekostalci imaju jednaku osnovu, evanđelje, a već nekoliko redaka dalje u kao argument u prijeporu s pentekostalcima koristiš reformiranu konfesiju. U prijeporu s pentekostalcem to jednostavno nije argument.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s