Blaženi oni koji čuvaju propise Njegove, čitavim srcem Njega traže!

Psalam _119_103Preporučena čitanja: 1 Korinćanima 2, 6-10; Psalam 119, 1-34; Matej 5, 17-37 (Propovijed 6. nedjelje kroz godinu A)

.

Ima onih koji vjeruju da Božji Zakon više ne vrijedi za nas kršćane. Oni misle da je, s obzirom da smo u milosti Božjoj, a Duh Isusov nas savjetuje i vodi, dovoljno slušati neki unutarnji glas intuicije. Drugi pak misle da za kršćane vrijedi samo ono što je zapisano u Novom Zavjetu.

No vidimo da takve stavove Isus jasno i eksplicitno opovrgava. Kad govori o Zakonu i Prorocima on misli na knjige Starog Zavjeta. Zakon Božji je Božja riječ i kao takav, za koga će važiti ako ne za nas kršćane? Osim toga mi smo i dalje suviše skloni grijehu i subjektivnosti da bi smo se mogli osloniti samo na vlastitu intuiciju.

Iz Svetog pisma ne možemo uzimati samo ono što nam odgovara, a odbacivati ono što nam ne paše. Knjige Starog i Novog Zavjeta zapravo čine jednu cjelinu. Međusobno su neraskidivo povezane i nadopunjuju se. Kako ih razumjeti i uskladiti u njihovom međusobnom odnosu? Krist je ključ za njihovo međusobno usklađivanje i razumijevanje.

Mnoge odredbe starozavjetnih obrednih propisa ukazivale su na Krista koji ima doći, ispunjene su u Isusu Kristu ili su zamijenjene novozavjetnom praksom. Mnogi propisi su se odnosili na društveni život starozavjetnog Izraela. Međutim, Božji moralni Zakon (što je dobro, a što zlo) do kraja svijeta vrijedi za nas kršćane kao i za sve ljude.

Isus Krist nije opravdanje za neposlušan život. Kristov križ stoji između savršene poslušnosti koju Bog traži (i koja bi trebala biti ideal) i naše grešne realnosti. Čovjek nikako ne može biti poslušan Bogu onako kako to on od nas pravedno traži. Svaki prekršaj Božjeg Zakona je grijeh, propustiti učiniti dobro a mogao si ga učiniti je grijeh, pomišljati na nešto što Bog brani jest grijeh. Svaki grijeh je zlo! Grijeh doista ubija i uništava čovjeka. Svaki grijeh doista izaziva Božju srdžbu i osudu. Pravedni Bog mora kazniti grijeh!

No Isus Krist je došao kao naš zastupnik, te umjesto nas u potpunosti ispoštovao sve odredbe Božjeg Zakona. On jedini bio savršeno poslušan Bogu Ocu sve do smrti na križu. Kao naš savršeni zastupnik i zamjena žrtvovao se na križu. Pretrpio je kaznu za naše grijehe. Bog je prihvatio njegovu žrtvu kao zamjenu umjesto da kazni nas. Stoga Bog oprašta svima onima koji aktivnom vjerom prime Isusa Krista i daje im novi život zajedništva i služenja! Zato se kaže da su vjernici u Kristu. On ih im je spasio život, on ih je otkupio, spasio ih od Božje vječne kazne i oni pripadaju njemu.

Ono što se u životu svakog istinskog vjernika mijenja jest radikalno drugačiji odnos spram Boga. Taj odnos je sadržan u svijesti o Božjem oproštenju i tome što Isus kaže da smo sada njegovi prijatelji (Ivan 15, 14-15). Kad se istinski pouzdajemo u Isusa tada postajemo dio Božje obitelji, a Bog postaje naš Otac.184417

Tada uviđamo da Božji Zakon nije tu protiv nas, odnosno samo zato da bi nam zabranio nešto što mi želimo. Božji moralni zakon nije poput nekog pravilnika koji moramo slijediti korak po korak pod prijetnjom kazne. Božji Zakon za Božji narod predstavlja Božje riječi, upute i zapovijedi koje su tu da bi zaštitile nas i druge od opasnosti grijeha. Radi se o poštovanju života i osobe. Činjenju onoga što je dobro za naše bližnje i nas. Življenu onoga što je na izgradnju; te iznad svega, činjenju onoga zbog čega će Bog biti uzdignut!

