Kako i zašto su rasli papinski zahtjevi za vlašću?

Ustroj rane Crkve i razvoj zahtjeva rimskog biskupa za vlašću nad cijelom Crkvom

.

RomanEmpire2

Hagia Sofia danas

Uvod – ustroj rane nepodijeljene Crkve

Mnogo prije progona koji su uslijedili nakon kamenovanja svetog Stjepana, pripadnici Jeruzalemske crkve raspršili su se širom Rimskog Carstva. Postupivši prema Kristovoj zapovijedi (Mt 28, 19) oni su propovijedali Radosnu vijest gdje god su išli, najprije Židovima a zatim i drugima. Vrlo brzo niknule su kršćanske zajednice u svim glavnim središtima Rimskog carstva pa čak i izvan njegovih granica.

Carstvo kroz koje su ti prvi misionari putovali, a posebno njegov istočni dio, bilo je carstvo gradova. To je odredilo upravnu strukturu rane crkve. Osnovna jedinica bila je crkvena zajednica u gradu kojom je predsjedao biskup, biskupu su pomagali prezbiteri i đakoni. Okolna manja mjesta ovisila su o crkvi u gradu.

Ta struktura s trostupanjskom hijerarhijom već je bila široko prihvaćena do kraja prvog stoljeća. O tome svjedoči i Ignacije Antiohijski u sedam kratkih poslanica koje je napisao na svome putu u Rim, gdje je bio podvrgnut mučenju. Ignacije je posebno istaknuo dvije stvari: biskupa i euharistiju. Crkvu je doživljavao kao hijerarhijsku i sakramentalnu (svetootajstvenu). Pisao je: “Biskup u svakoj crkvi predsjeda u ime Boga. I neka nitko u crkvi bez biskupa ne čini ni jednu od stvari koje se tiču Crkve…Gdjegod je biskup neka bude i narod, gdjegod je Isus Krist tu je i katolička Crkva.” Primarna zadaće biskupa jest da slavi euharistiju-”lijek besmrtnosti”.(1)

Ljudi često Crkvu doživljavaju kao veliku organizaciju unutar koje svaka lokalna zajednica čini dio ili komadić šire sveobuhvatne cjeline. No sveti Ignacije nije tako gledao na Crkvu. Za njega je upravo lokalna zajednica bila Crkva u pravom smislu te riječi. Crkva je za njega bila sakramentalna zajednica koja svoju pravu prirodu iskazuje kada slavi Posljednju večeru na kojoj prima sakrament Tijela i Krvi. A euharistija je nešto što se događa lokalno-u svakoj pojedinoj zajednici koja je okupljena oko biskupa, i tada je pri tom lokalnom euharistijskom slavlju prisutan čitav Krist a ne samo “dio Krista”. Stoga je svaka lokalna zajednica koja slavi euharistiju Crkva u cjelini.

Ipak, osim lokalne zajednice, postoji i šire jedinstvo crkvene zajednice. O tom drugom aspektu govori nam jedan drugi mučenik sveti Ciprijan Kartaški koji je umro 258. godine. Smatrao je da biskupi trebaju činiti episkopat, no tako da svaki od njih posjeduje cjelinu u biskupskom činu, a ne samo njegov dio. Episkopat je jedinstvena cjelina koju svaki biskup uživa u potpunosti, kao što je i Crkva jedinstvena

Crkvu na okupu nije održavala neka centralna organizacija ili crkveni dostojanstvenik koji bi imao najvišu vlast, već svojevrsna dvostruka spona: jedinstvo u vjeri i zajedništvo svetih sakramenata.

