Što jedan početnik treba znati o reformiranoj vjeroispovijesti (i protestantima općenito)

 

20aqbfoReformirani više od svih drugih kršćanskih vjeroispovijesti ističu činjenicu da postoji jedan sveti, savršeni, suvereni i svemogući Bog – Gospodar svega vidljivoga i nevidljivoga.

U njegovoj ruci je svačiji život i smrt, on je sve predodredio, svime suvereno upravlja i njegovoj volji se nitko ne može oduprijeti.

Čovjek je nesposoban da spozna i shvati Boga, osim ako mu se Bog ne objavi (onoliko koliko nam želi objaviti) na čovjeku razumljiv način.

Bog je Trojstven onako kako to ispovijeda Nicejsko-Carigradsko i druga ekumenska Vjerovanja.

Bog je stvorio sve što postoji uključujući i čovjeka. Bog je stvorio čovjeka dobrim i slobodnim, da tako odražava i pronosi Božju slavu. No čovjek je propustio ispuniti taj zadatak jer je svojom slobodnom voljom i odlukom (po Božjem predznanju i dopuštenju) odbio poslušati Boga i tako upao u grijeh i pobunu. Od tada čovjek više nema pravu slobodu izbora jer po naravi teži ka zlu i pobuni protiv Boga. To stanje grešnosti i pobune u kojem se čovječanstvo nalazi nazivamo iskonskim ili “istočnim” grijehom.

Reformirani više od svih drugih kršćanskih vjeroispovijesti pogled drže uperenim u jednog Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.

On je radi našega spasenja sišao s nebesa, utjelovio se po Mariji Djevici i postao čovjekom, mučen pod Poncijem Pilatom, umro i treći dan uskrsnuo, ponovno će doći u slavi suditi suditi žive i mrtve.

Njegova žrtva na križu je savršena i dovoljna otkupnina za otkupljenje cijeloga čovječanstva kojoj se ništa ne može i ne treba nadodati.

Isus Krist je potpun Bog i potpun čovjek onako kako to ispovijeda Kalcedonsko i druga ekumenska Vjerovanja.

Isus Krist je jedini bio rođen bez iskonskog grijeha, te je i živio bezgrešnim životom. On nije zaslužio da bude osuđen i umre na križu. No dobrovoljno se odlučio za osudu i smrt na križu i tako platio kaznu za grijehe ljudi.

Svaki čovjek se rađa kao grešnik i pobunjenik protiv Boga.

U tom stanju svaki čovjek je odvojen od Boga i zaslužuje Božju osudu. Zato svim ljudima trebamo svjedočiti poruku o otkupljenju po Kristovoj žrtvi na križu. Tu poruku nazivamo porukom Evanđelja. To zovemo i izvanjski poziv.

Tu poruka o otkupljenju se može ispravno razumjeti samo ako ju i shvatimo kao osobnu potrebu za otkupljenjem; odnosno, ako shvatimo strahotu vlastite odvojenosti od Boga i Božje osude zbog pobune i grijeha.

Međutim, u stanju grijeha u kojem se čovječanstvo nalazi, niti jedan čovjek nije u stanju da se ispravno obrati k Bogu, osim ako po Duhu Svetom ne primi i unutarnji poziv koji se još naziva nanovorođenje ili obraćenje. Kada čovjek primi taj unutarnji poziv njegova narav se mijenja i on se okreće prema Bogu. On spoznaje da je grešan, zao i krivac u Božjim očima, te moli Boga za oproštenje. Tada osobno shvaća i prihvaća da je Isus Krista umro na križu za njega, te po vjeri u Isusa Krista biva opravdan pred Bogom, odnosno prima Božje oproštenje.

To da je nečija vjera zaista istinska i autentična očituje se životom u poslušnosti iz zahvalnosti prema Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu. Kršćanin i dalje griješi ali Bog ga kroz djelovanje Duha Svetoga i poslušnost Božjoj riječi svakim danom sve više mijenja.

.

reformation_wall_geneva

.