Grijeh nije nešto dobro i ugodno, a što nam Bog tek tako brani. Grijeh istinski uništava nas, naše bližnje i naš odnos s Bogom. Zato Bog mrzi grijeh i zato mi trebamo mrziti grijeh! Grijeh je uvijek zlo, a zlo nas uništava. Božji Zakon je uvijek dobar, a dobro nas izgrađuje. To je ono što kad postanemo kršćani sve više uviđamo. To znači živjeti po Duhu, a ne po slovu (Rimljanima 2, 29). Mi na Božju riječ gledamo “drugim očima”. Ono uvjerenje i ljubav koje nosimo u sebi – “iznutra” – pokreče nas da u zahvalnosti i povjerenju želimo biti poslušni Božjoj riječi.

Isus nam u današnjem čitanju govori protiv srdžbe i neopraštanja. Srdžba i neopraštanje je nešto što u prvom redu uništava nas same i ljude oko nas, a opraštanje nas izgrađuje. Srdžba i neopraštanje izvor su mnogih sukoba i stradanja, a opraštanje je osnovna pretpostavka mira. Mnogi danas mole i govore o jedinstvu kršćana, organiziraju ekumenske susrete, a međusobno se ne podnose. Takva situacija je licemjerna i ne može pridonijeti jedinstvu.

Ako imamo velikih problema sa zamjeranjem i neopraštanjem drugim ljudima, postavlja se opravdano pitanje jesmo li ikada shvatili poruku Božje milosti u Isusu Kristu? Jesmo li ikada shvatili koliki je dug nama oprostio Bog naš nebeski Otac. Ljudi koji zamjeraju jedni drugima prestaju komunicirati, prestaju iskreno i u dobroj volji raščišćavati stvari, a iskrena i dobronamjerna komunikacija je osnovi preduvjet prevladavanja zapreka u bilo kakvom odnosu.

Seksualnost je nešto prirodno, nešto što je u osnovi dobro i dato od Boga. Nema ništa neprirodno u tome da uočavamo i da nam se sviđaju osobe suprotnog spola. Međutim, seksualnost je nešto pri čemu se trebamo ponašati odgovorno i u skladu s određenim načelima. To je stoga jer će neuredna seksualnost destruktivno djelovati na nas, naš karakter, naše odnose i ljude oko nas. Ljudska sklonost ka neurednosti u svim užicima uzrokovana je ljudskim padom u grešnost i stoga nam je tu uvijek potrebna određena disciplina. Za vatru se kaže da je dobar sluga a loš gospodar. Slično je i sa raznim užicima, kad preko mjere ovladaju našim životima i pretvore se u pohlepu, onda više to više i nisu užici, već mi postajemo njihovi robovi.

Brak je jedno područje gdje su odgovornost i određena disciplina vrlo važni. U braku se, možda više od svih drugih odnosa, ističe važnost iskrene i dobronamjerne komunikacije. Za brak možda ponajviše vrijedi da ne može funkcionirati bez spremnosti na međusobno opraštanje, povjerenje, predavanje i dobru volju. Najsretniji su oni brakovi u kojima se bračni partneri međusobno daju u međusobnom požrtvovnom sebedarju za sreću drugoga. Vrlo teško funkcioniraju brakovi u kojima se samo jedna strana daje, a druga prvenstveno misli na sebe. Dok nikako ne mogu funkcionirati brakovi u kojima svatko gleda prvenstveno svoj interes i potrebe. Dajući se jedni drugima mi ispunjavamo i svoje najdublje potrebe i omogućavamo da odnos funkcionira.

I na kraju, Isus nam ne želi reći da se ne smijemo odgovorno zakleti kad se to od nas traži, na primjer na sudu. On govori protiv, da tako kažem, “inflacije” zaklinjanja. Protiv olakog, bespotrebnog, pa i lažnog zaklinjanja, koje obezvređuje vrijednost zakletve, te predstavlja nepoštovanje prema onome u čije se ime zaklinjemo. Negdje sam pročitao da su Židovi onog vremena imali upravo takav običaj da se često i olako zaklinju.

Isus nam govori da budemo ljudi istinoljubivosti, integriteta i časti. Častan čovjek ne treba svako malo kao svjedoke istinitosti svojih riječi zazivati nebo, Boga ili nešto treće. Dok se ljudi sumnjiva morala često kunu, odnosno zazivaju razne svjedoke, te time zakletvu (a na neki način i ono čime se kunu) čine bezvrijednom i nedostojnom povjerenja; časni ljudi jednostavno stoje iza onoga što kažu i u njih se možeš pouzdati.

.

Jasmin Koso, veljača 2014.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s