Rana Crkva je pridavala velik značaj ulozi koncila (sabora) u životu crkve. Od početaka Crkve prisutno je uvjerenje da je sabor glavno sredstvo koje je Bog izabrao da putem njega vodi svoj narod, a daje katolička (univerzalna) Crkva u svojoj naravi prvenstveno saborna Crkva. U Crkvi nema dikatature s jedne, ili individualizma s druge strane. U njoj vladaju sklad i jednodušnost, a njezini pripadnici su slobodni ali ne i izdvojeni jer ih ujedinjuju ljubav, vjera i pričest. Na saboru se trebaju praktično ostvarivati ideje o skladu i slobodnoj jednodušnosti. Na istinskom saboru niti jedan čovjek ne smije nametati svoju volju drugima već se trebaju među sobom savjetovati i na taj način izgrađivati “zajedničko stajalište”. Sabor je utjelovljenje same biti Crkve.

Prvi sabor u povijesti Crkve opisan je u Djelima apostolskim 15. Kada su apostoli konačno donijeli odluku progovorili su riječima: “Čini se ispravnim kako Svetom Duhu tako i nama…” (Dj 15, 28). I kasniji sabori usuđivali su se oglasiti s istim samopouzdanjem. Pojedinac bi se ustručavao kazati tako nešto, ali, kad su okupljeni u saboru, imaju autoritet koji niti jedan čovjek nema pojedinačno.

***

Pet patrijaršija rane Crkve i položaj rimskog biskupa

U orvih nekoliko stoljeća Crkve, pet velikih sjedišta (ili patrijaršija) uživalo je posebnu čast, i to prema utvrđenom redoslijedu: Rim, Carigrad, Aleksandrija; Antiohija i Jeruzalem (taj poredak se još naziva i “pentarhija”). Svih pet patrijaršija tvrdilo je da su ih osnovali apostoli. Prve četiri bile su velika središta Rimskog Carstva, a Jeruzalem je pridodan jer je to bilo mjesto u kojem je Krist patio, umro na križu i uskrsnuo. Biskupi svih tih sjedišta nosili su naziv patrijarha.

Ovdje treba naglasiti da je ovakav stvar crkvene organizacije. Međutim, kada gledamo sa stajališta božanskoga prava svi biskupi su u osnovi jednaki, ma iz kako skromnog ili veličanstvenog grada dolazili. Ako bi došlo do spora u pitanjima doktrine, nije dovoljno da patrijarh izrazi svoje mišljenje, već svaki biskup ima pravo sudjelovati, govoriti i glasovati na općem saboru.

Također, u prvih nekoliko stoljeća Crkve među kršćanima se uvriježio običaj da posebno mjesto među petoricom pripada rimskom patrijarhu-papi. Treba naglasiti da se ovdje radilo o “prvenstvu u časti”, a ne o “vrhovnoj vlasti”. To pravo prvenstva proizlazi je iz triju činjenica. Prvo, držalo se da su upravo u Rimu apostoli Petar i Pavao umrli mučeničkom smrću, te da je apostol Petar bio prvi rimski biskup. Drugo, grad Rim je zauzimao poseban položaj unutar Rimskog carstva, a taj položaj je ostao i nakon osnutka Carigrada. Treće, premda je hereza bilo i u Rimu, u cjelini gledano, tijekom prvih osam stoljeća kršćanstva crkva u Rimu se isticala čistoćom vjere. Kada su se druga sjedišta znala i uzdrmati, Rim je uglavnom čvrsto ustrajavao na svojim stajalištima. Tako su ljudi, pritisnuti od heretika, često osjećali da se s povjerenjem mogu obratiti papi, te su ga pozivali da kao konačna instanca presudi u sporovima.

Treba još jednom naglasiti, prvenstvo koje je uživao rimski biskup nije smjelo remetiti suštinsku ravnopravnost svih biskupa. Papa je bio prvi biskup Crkve- ali to znači prvi među jednakima.

***

St.-peters-square

Trg sv. Petra u Vatikanu

Razvoj papinskih zahtjeva za vlašću

Jednog ljetnog popodneva 1054. godine, upravo kada je u crkvi Svete Sofije u Carigradu trebalo početi bogoslužje,u zgradu su zakoračili kardinal Humbert i dvojica papinih legata i krenuli prema oltaru. Na oltar su položili Papinski dekret o izopćenju te krenuli prema izlazu. Prolazeći kroz zapadna vrata crkve kardinal je otresao prašinu s nogu poprativši to riječima: “Neka Bog vidi i presudi”. Đakon je uzbuđen potrčao za njim preklinjući ga da uzme Dekret natrag, no kardinal je to odbio učiniti i Dekret je pao na zemlju.

