Krist je nasušna potreba svakog čovjeka

Razmišljanje o Rimljanima 7, 13-25 (Unutarnja borba)

 

between-freedom-and-bondageOvaj tekst iz Pavlove Poslanice Rimljanima predmet je velikih neslaganja među različitim komentarima. Neslaganja su uglavnom usredotočena na to je li “čovjek iz Rimljanima 7” kršćanin ili nekršćanin, odnosno je li to kršćansko ili pred-kršćansko iskustvo. U pogledu ovog pitanja su u povijesti Crkve bila prisutna različita tumačenja. Rana tumačenja (sve do Augustina) su bila nepodijeljeno u korist pred-kršćanskog, a danas pretežu tumačenja prema kojima se ovdje radi o kršćanskom iskustvu. Također, predmet neslaganja (povezan s prethodnim) jest i to može li se ovaj tekst shvatiti direktno kao Pavlova psihološko-duhovna analiza vlastitog stanja.

Prema shvaćanjima ta dva suprotstavljena tabora, pitanje radi li se ovdje o kršćanskom ili nekršćanskom, odnosno obnovljenom ili neobnovljenom iskustvu ima velike implikacije na shvaćanje procesa posvećenja kršćanina. Stoga su ta dva stava međusobno prilično isključiva.

Prema prvima, ako se ovdje radi o nekršćanskom iskustvu, onda ne može biti razumijevanja za slabosti i realnost grijeha u kršćanskom životu. Također, smatraju da je tumačenje kako se ovdje radi o kršćanskom iskustvu važno za učenje da je grešna narav dio kršćanskog identiteta.

Drugi pak žele izbjeći da iskustvo iz Rimljanima 7, 13-25 bude shvaćeno kao dio kršćanskog identiteta. Neki ne mogu prihvatiti ovaj tekst kao dio kršćanskog iskustva zbog rigidno perfekcionističkog poimanja kršćanskog posvećenja.

Ima i onih koji u recima 17. i 20. vide određenu podjelu konstitucije ljudskog bića1 ili ove retke tumače kao izuzeće kršćanina2 od odgovornosti za počinjene grijehe: “Onda to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni.”

Mislim da je glavni nesporazum u razumijevanju ovih redaka proizlazi upravo iz usredotočenosti na pitanje radi li se ovdje o kršćanskom ili nekršćanskom iskustvu, pri čemu se smatra da jedno u potpunosti isključuje drugo. Odnosno, smatram da primarni Pavlov cilj nije bio govor o kršćanskom posvećenju.

Ono o čemu Pavao ovdje zapravo govori jest zavodljivost, opasnost i moć grijeha u ljudskom životu. On govori o čovjekovoj nesposobnosti da mu se odupre svojim vlastitim snagama i našoj nasušnoj potrebi za Kristom, odnosno za Božjom milošću i oproštenjem u životu svakog čovjeka! Poanta je u tome da bi se svaki čovjek, bio on obnovljen ili neobnovljen, trebao moći prepoznati u ovim riječima.

Mada pisana u različitim glagolskim vremenima, tematika cijelog 7. poglavlja je međusobno povezana i predstavlja jedan slijed. U recima 1-12 Pavao brani Zakon Božji kao dobar i svet, ali nesposoban da nas učini pravednima. Kao uzrok pada i duhovne smrti Pavao navodi grijeh, a recima 13-25. to dalje elaborira i primjenjuje na život palog čovjeka. On kaže: “Ja pak umrijeh” (r. 10.), grijeh ga je prevario i ubio (r. 11.), padom je postao je rob grijeha (r. 13.). Pavao osobno shvaća ono što vrijedi za sve ljude – događaj čovjekova pada i duhovne smrti. I sada (prelazi na sadašnje vrijeme), kao takav – duhovno mrtav i porobljen od grijeha – on ne čini ono što hoće, već ono što mrzi (r. 15. i dalje). Pavao ponovno na sebe osobno primjenjuje stanje u kojem se nalazi cijelo čovječanstvo.

Mada stvoren na sliku Božju, sa savješću i svjestan što je dobro a što zlo, pa prema tome odgovoran za svoje postupke (r. 16.19.), svaki čovjek je po svojoj paloj naravi u ropstvu grijeha, nesposoban da sam sebe izvuče iz bijednog stanja u kojem se nalazi (r. 14-15.21.23.).

U recima 17. i 20. Pavao nipošto ne izuzima čovjeka od odgovornosti za počinjena djela, niti govori o konstituciji ljudskog bića. On želi reći: “Nisam ja ta vodeća sila koja ima zadnju riječ u pogledu svoje volje i postupaka, već sam u vlasti grijeha”.

