Zašto polovica od svih pastora želi napustiti svoj posao?

Pastoralni poziv je u opadanju. Ukoliko žele da dođe do oporavka, crkve će morati nanovo promisliti o mjerilima kojima mjere uspjeh.

 

U koje su to laži pastori kušani da vjeruju vezano uz svoju službu?

Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, postavio sam to pitanje desecima pastora i kršćanskih vođa.

To je pitanje koje se često “pojavi nepozvano” u krugovima vjerskih voditelja, no dobiveni odgovori su  bili iskreni, osjetljivi i prosvjetljujući. Ovdje su neki od najčešćih odgovora:

Imam malu crkvu, što me čini lošim i neučinkovitim župnikom.

Moja ovisnost nema nikakvog utjecaja na moju zajednicu.

Više prilika za držanje govora na pastoralnim konferencijama čini me legitiminijim kao pastorom.

Veličine naše crkvene zgrade, proračuna, i pohađanje bogoslužja su jedini vidljivi načini kojima se može mjeriti uspjeh pastoralne službe.

Ako budem bolji pastor Bog će me više voljeti.

Moguće je svima ugoditi, a istodobno biti vjeran svome pozivu.

Ako budem bolje propovijedao, moja crkva će rasti.

Fail-FINAL-COVER

U ovoj knjizi možete pročitati više o ovoj tek načetoj temi.

Moje fizičko zdravlje i dobrobit nisu povezani s duhovnošću.

Ne trebam pomoć.

Nemam vremena za odmor.

Božja milost je velika, ali nije dovoljno velika da pokrije ono što sam učinio.

Moj osobni identitet je izravno vezan uz moje pastoralne rezultate.

Ovi odgovori otkrivaju mračne i skliske prostore unutar psihe pastora. Oni me ni ne začuđuju, jer, iako sam godinama služio u pastorali, i sam sam bio kušan da vjerujem u ove stvari.

Zašto vjerujemo ovim lažima? Zbog toga što je u naše vrijeme definicija pastoralnog “uspjeha” profesionalizirana do te mjere da odražava definiciju uspjeha američke “mainstream” kulture. Mi slavimo i prihvaćamo mjerila uspjeha posuđena sa stranica udžbenika poslovnog upravljanja, a sposobnost tih mjerila uspjeha da “prožvaću i ispljunu” pastore je na alarmantnoj razini.

Pastoralni poziv danas je “more mrtvih tijela”. Razmotrite ove statistike, koje sam izvukao iz različitih anketa:

Svakog mjeseca 1500 pastora zauvijek napusti svoju službu, navodeći izgaranje ili takmičenje u svojim crkvama kao razlog.

80 posto pastora (i 84 posto supruga pastora) su obeshrabreni u svojim ulogama.

Gotovo polovica svih pastora je u posljednja tri mjeseca ozbiljno razmotrila da zauvijek napusti svoju službu.

Od svaki 20 pastora koji započnu obavljati pastoralnu službu, samo jedan stigne do mirovine obavljajući istu.

50 posto pastora kažu da nisu u stanju odgovoriti na zahtjeve svog posla, te da su tako obeshrabreni da bi napustili svoju službu, kad bi mogli, ali nemaju drugi način da zarade za život.

Kad sam podijelio ove statistike s pastorima, oni su polako i svjesno svjesno klimali glavama. No kad sam podijelio ove statistike s laicima bili su šokirani: “Kako to može biti? Nisam imao pojma!” Naširoko prošireni “super pastor” način shvaćanja nas je doveo do toga da vjerujemo da se pastori nikad ne bore, nikad ne sumnjaju, nisu nikad obeshrabreni i nikada se ne hrvu s osjećajima neuspjeha – samo zbog toga što su oni pastori.

No i pastori su ljudi. Pastoralna služba je važan poziv koji uključuje slomljene, grešne i skandalozno obične ljude koje Bog koristi da budu pastiri duša. Ti slomljeni obični ljudi se nazivaju pastorima (ili župnicima).

Prije trideset godina, pastor i pisac Eugene Peterson napisao je s proročkom jasnoćom da se od pastora očekuje da “pokreću crkve umjesto da brinu za duše” Peterson je već tada bio zabrinut činjenicom da su pastori postali opsjednuti “održavanjem mušterija zadovoljnima i mamljenjem ostalih kupaca podalje od drugih religijskih dućana koji se nalaze niz ulicu”.

Ironija je u tome da Evanđelja pokazuju kako Isusov pristup vodstvu nije mogao biti različitiji od ovoga (bio je potpuno drugačiji). Kontrast između Isusa i pastora koji propovijedaju o Isusu je upravo potresan. Isus je imao sve razloge da prigrli reputaciju tražene religijske zvijezde. No on je namjerno izbjegavao svjetla pozornice, često govoreći ljudima da se suzdrže od proširivanja glasa o čudima koja bi upravo učinio. Pastori današnjice posežu za svjetlima pozornice, zahtijevaju pozornost od svakoga tko ju im je spreman dati i željni su s drugima (bilo osobno ili kroz društvene medije) podijeliti “naše velike uspjehe”.

Prijamni ispit za kršćanski život je priznanje neuspjeha. Mi to nazivamo “ispovijedanje grijeha” ili “pokajanje”. Pa ipak, mnogi pastori vjeruju da ne mogu priznati kada su zakazali i sagriješili. Deseci su mi rekli da ih prestravljuje pomisao da se otvore i podijele kako im je uistinu. Oni osjećaju da je nesigurno podijeliti svoje sumnje, borbe, grijehe i obeshrabrenje s ljudima kojima su pozvani biti pastiri i služiti. Umjesto toga, pastiri nose maske i skrivaju se, očajnički se nadajući da neće biti razotkriveni.

To je začarani krug, u kojem u potpunosti nedostaje onaj element koji kršćansku priču čini tako predivnom – to je milost. Mi pastori skrivamo naše neuspjehe, strahove, sumnje i slabosti, a milost postaje samo teološki i teoretski religijski termin o kojem pričamo s propovjedaonice nedjeljom ujutro.

Niti jedan pastor nije “super pastor”. Pastori su “slomljeni neuspjesi” u potrebi za milošću. Isto kao i vi.

.

Autor: J. R. Briggs

Why Half of All Pastors Want to Quit Their Jobs

Preveo i prilagodio: Jasmin Koso

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s