Taj događaj obično se smatra početkom Velikog raskola između istočnog pravoslavlja i latinskog Zapada. Međutim, taj raskol zapravo nije događaj kojemu se može precizno odrediti datum. Do njega je došlo postupno kao posljedica dugog i složenog procesa koji je otpočeo mnogo ranije od jedanaestog stoljeća i koji neće u potpunosti završiti ni nakon njega. Raskol je bio uzrokovan kulturnim, političkim i gospodarskim faktorima, no osnovni razlog je ipak bio teološke prirode. Istok i Zapad sporili su se o više doktrinarnih pitanja, a posebno o dvama od njih: o zahtjevima rimskog biskupa (pape) i dodatku “Filioque”(2) (kojim se ovom prilikom nećemo posebno baviti).

Mnogo prije nego što je došlo do otvorenog i službenog neslaganja dvije su se strane postupno otuđile jedna od druge. U početku kršćanstvo se je širilo u tada čvrsto sazdanom jedinstvenom kulturnom tkivu Rimskog Carstva. To carstvo obuhvaćalo je mnoge različite etničke skupine koje su često imale vlastiti jezik i svoja narječja. Međutim, tim etničkim skupinama vladao je isti car, postojala je prostrana grčko rimska civilizacija, obrazovani ljudi diljem Carstva razumjeli su grčki ili latinski jezik, a često i oba jezika. Te su činjenice uvelike pogodovale crkvi u njezinoj misionarskoj zadaći. No u stoljećima koja su uslijedila jedinstvo sredozemne civilizacije postupno je nestajalo.

Najprije je nestalo političkog jedinstva. Od kraja trećeg stoljeća Carstvo, iako još uvijek formalno jedinstveno, praktički je bilo podijeljeno na zapadni i istočni dio, svaki pod svojim carem. Konstantin je ubrzao taj proces odvajanja utemeljenjem nove prijestolnice na istoku, pokraj već postojeće-Rima. A onda je, početkom petog stoljeća, došlo do provale barbara koji su među sobom podijelili zapadne krajeve Carstva. Najezde barbara uništile su političko jedinstvo grčkog Istoka i latinskog Zapada koje poslije toga nikad više nije uspostavljeno.

Tijekom druge polovine šestog i u sedmom stoljeću Istok i Zapad su još više razdvojeni osvajanjem jugoistoka Europe od strane Avara i Slavena. Ilirski krajevi koji su nekada služili kao most, sada su postali barijerom između Istoka i Zapada. Pojava islama još ih je više razdvojila. Sredozemno more koje su Rimljani nazivali mare nostrum (naše more) sada je velikim dijelom potpalo pod arapsku upravu. Kulturni i gospodarski dodiri između istočnog i zapadnog Sredozemlja, mada nisu nikad potpuno prekinuti, sada su bili mnogo teže ostvarivi.

Ikonoklastički spor također je pridonio udaljavanju Bizanta od Zapada. Pape koji su bili energični ikonobranitelji nisu desetljećima komunicirali s Bizantskom stranom, sve dok je kod nje prevladavalo ikonoklastičko stajalište. Budući da je bio odsjećen od Bizanta kad mu je zatrebala pomoć, papa Stjepan se 754. godine okrenuo prema sjeveru posjetivši franačkog vladara Pipina. Tako je započela velika promjena papinske orijentacije. Do tada je Rim uvelike tvorio dio Bizantskog svijeta, a sada je sve više potpadao pod franački utjecaj.