Za reformirane Sveto pismo ima najviši autoritet u Crkvi, ono je nepogrešiva pisana Božja riječ (Božja posebna objava čovječanstvu).

Vjerovanja, vjeroispovijesti, katekizmi i općenito tradicija imaju ulogu da podrže Pismo; da provjerimo kako su ga drugi kršćani kroz povijest razumijevali i tumačili, te se tako zaštitimo od proizvoljnih i subjektivnih interpretacija. Vjeroispovijesti i katekizmi nam također služe da izrazimo ono što kao Crkva, na osnovu Pisma, zajednički vjerujemo, kao i za podučavanje u temeljnim istinama kršćanske vjere.

Tako Pismo ima najviši autoritet, pa onda Crkva, pa onda pojedinac u svom privatnom tumačenju.

Premda Rimska crkva sebe službeno naziva Katoličkom crkvom, mi ne smatramo da je pojam “katoličko” ekskluzivno vezan uz Rimsku crkvu. Pojam katoličko zapravo označava opću kršćansku vjeru jednom predanu svetima; vjeru koja se propovijeda na svim mjestima, u svim vremenima, te ljudima svih rasa i staleža. Taj pojam razlikuje kršćansku vjeru kakva se oduvijek propovijedala od raznih sektaških heretičkih vjerovanja.

Vjerujemo da je prema takvoj definiciji reformirana vjeroispovijest duboko i iskonski katolička jer prije svega želimo slijediti nauk Svetog pisma, pa zatim Vjerovanja kako su definirana na ekumenskim saborima, uzor crkvenih otaca i drevne liturgije itd.

Vjeroispovijest se naziva i reformiranom jer vjerujemo da ljudi nisu nepogrešivi i kad vjera zastrani treba ju reformirati prema spomenutom uzoru.

Za reformirane Crkva je od velike važnosti.

Izvan granica Crkve, koja je Tijelo Kristovo i Kristova prisutnost na zemlji, nema oproštenja grijeha, nema spasenja, ni nade.

Crkva je prije svega duhovno zajedništvo svih vjernika, no to zajedništvo nužno ima i fizičku vidljivu dimenziju. Kroz tu fizičku dimenziju poučava se Božja riječ i štiti nauk kršćanske vjere, te ispravlja vjernik ekroz disciplinu Crkve.

Kroz fizičku dimenziju Crkve propovijeda se Evanđelje i dijele sakramenti. Sakremanti su fizički i vidljivi znaci kroz koje se (zajedno s propovijedanjem Evanđelja) Božja milost duhovno i nevidljivo širi, te djeluje na čovjeka. Dva su sakramenta koje je Gospodin ostavio svojoj Crkvi i zapovijedio da ih se obdržava; krštenje i Gospodnja večera.

Vidljiva fizička manifestacija Crkva je istodobno iste svete i savršene naravi kao i ona nevidljiva duhovna, a istodobno je i grešna i nedovršena jer se sastoji od grešnih ljudi.

Samo Bog zna tko su doista njegove ovce, a vidljivoj Crkvi se nužno nalazi oboje, i kukolj i žito”, i obraćeni i neobraćeni ljudi. No samo obraćeni ljudi su opravdani Krvlju Isusa Krista, dok oni neobraćeni uživaju u privremenim blagoslovima.

Prema obećanjima i blagoslovima koji proizlaze iz Saveza milosti između Boga i njegovog izabranog naroda, Crkva se sastoji od vjernika i njihove djece. U Crkvu se ulazi krštenjem kao znakom inicijacije Novoga Saveza. Vjernici donose svoju djecu na krštenje, dok oni koji Crkvi pristupaju izvana, krštenju pristupaju svojom vlastitom odlukom vjere.

U Crkvi samo pravilno pozvani, prepoznati i rukopoloženi službenici mogu s autoritetom poučavati Božju riječ i kršćanski nauk, te dijeliti svete sakramente.

.

Jasmin Koso, travanj 2014.

 

 

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s