Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima!

light_housePreporučena čitanja: Izaija 58, 7-10; Psalam 112; 1 Korinćanima 2, 1-5; Matej 5, 13-16

(Propovijed 5. nedjelje kroz godinu A)

Netko se nedavno u razgovoru našalio kako bi možda bilo najbolje da uopće ne pomažemo ljudima, nego da im samo svjedočimo Evanđelje. Jer Evanđelje je ono što im zapravo najviše treba. Možda će lakše povjerovati u Krista ako su u potrebi, odnosno ako ostanu u potrebi?

Makar je to bila samo šala, činjenica je da, posebno u evangelikalnom kršćanstvu, postoje takve tendencije; samo naviještanje Evanđelja je vrijedno i važno, samo se time treba baviti…

Istina je da kada čovjek, hodeći svojim vlastitim putovima, završi u slijepoj ulici, postaje nekako više prijemljiv za Božje načine i Evanđelje. Istina je da se ljudi često utječu Bogu tek kada više nemaju drugog izlaza. No zaista ne znam da je netko tko je bio gladan, žedan ili gol, u takvom stanju prihvatio Evanđelje, a da ga prije toga netko nije nahranio, napojio ili obukao. Osim što je tako nešto protivno onome što nas Pismo uči, vjerujem da tako nešto može misliti samo onaj tko nikada nije bio zaista gladan, žedan ili gol.

Stoji istina da mi teško da možemo biti baš “najbolji ljudi na svijetu”. Uvijek će se se naći netko bolji i darežljiviji. Svi mi imamo različite početne pozicije, karaktere i životne okolnosti. Svi mi nosimo brojne slabosti. Nitko od nas neće za života postići savršenstvo milosrđa i ljubavi. Istina je i to da ljudi prije svega trebaju gledati Krista, a ne nas grešne ljude. No ipak, tko će im Krista donijeti i pokazati nego mi grešni ljudi? Ako se na nama koji za Krista svjedočimo ne vide život, milosrđe i suosjećanje, kako će onda vjerovati u Boga koji mijenja živote, koji je milostiv i milosrdan i koji ljubi, a kojeg im mi svjedočimo?

Ortodoksija ili pravo vjerovanje je nama kršćanima vrlo važno. Postoje situacije u kojima je ispravno uputiti, poučiti, ispraviti, pa i kritizirati. Tako su radili i apostoli. No osim toga, iza njihovih riječi je stajao i život.

Svi mi smo svjedoci tome da su oni koji se nazivaju kršćanima i vjernicima spremni prepirati se do iznemoglosti. Kao da je to samo sebi svrha i jedino što kršćani trebaju raditi. Vjerujem da svi mi vrlo lako upadnemo u tu zamku! Međutim, što nam ostaje nakon takvih prepiranja? Da li je to bilo nešto konstruktivno? Važno je ustvrditi postoje li iza naših riječi neka djela milosrđa i ljubavi i neki kršćanski život.

Ne znam točno zašto, ali religija je oduvijek privlačila razne svadljivce i ljude nejasnih motiva. No kršćanstvo nam ne bi trebalo služiti za ispoljavanje naših frustracija i kompleksa. Ima onih koji vrijeđaju sve one koji se ne uklapaju u njihove predodžbe, te odišu netrpeljivošću, pa čak i mržnjom. Sebe smatraju autentičnim kršćanima koji govore u Kristovo ime, dok one druge demoniziraju. No može li se onaj koji zaista govori u Kristovo ime bližnjemu obraćati bez ljubavi i strpljenja? Može li onaj iz koga ne izbija požrtvovnost i milosrđe Božje biti doista u pravu?

Apostol Pavao kaže da nije došao propovijedati Evanđelje “uzvišenim riječima i mudrošću”, a također znamo i da je, paralelno sa svojom apostolskom službom, preživljavao izrađujući šatore. Stoga, ne predstavljaju li ove Pavlove riječi i to da su Pavlovo svjedočenje pratila djela i primjer, a ne samo besjeda?23390200_9895fcc823

Pavao je vrlo mnogo govorio o ispravnom vjerovanju; ispravnom razumijevanju Evanđelja, Kristove osobe, Njegove smrti i uskrsnuća itd. Sve to je od presudne važnosti za spasenje. No njegove riječi je pratio i primjer, život, ljubav, odricanja i žrtva, a o tome se premalo govori. Ortodoksija mora pratiti ortopraksiju (ispravno djelovanje) i obrnuto – ortopraksija mora pratiti ortodoksiju.

Sigurno je da ako smo zarobljeni u nekim grijesima koji nas muče i izjedaju, teško da će iz nas izbijati mir i radost izobilnog života. No možda smo suviše opterećeni shvaćanjem djela u smislu: “Ne smijem činiti ovo, a smijem ono, moram činiti to i to”. Takva vrsta poslušnosti (ako je pretjerana) je ipak najviše zaokupljena samim sobom; umjesto da budemo zaokupljeni djelima činjenja dobra i radosti bližnjima, te pružanja utjehe i ohrabrenja, razumijevanja i pomoći potrebitima.

Kako da mi svjedočimo za Krista? Možemo to činiti samo svojim pouzdanjem u Boga i svjedočanstvom svoga života. Svi mi moramo biti spremni pokazati da pripadamo siromašnima, ali da je Bog naše bogatstvo! Da se ubrajamo među slabe, ali je Bog naša snaga! Da smo bili slijepi, ali smo progledali! Da smo bili hromi, ali smo prohodali! To je ono što ljudi trebaju vidjeti u nama. Da smo mi jedni od njih i među njima, ali i građani Kraljevstva koji pripadaju Bogu! To je ono što, u susretu s nama, trebaju poželjeti imati.

Tako će naše svjedočanstvo biti uspješno. Tako ćemo biti sol zemlje! Sol koja neće postati bljutava! Tako ćemo biti “grad na gori” koji se ne može sakriti i “svjetiljka” koju se ne može pokriti!

“Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave oca vašega koji je na nebesima”.

Nemojmo izostavljati ovaj vrlo važan dio o dobrim djelima!

.

Jasmin Koso, veljača 2014.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s