Godine 800. papa Leon III okrunio je franačkog vladara Karla Velikog za cara Svetog Rimskog Carstva.. Bizant je pak, držeći se i dalje načela jedinstva Carstva, Karla doživljavao kao uljeza a njegovu krunidbu činom raskola unutar Carstva. Tako je ta krunidba, umjesto da je ujedinila Europu, zapravo još više otuđila Istok od Zapada.

Jezični problemi još su više otežavali stvari. Prošla su vremena kad su obrazovani ljudi govorili oba jezika. Od 450. godine još je vrlo malo ljudi u zapadnoj Europi znalo čitati grčki, a samo su rijetki Bizantinci nakon 600. godine razumjeli latinski jezik. Kad bi Grci poželjeli čitati latinska djela (ili obrnuto) mogli su to učiniti samo u prijevodu, a najčešće se nisu trudili ni oko toga. Kako se više nisu oslanjali na iste izvore i literaturu Istok i Zapad su se još više međusobno udaljili. Kulturna renesansa do koje je došlo na dvoru Karla Velikog od samog početka je nosila protugrčka obilježja, a Bizantinci su se sve više zatvarali u svijet vlastitih ideja i nisu pošli u susret Zapadu. Zbog takvih kulturnih i političkih prilika bilo je još teže sačuvati vjersko jedinstvo. Kulturno i političko razilaženje dovelo je i do crkvenih sporenja.

Uslijed različitih političkih prilika na Istoku i Zapadu i Crkva je poprimila različite izvanjske oblike. Ljudi su malo pomalo počeli različito razmišljati i o crkvenom poretku. Zapravo, od početka su Istok i Zapad naglašavali njegove različite aspekte. S obzirom da su na istoku mnoge crkve vodile podrijetlo od apostola, među biskupima je postojala svijest o ravnopravnosti, te prevladavao osjećaj da je kolegijalnost i koncilijarnost (sabornost) u samoj prirodi Crkve. Istok je priznavao papu kao biskupa Crkve-kao prvog među jednakima. Međutim, na Zapadu je pak postojalo samo jedno veliko kršćansko središte koje je imalo apostolsko podrijetlo. Bio je to Rim koji se s vremenom počeo smatrati jedinim pravim apostolskim središtem. Crkva je za Zapad bila manje skup biskupa, a više monarhija i to s papom na čelu.

Povijesni događaji još su više zaoštrili ovu razliku u shvaćanjima. Barbarske navale i propadanje Carstva na Zapadu ojačali su autkoratski karakter zapadne Crkve. Na Istoku je Car predstavljao čvrstu svjetovnu vlast koja je podržavala građanski poredak i provodila zakon. Na Zapadu je nakon provale barbara postojalo mnoštvo više manje nelegitimnih i zavađenih poglavara. Papinstvo je bilo jedina snaga koja je mogla djelovati u svrhu objedinjenja, te kao faktor duhovnog i političkog kontinuiteta i stabilnosti. Silom prilika papi je dodijeljena uloga koju nisu imali grčki patrijarsi. Papina uloga bila je da naređuje ne samo podčinjenom svećenstvu već i svjetovnim vladarima. Tako je zapadna Crkva s vremenom postala tako centralizirana kako to nije bila niti jedna od četiriju patrijaršija Istoka. Dakle, monarhija je prevladala na Zapadu, a sabor biskupa na Istoku.

Još jedna posljedica provale barbara bila je i ta da je jedino pravo obrazovanje na Zapadu, koje se održalo tijekom tog razdoblja, bilo ono koje je Crkva organizirala za svoje svećenstvo. Teologija je postala stvar svećenstva, s obzirom da većina laika nije znala niti čitati, a kamoli da bi mogla razumjeti stručne rasprave. Nasuprot tome, u Bizantu je bilo mnogo obrazovanih laika koji su se aktivno bavili teologijom. Unatoč tome što smatra da biskupi imaju ulogu vjerskih učitelja, teolozi laici bili su dobro prihvaćeni na Istoku.

