Novozavjetne tvrdnje o Isusu i njihovo značenje

molitva_spasenja1Mesija (Krist)

Mnogi taj naslov poistovjećuju s vlastitim imenom. Grčka riječ ‘Christos’ je prijevod za hebrejski termin ‘Mašiah’ koji k nama dolazi u obliku ‘Mesija’ – što zapravo znači pomazanik. U starom Izraelu pomazivani su i proroci i svećenici, no termin se prvenstveno upotrebljavao pri pomazivanju kraljeva. Pomazivanje, odnosno trljanje ili polijevanje nekoga maslinovim uljem, bilo je javni znak Božjeg izabranja za kraljevsku zadaću.
Termin je s vremenom postao bremenit iščekivanjem novog kralja koji bi, poput Davida, vladao nad obnovljenim Božjim narodom. Ta iščekivanja su dostigla vrhunac tijekom rimske okupacije. Tako termin počinje sve više označavati dugo iščekivanog kralja Božjeg naroda.
Mnogi koji su bili privučeni Isusovom pojavom zapravo su ga smatrali političkim osloboditeljem koji će svoj narod potaknuti da se odupre rimskoj okupaciji. Stoga Isus nije dozvoljavao svojim sljedbenicima da ga javno nazivaju Mesijom. I pokazalo se da Isus nije bio onakva vrsta Mesije kakvog su ljudi očekivali.
Taj naslov je vrlo važan zbog razumijevanja Isusova odnosa prema Izraelu. Naslov želi dati do znanja da Isusa treba smatrati ispunjenjem mesijanskih židovskih iščekivanja, te tako uspostavlja odnos kontinuiteta između židovstva i kršćanstva. To pitanje je bilo važno u Palestini prvog stoljeća, a i danas nastavlja biti važno u pogledu židovsko-kršćanskih odnosa.

Sin Božji

U Starom zavjetu termin ‘Sin Božji’ upotrebljavao se u širokom smislu i njegovo značenje je najbliže izričaju ‘onaj koji pripada Bogu’. Primjenjivao se na općenito izraelski narod ili kralja Davida i njegove nasljednike (2 Samuelu 7, 14). U takvom širem smislu može se odnositi jednako na Isusa, kao i na kršćane. Na takav način termin se koristi na više mjesta i u Novom Zavjetu (napr. Rimljanima 1, 4).
Pavao upotrebljava termin Sin Božji u odnosu i na Isusa i na vjernike. Međutim, možemo jasno vidjeti da se razlikuje sinovstvo vjernika koje se uspostavlja adopcijom, od Isusovog koje se temelji na njegovu bitku kao Sina Božjeg (Rimljanima 8, 32).
U Ivanovu Evanđelju i Poslanicama , termin ‘Sin’ (‘huios‘) rezerviran je samo za Isusa, dok se općenitiji termin ‘djeca‘ (tekna) koristi za vjernike. Ivan poručuje da vjernici vjerom ulaze u isti odnos u kojem je Isus s Ocem, no pritom odnos između Oca i Isusa prethodi i temelj je odnosa vjernika i Boga.
Zanimljivo je napomenuti da su za Pavla svi vjernici – muškarci i žene – sinovi Božji. On time želi naglasiti naglasiti upravo to da svi vjernici, bez razlike, uživaju jednako pravo nasljedstva, koje je u kulturološkim prilikama onog vremena pripadalo samo muškoj djeci.

Sin Čovječji

Mnogi kršćani smatraju da naslov ‘Sin Čovječji’ stoji kao prirodna dopuna naslovu Sin Božji, te da predstavlja tvrdnju Isusova čovještva. Termin Sin Čovječji (hebrejski ‘ben adam‘; aramjeski ‘bar naša‘) u Starom zavjetu se koristi na tri glavna načina:

– upućuje na proroka Ezekiela,
– upućuje na budući eshatološki lik (Daniel 7, 13-14) koji označava kraj povijesti i dolazak Božjeg suda,
naglašava suprotnost između stanja poniženja i prolaznosti ljudske naravi, te uzvišenog položaja i postojanosti Boga i anđela (Brojevi 23, 19; Psalam 8, 4-5).

U ovom posljednjem značenju naslov svakako znači Isusovo čovještvo što je vidljivo u nekim sinoptičkim Evanđeljima. No i drugo značenje ovog naslova blisko je povezano s Isusom.

10987_508313119208197_2007666597_n

Fotografija preuzeta sa http://www.zlatnadjeca.com.

Gospodin

Ispovijest ‘Isus Krist je Gospodin’ (Rimljanima 10, 9) postala je jedno od najranijih kršćanskih vjeroispovijedanja i predstavljala je jasnu razliku između onih koji su vjerovali u Isusa od onih koji nisu. Termin Gospodin (grčki ‘Kyrios‘; aramejski ‘Mar‘) ima snažne teološke implikacije, dijelom zbog njegove upotrebe pri prevođenju ‘Tetragramatona‘ – četiri hebrejska znaka koji se upotrebljavaju pri označavanju svetog Božjeg imena u hebrejskoj verziji Starog zavjeta, a koji se u današnjim jezicima transliteriraju kao ‘YHVH‘ ili ‘Jahve‘.
U židovstvu se smatra nedoličnim izgovarati Božje sveto ime, stoga se umjesto izgovaranja ova četiri znaka rabila riječ (‘Adonai‘). U grčkom prijevodu Staroga zavjeta – ‘Septuaginti’ – umjesto izgovaranja Božjeg imena upotrebljava se riječ Kyrios.
Stoga se smatralo da je izraz Kyrios rezerviran samo za Boga. Tako je važan židovski povjesničar Josip Flavije zabilježio incident odbili Cara imenovati gospodinom (kyrios) jer taj termin pripada samo Bogu. Tako novozavjetna primjena tog termina na Isusa upućuje na ovu bogatu tradiciju i podrazumijeva visoki stupanj istovjetnosti između Isusa i Boga.
Ova činjenica se ogleda u brojnim novozavjetnim ulomcima gdje su preuzeti starozavjetni tekstovi koji označavaju Boga, te su isti primijenjeni na Isusa. Vjerojatno najznačajniji takav tekst jest onaj iz Filipljana 2, 10-11. Riječ je o predpavlovskom ulomku (apostol Pavao ga je preuzeo) u kojem vrlo rani kršćanski pisac preuzima veliki starozavjetni proglas (Izaija 45, 23) da će se svako koljeno prignuti pred Gospodinom Bogom, te primjenjuje ove riječi na Gospodina Isusa Krista.

