Žito i kukolj

acapuchinjourney.blogspot2Preporučena čitanja: Poslanica Rimljanima 8, 26-27; Psalam 86; Evanđelje po Mateju 13, 24-43 (Razmišljanja uz 16. nedjelju kroz godinu A)

.

Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. 43Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« »Tko ima uši, neka čuje!« (Evanđelje po Mateju 13, 36, 43)

.

Položaj svakog čovjeka koji se rodi u ovaj svijet zapravo je zastrašujuć. Naša perspektiva je vrlo loša. Svaki čovjek se rađa odvojen od svog Počela – od svog Stvoritelja. Time je odvojen i od svoje najdublje potrebe, a to je odnos s vlastitim Stvoriteljem. Zato ljudi stalno čeznu za ljubavlju i prihvaćanjem, te vrlo teško uspijevaju u potpunosti zadovoljiti tu potrebu.

Rađamo se odvojeni od Boga zbog grešne naravi koju smo naslijedili od svojih predaka i koju nosimo u sebi. Već se rađamo s predispozicijom za pobunu protiv Boga, za čijim prihvaćanjem istovremeno najviše čeznemo. I zato nam nikako ne uspijeva činiti zaista dobro. Zlo nas neodoljivo privlači.

No na sreću, Božja ljubav, strpljivost i milosrđe mnogo su veći od naše zloće! Bog je spor na srdžbu, milosrdan i blag, sama ljubav i vjernost. I Bog će svoj dobri plan koji je od početka imao za čovjeka i cijelo stvorenje sigurno dovesti do kraja.

Mada je znao da ga naši preci-predstavnici neće poslušati i da će pasti u grijeh, dozvolio im je da slobodno odluče. On je znao da od tada ni jedan čovjek neće biti u stanju doista činiti dobro, poštovati Božji moralni zakon, spasiti se od Božje pravedne osude.

Stoga je predvidio za nas Presvetog Otkupitelja i Spasitelja Isusa Krista:

Sada se pak izvan Zakona očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima, pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.
(Rim 3, 21-25)

U Isusu Kristu se pokazala Božja milost i milosrđe, a istovremeno ispunila njegova mudrost i pravednost! Samo Isus nam pruža izlaz iz bezizlazne situacije u kojoj se nalazimo. Bog Otac nam je dao svoga Sina Jedinorođenca da dođe kao čovjek; da ispuni Božji pravedni Zakon kao naš drugi predstavnik; da bude nevin osuđen, raspet i ubijen – kažnjen umjesto nas za naše grijehe; te uskrsne od mrtvih kao naš prethodnik! Tako da svatko tko u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni! (Ivan 3, 16).

Biblija nam pokazuje kako se taj Božji spasiteljski plan postupno razvijao u povijesti. Bog je prvo izabrao obitelji za svoje djelovanje i očitovanje, pa onda narod Izraela kao Božji narod, pa onda u Isusu Kristu ljude iz svakog plemena i jezika da budu Božji narod! Božji narod je drugim riječima Crkva. To su ljudi koje je Bog izabrao i odvojio od svijeta da žive za njega i na njegovu slavu – da kroz njihove živote i djelovanje Bog bude uzvišen. Kroz Crkvu je Božje Kraljevstvo prisutno u ovom svijetu.

Međutim, nikada u povijesti – od vremena Abrahama, preko Izraela, pa sve do danas – nisu svi koji su vidljivo bili članovi Božjeg naroda, doista i srcem pripadali Božjem Kraljevstvu. Mnogi su samo vremeniti članovi Crkve. Među Božjim narodom je uvijek bilo kukolja. U Bibliji vidimo kako se Božji narod uvijek iznova udaljavao od Boga. Padao, zatim se kajao, obnavljao, pa opet padao.

Jedan od razloga za to je i grešnost svakog čovjeka, koja ostaje do kraja života čak i u iskrenim vjernicima. No to je i stoga što nikada nisu svi u Božjem narodu doista pripadali Bogu. Zato je potrebno da se Božji narod uvijek iznova obnavlja – reformira u skladu s Božjom riječi.

Waiting-for-a-harvest

Govori li Isus u prispodobi o žitu i kukolju općenito o svijetu ili o Crkvi? U objašnjenju prispodobe Isus kaže da je njiva svijet… No Isus govori o sijanju Božje riječi na tu njivu. Najprije govori prispodobu o različitim vrstama tla (Mt 13, 3-23). Na neke ljude se ta Božja riječ uopće ne primi, na neke se kratkotrajno primi, a kod nekih se primi trajno, te izraste plod. I one kojih se primi privremeno, kao i one koji donesu istinski plod, možemo naći – gdje? – u Crkvi.

Idemo dalje s kontekstom prispodoba o sjemenu…. Sada nam Isus govori da postoji još jedan sijač – to je Zli (Mt 13, 36-44). On ne sije tek tako, već da pokvari planove, da omete rad na Božjem Kraljevstvu, da se blisko pomiješa sa žitom i infiltrira. Plod koji izraste od njegova sjemena u početku izgleda isto kao i plod posijan od Boga i vrlo ga je teško razlikovati. Ovdje se ne radi općenito o ljudima koji ne vjeruju i to je lako uočiti. Ovdje se radi o ljudima koji izgledaju poput nas, s nama su a nisu od nas. Teško ih je razlikovati od posijanih Božjim sjemenom.