Bizantu nije smetalo što je zapadna Crkva centralizirana sve dok papa nije dirao u poslove Istoka. Međutim, papa je smatrao da njegove neposredne ovlasti ne obuhvaćaju samo zapadne već i istočne zemlje. Čim je pokušao to shvaćanje nametnuti istočnim patrijaršijama neizbježno je došlo do nevolja. Drugi veliki problem bio je dodatak “Filioque”.

Papa Nikola je bio veliki reformator s velikim zamislima o počasnom mjestu i primatu Rimskog biskupa. Već je mnogo toga bio učinio na učvršćivanju apsolutne vlasti nad biskupima na Zapadu. Vjerovao je da se njegove ovlasti protežu i na Istok, kao što je i napisao u pismu iz 865. godine u kojem stoji da papa ima vlast “nad čitavim svijetom, to jest nas svakom Crkvom.”Međutim, upravo to Bizant nije bio spreman prihvatiti…

Sporenje vezano uz položaj rimskog biskupa traje sve do danas. Zahtjev rimske stolice za prvenstvom u vlasti nisu spremni prihvatiti niti pravoslavni kršćani na Istoku, niti protestanti i starokatolici na Zapadu, dok za rimokatoličku stranu on predstavlja uvjet jedinstva, odnosno punog zajedništva.

.

Jasmin Koso

Na temelju rada Povijest pravoslavlja i knjige Timothy (Kallistos) Ware Pravoslavna crkva

————————————————————————————————————————————–

(1) Poslanice Magnežanima 6, 1; Smirnjanima 8, 1 i Efežanima 20, 2.

(2) Ukratko: Riječ je o unošenju fraze “i Sina” u prvotni tekst Nicejsko-Carigradskog Vjerovanja, tako da je tekst glasio “koji proizlazi od Oca i Sina”, a ne samo “koji proizlazi od Oca”. Izgleda da se ovaj dodatak u Vjerovanju počeo koristiti od početka 4. stoljeća i da mu je svrha bila ograđivanje od arijanizma. Na zapadu je nailazio na sve veće prihvaćanje, a istok ga je odbijao koristiti.

Oglasi

3 misli o “Kako i zašto su rasli papinski zahtjevi za vlašću?

  1. Mada sam Kršćanin i vjernik,a i Katolik,smatram kako Vatikan i Papa na čelu,malo prelaze granice!
    Ne želim nimalo nikoga uvrijediti,ali naveo bih neke elemente koji me smetaju kao Katolika(po tradiciji obitelji),i želio bih neke elemente nabrojati!
    Pošto sam bio dugogodišnji profesionalni vojnik,usporedio bih Vatkan sa velikom vojarnom,i papu kao glavnog zapovjednika!
    Primjer:u profesionalnoj vojci ima i žena,poželjno je kada bi sve vojne osobe bile kao bez obitelji jer bi profesionalnije obavljali svoje dužnosti,ali ipak vojnici,doćasnici,časnici i visoki časnici imaju obitelji,u npr. amerićkoj vojsci postoji tkz. obiteljski krug!Tu su stanovi od djelatnih vojnih osoba i njihove supruge i djeca!
    Zašto je zabranjen brak kod katolićkih svećenika,isto kao što sam usporedio!Unutar Vatikana,svećenici bi mogli imati svoj odjeljeni dio sa svojim obiteljima!
    Mislim kako je to realno i bilo bi po meni normalno!
    Osobno znam,za neke avanture,nekih svećenika!
    U čemu je problem,služiti Gospodinu,i imati svoju obitelj,to je prava ljubav!
    U ostalim Kršćanskim Crkvama,to je normalno!Svaki npr. pravoslavni svećenik,ima suprugu i djecu,a u isto vrijeme služi Gospodinu,održava euharistiju itd. Volio bih kada bi mi Vi odgovorili na neke moje komentare!
    Hvala,i svako dobro!!!

  2. Povratni ping: Da li je opravdano korištenje naziva svećenik? | Via media - glasilo župe Krista Otkupitelja Zagreb

  3. Povratni ping: PITANJA ČITATELJA: Je li je opravdano korištenje naziva svećenik? – IPA

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s