Bog

Novi Zavjet je pisan na pozadini strogog židovskog monoteizma. Ideja da bi netko mogao biti nazvan ‘Bogom‘ bila je u tom kontekstu više nego bogohulna. Međutim, možemo ustvrditi barem tri jasna slučaja u kojima se u Novom Zavjetu Isusa naziva Bogom, sa značajnim implikacijama koje ta tvrdnja izaziva:

1. Početni ulomak Evanđelja po Ivanu koje uključuje tvrdnju: ‘Riječ bijaše Bog’ (Ivan 1, 1; a tu je i 1, 18).
2. Tomina vjeroispovijest u kojoj uskrslog Krista naziva ‘Gospodin moj i Bog moj’ (Iv 20, 28).
3. Početak Poslanice Hebrejima gdje se navodom iz Psalma Isusa označava Bogom (Hebrejima 1, 8).

S obzirom na izvjesnu suzdržanost novozavjetnih pisaca da, zbog svoje stroge monoteističke pozadine Isusa izravno imenuju Bogom, ovih nekoliko tvrdnji je od iznimnog značaja. Ima još mnogo drugih ulomaka koji tvrde slično, no ova tri su izabrana kao primjer tvrdnje o Isusovu božanstvu zbog njihove široke prihvaćenosti među novozavjetnim stručnjacima.
Ovim ulomcima u kojima je jasno iskazan Isusov identitet, mogu se dodati važni novozavjetni ulomci koji o Isusovu značaju govore u funkcionalnim pojmovima, odnosno u pojmovima koji tvrde da je On nositelj određenih funkcija koje se povezuje s Bogom. Navedimo neke od najvažnijih takvih ulomaka:

1. ‘Isus kao Spasitelj čovječanstva‘. Stari zavjet tvrdi da postoji samo jedan spasitelj čovječanstva, a to je Bog. Ne dovodeći u pitanje spoznaju da je samo Bog spasitelj, prvi kršćani su istovremeno tvrdili da je Isus Spasitelj, te čak da samo Isus može spasiti.
Tako je i riba postala simbolom ranih kršćana. Pet slova koja na grčkom jeziku čine riječ riba (I -CH -TH – U – S) počele su označavati slogan: ‘Isus Krist, Božji Sin, Spasitelj’.
Prema Novom Zavjetu Isus Krist spasava ljude od njihovih grijeha (Mt 1, 21); u samom njegovom imenu je spasenje (Djela 4, 12); On je ‘Početnik spasenja’ (Hebrejima 2, 10); On je ‘Spasitelj – Krist, Gospodin’ (Luka 2, 11). Ove tvrdnje, kao i brojne druge, podrazumijevaju da Isus djeluje kao Bog i čini ono što samo Bog može činiti.
2. ‘Isusa se štuje’. U židovskom kontekstu, u kojem su djelovali i prvi kršćani, štovao se isključivo Bog i samo Bog. Tako Pavao upozorava kršćane u Rimu da postoji trajna opasnost da se ljudi, umjesto Stvoritelju, klanjaju stvorenju (Rimljanima 1, 23). Ipak, rana Crkva je štovala Krista kao Boga i ova se praksa jasno odražava u Novom Zavjetu. Tako se u 1. Korinćanima 1, 2 govori o kršćanima kao onima koji ‘prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega’ te se pritom služe jezikom koji odražava starozavjetne formule za štovanje i obožavanje Boga (Postanak 4, 26; 13, 4; Psalam 105, 1; Jeremija 10, 25; Joel 2, 26). Stoga možemo vidjeti kako se drži da je Isus Bog jer je On objekt štovanja.
3. ‘Isus nam objavljuje Boga’. ‘Tko je vidio mene, vidio je i Oca’ (Ivan 14, 9).Ove izuzetno snažne riječi, tako svojstvene Evanđelju po Ivanu, naglašavaju vjerovanje da Otac djeluje i govori po Sinu. Drugim riječima, to znači da je Bog objavljen u i po Isusu. Vidjeti Isusa znači vidjeti Oca. Drugim riječima, još jednom se Isusa smatra Bogom.
.
Priredio: Jasmin Koso, srpanj 2014.

Na osnovu: Alister E. McGrath Uvod u kršćansku teologiju (TF “Matija Vlačić Ilirik; Ex libris, 2006.), 341-345.

Oglasi

2 misli o “Novozavjetne tvrdnje o Isusu i njihovo značenje

  1. Povratni ping: Traženje informacija na internetu – kako prepoznati radi li se doista o kršćanstvu? | Via media - glasilo župe Krista Otkupitelja Zagreb

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s