Stoga vjerujem da se ova prispodoba prvenstveno tiče Crkve (koja je odvojena od svijeta, ali ipak dio Božjeg svijeta). Tiče se onih iz svijeta u koje je posijano Božje sjeme, a nažalost i onih na koje je posijano drugo sjeme… To je konflikt koji postoji prvenstveno u Crkvi. Isus govori o situaciji u Božjem Kraljevstvu i obraća se Izraelcima kao članovima starozavjetne Crkve. I Pavao kaže: Ta nije Židov tko je Židov naizvana i nije obrezanje ono izvana, na tijelu, nego pravi je Židov u nutrini i pravo je obrezanje u srcu, po duhu, ne po slovu. (Rim 2, 28). Ta pouka vrijedi i za nas danas.

Mnogo je ljudi koji samo kažu da su obraćeni i vjeruju u Isusa Krista. Znaju prave odgovore… Mi znamo kako se ljudi predstavljaju i što govore, no ne znamo što im je doista u srcu. To u konačnici može znati samo Bog.

Krštenje je poput pozivnice za svečanost na koju moraš doći inače nećeš imati ništa samo od pozivnice. Mnogi budu kršteni, i tako postanu članovi vidljive Crkve, no nikada ne iskoriste tu “pozivnicu” u Kraljevstvo Božje koju “imaju u džepu”. Imaju bogato nasljedstvo, no nikada ne dođu da ga preuzmu! Kako je to tužno!

Biljku nije dovoljno samo zasaditi. Da bi izrasla treba ju i zalijevati i njegovati. Tako i svoju djecu trebamo izložiti Božjoj riječi i Crkvi. Nije ih dovoljno samo zasaditi u Crkvi – krstiti; treba ih zalijevati i njegovati – izložiti Evanđelju. Samo tako će donijeti ploda. Inače će uvenuti i osušiti se. No da bismo to mogli, najprije trebamo njegovati i paziti sebe.

Sve do kraja vremena u Crkvi će uvijek biti onih koji doista ne pripadaju Božjem Kraljevstvu. Mnogo puta bi vjernici htjeli čupati kukolj, odnosno proizvesti duhovno čistu Crkvu. No Bog kaže: ‘Ne! Nemojte to činiti! To je Božji posao, a ne vaš!’ Mi ne smijemo pokušavati iščupati korov, jer kad god čovjek pokušava to učiniti tada učini veliku štetu. Kada mi uzimamo pravdu svoje ruke uvijek bude mnogo povrijeđenih! Ovdje ne govorim o redovnoj crkvenoj disciplini, već o razlikovanju vjernih od nevjernih kakvo pripada samo Bogu na kraju vremena: Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospod gleda što je u srcu.
(1 Sam 16, 7)

3427111Od kršćanstva se u povijesti razvilo mnogo sljedbi i pokreta. Mnoge Crkve zapostavljaju svoju osnovnu zadaću, a to je da šire Riječ i čine narode Kristovim učenicima.Veliko je stablo nastalo od kršćanstva. No ni tu se ne smijemo previše uznemiravati. Sve će se u pravo vrijeme očitovati. Radujmo se svakome tko naviješta Evanđelje! Gdje su one sljedbe i pokreti koji su postojali prije stotinu godina? Gdje će biti razni današnji pokreti za dvadeset, trideset ili stotinu godina?

No istovremeno uvijek možemo uočiti pravu Crkvu Božju; koja širi poruku Evanđelja i drži povijesni kontinuitet kršćanske vjere; koja pravilno propovijeda Božju riječ i dijeli sakramente; koja ima zakonito ordinirane službenike. Ona je postojala, postoji i postojat će do dolaska Isusa Krista. Ponekad je više, ponekad manje vidljiva. Ponekad uspješnija, ponekad manje uspješna. No možemo vidjeti jednu crtu kontinuiteta vjere i postojanosti. Bog je taj koji se brine da njegova Crkva opstane do kraja vremena.

Žetva je kraj vremena, drugi pobjedonosni Kristov dolazak. Tada će žito biti odvojeno od kukolja, ovce od jaraca… Božje Kraljevstvo će zavladati u svoj punini, a Božji svijet će biti potpuno obnovljen.

U međuvremenu, na vjernima je da upru pogled u Gospodina Isusa Krista, začetnika i dovršitelja naše vjere. Svatko od nas ima odgovornost njegovati svoj vlastiti odnos s Bogom. Duh Sveti nam je dan da nas potpomaže u našoj slabosti, da čuva našu vjeru, da nas nadahnjuje i vodi u molitvi, te se zauzima za nas. Oni koji doista pripadaju Kristu biti će sigurno sačuvani do kraja i u cijeloj vječnosti.

.

Jasmin Koso, srpanj 2014.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s