Smatram da ova slika svakako najbolje odgovara čovjeku na putu prema Kristu koji je nesposoban sam izaći iz ropstva grijehu. Uostalom, nije li shvaćanje da Kristu dolaze isključivo osobe koje su bile potpuno nezainteresirane za Boga, a onda se suočene s Evanđeljem odjednom obratile, stereotipno, ako ne i lažno? Nije li u životu mnogih religioznih ljudi dolazak Kristu bio proces u kojem su postupno shvaćali upravo svoju nedostatnost spram Boga i Božju milost datu u Isusu Kristu? Na primjer, nije li tako bilo i u životu Martina Luthera – teologa i profesora Svetog pisma – koji je na sve načine pokušavao udovoljiti Bogu i zadobiti njegovo prihvaćanje? Nije li njegovo obraćenje nastupilo upravo po konačnoj spoznaji sličnoj ovom: “Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem!” To je bila spoznaja da ga Bog u potpunosti prihvaća po pokajanju i vjeri u Isusa Krista! On uviđa da to Božje prihvaćanje prethodi svim njegovim dobrim djelima i omogućava ih, a ne obrnuto da je Božje prihvaćanje uvjetovano njegovim djelima.

Držim da je biblijski3 kao i u praktičnom životu, neodrživo smatrati da se neobraćeni čovjek ne može (u određenoj mjeri) umom, odnosno unutarnjim čovjekom4 slagati sa Zakonom Božjim, priznavati da je dobar i uživati u njemu (r. 16.22.25.). Smatram da je to iskustvo mnogih revno religioznih ljudi, a pogotovo Židova onog vremena. Vjerujem da bi se s Božjim Zakonom itekako složili i mnogi moralno konzervativni ljudi. Moguće je i intelektualno uživati u Zakonu Božjem. Samo što ta vrsta užitka nije ista kao kod obnovljenog čovjeka. Niti stav uma (unutarnjeg čovjeka) nije isti kod obnovljenog i neobnovljenog čovjeka. Neobnovljenom čovjeku donekle ide željeti dobro, ali ne i stvarno ga činiti (r. 18.-19.21.).

Tekst kulminira spoznajom jedinog izlaza iz ove beznadežne situacije: “Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem!” Samo On nam može pružiti oslobođenje i mir. Samo on nam je osigurao Božje oproštenje i prihvaćanje. Svatko od nas, u svakome trenutku, treba Krista. Bez Njega ništa ne može izići na dobro. Našom voljom i postupcima će upravljati ili grijeh ili Krist: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” ( Gal 2, 20a, Kol 1, 29).

No ova slika se može uvelike primijeniti i na život svakog kršćanina, pogotovo onda kada zaboravimo na Božju milost i ljubav prikazanu u Isusu Kristu, kada nam odnos prema Bogu postane samo obaveza, a milost teološki i teoretski religijski termin bez stvarne snage i utjecaja u našim praktičnim životima. Tada nas moć grijeha, i dalje prisutna u našoj tjelesnosti, zaskoči iz prikrajka. U takvom stanju ubrzo postajemo frustrirani i nezadovoljni. Nastojeći činiti dobro i zadovoljiti Boga, u sebi nalazimo drugu snagu koja nas vuče u prema tami.

Stoga smatram da živjeti po Duhu zapravo znači živjeti u praktičnoj svjesnosti o Božjoj ljubavi prema nama iskazanoj u Isusu Kristu po kojem imamo Božje oproštenje i prihvaćanje. Samo je ta Božja ljubav – svjesnost da smo ljubljeni, te sposobnost da i mi ljubimo Boga i bližnje – “koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5, 5), kadra pobijediti snagu grijeha. Samo onaj tko živi u zahvalnosti zbog Božjeg oproštenja i prihvaćanja u Isusu Kristu može činiti neko dobro. Samo onaj čovjek koji je u miru s Bogom i posjeduje mir Božji može taj mir dijeliti s drugima.

Svaki čovjek je rob grijeha. Nitko nema istinski slobodnu volju i nitko ne može iskupiti sama sebe. Opravdani možemo biti jedino po vjeri u Isusa Krista. Istinska vjera, obnova i sposobnost da činimo dobro dar su Duha Svetog u našim životima. Grešnost i padovi su realnost i u kršćanskom životu, u vezi toga moramo biti iskreni i puni razumijevanja. No Rimljani 7, 13-25 nisu primarni izvor kršćanskog obnovljenog identiteta. Kršćanski život po Duhu treba biti život svjesnosti o Božjoj ljubavi i prihvaćanju, te u naše zahvalnosti i ljubavi prema Bogu i bližnjima.

.

Jasmin Koso, srpanj 2014.

 

———————————————————————————————————————————–

.

1 Povezano s tripartitnom antropologijom, odnosno trihotomijom – podjela čovjeka na tijelo, dušu i duh.

2 Odnosno nekog njegovog istinskog duhovnog identiteta – istinskog “Ja”.

3 Na primjer: Iz 58, 2; Mk 6, 20; Mk 12, 37; Rim 2, 17-18; Mt 7, 21-23; Jk 1, 22.

4 Neki smatraju da je pojam unutarnji čovjek jednak predstavlja po Duhu Svetom obnovljenog čovjeka. Međutim, kontekst pokazuje da je unutarnji čovjek iz retka 22. istoznačan umu iz retka 23. Za razliku od redaka poput Ef 3, 16 gdje je jasno da je unutarnji čovjek obnovljen, ovdje ovaj izraz jednostavno označava um.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s