Rana Crkva i helenizam

library-at-ephesus-brian-jannsenKršćanstvo i helenizam

.

Kršćanstvo se širilo i raslo u tada jedinstvenom političkom prostoru Rimskog Carstva. Taj prostor je obuhvaćao šarolikost kultura i mnoštvo naroda, no imao je i zajedničku kulturnu poveznicu. Tu poveznicu je predstavljala poznata i široko prihvaćena grčka kultura i jezik. Na grčkoj kulturi je stasala i ona latinska. Bila je široko rasprostranjena i poznata i na prostoru Palestine već prije Isusova rođenja. U ovome članku nećemo ni spominjati mnogobrojne dodirne točke između židovske i grčke kulture i povijesti.

Novozavjetni pisci su zapisivali Božju nadahnutu poruku. Pri tome nadahnuću Bog je koristio i njihovu židovsku tradiciju i nazore, kao i njihovo poznavanje grčke kulture i misli. To ponajprije dolazi do izražaja kod apostola Pavla i Ivana (dok je Luka i bio Grk). Novozavjetni pisci koriste grčku filozofsku misao i pojmove kako bi objasnili istine o Božjoj naravi, objavi i utjelovljenju, a Novi Zavjet je pisan grčkim jezikom i pismom.

Odmah nakon blagdana Pedesetnice kršćanstvo se iz Jeruzalema proširilo u nežidovske krajeve. Prvo u Samariju, zatim u Malu Aziju, a uskoro i u Europu. Ubrzo je postalo jasno da je kršćanstvo mnogo bolje prihvaćeno među “poganima” nego među Židovima. Kršćanstvo je u konačnici prihvatio zanemariv broj Židova u odnosu na broj kršćana iz poganstva.

Prelaskom kršćanstva u Europu, te prihvaćanjem od strane velikog broja Grka, Rimljana i drugih naroda, grčko-rimski mentalitet i kultura postali su legitiman dio kršćanskog identiteta, a sve je to bilo u skladu s Božjom providnošću i namjerom. Bog se najprije objavio ljudima u krilu patrijarha i izabranog Božjeg naroda Izraela, a zatim se novozavjetna Božja objava proširila na sve narode.

Tijekom cijele svoje povijesti Izrael se uporno držao tvrdnje da njegov Bog nije samo nacionalni Bog Izraela, onako kako je svaki narod posjedovao svoje božanstvo ili božanstva. Uporno je tvrdio da on nema svog vlastitog Boga, već je to Jedini Bog – Bog svega i svakoga. Dakle, Božja objava Izraelu predstavlja radikalno odbacivanja mnogoboštva koje ih je okruživalo i pritiskalo. Potom se i rano kršćanstvo, u poganskom svijetu zasićenom mnoštvom bogova, našlo pred sličnim izazovima i odlukama. I helenistički kršćani su morali jasno izraziti na kojeg to Boga misle. Kada se postavilo pitanje kojem to bogu odgovara kršćanski Bog, helenistički kršćani su odgovorili da se oni ne mole niti jednom bogu iz poganskog panteona, već jedinom Bogu kojem se Grci ne mole, a taj je onaj Najviši o kojem su govorili i grčki filozofi. Tako su se opredijelili za Logos umjesto mita i, uvjetno rečeno, prednost dali Bogu filozofa, protiv bogova religija. U tome duhu je nastao i novozavjetni kanon.

Rana Crkva i klasična svjetovna kultura6359279-Early_Christian_Symbol_for_-Ichthys-0

.

Jedna od najvažnijih rasprava u ranoj Crkvi odnosila se na pitanje u kojoj mjeri bi kršćani trebali prihvatiti kulturno nasljeđe grčko-rimske civilizacije. Treba li se koristiti tim kulturnim nasljeđem za širenje evanđelja? Ili bi korištenje tog nasljeđa predstavljalo izopačenje kršćanske vjere? Odjeci takvih pitanja, u izvjesnoj mjeri i obliku, traju sve do danas.

Tako je Justin Mučenik, utjecajni pisac iz drugoga stoljeća, istraživao usporednice između kršćanstva i platonizma u svrhu naviještanja evanđelja. Prema Justinu, sjeme kršćanske mudrosti bilo je posijano diljem svijeta, “što god je rečeno dobro” konačno vodi k Božanskoj mudrosti i uvidu. To znači da kršćani mogu i trebaju pronaći evanđeoske aspekte koji se odražavaju izvan Crkve, te ih koristiti u naviještanju evanđelja.

Dakle, Justinov odgovor spram korištenja klasične kulture u kršćanstvu je bio potvrdan. Mnogi su međutim smatrali da Justin ne ističe dovoljno različitosti kršćanstva u odnosu na klasičnu kulturu, te da platonizam predstavlja drugačije gledanje na božanske stvarnosti od kršćanstva. Tako je Justinov učenik Tacijan (rođen oko 120. godine) bio vrlo sumnjičav i rezerviran spram klasične kulture i filozofije.

Najoštrija kritika spram naklonjenosti klasičnoj kulturi dolazi od Tertulijana, rimskog pravnika iz trećeg stoljeća i obraćenika na kršćanstvo. On se zapitao; “Što Atena ima s Jeruzalemom? Koja je važnost platonske Akademije za Crkvu?” Tertulijan je smatrao kako Crkva mora zadržati svoj posebni identitet izbjegavajući takve svjetovne utjecaje.

Takav način razmišljanja imao je svoje prednosti. Bilo je lako shvatiti kršćanstvo kao pokret protiv kulture koji odbija biti onečišćen mentalnim i moralnim sklopom svoga okruženja. Takvi pristupi nailaze na svoje sljedbenike sve do danas. No taj pristup je imao i svoje manjkavosti. Činilo se da on brani kršćanima upotrebu bilo kakvog znanja, odnosno intelektualnog i kulturnog nasljeđa za opravdane ciljeve. Naime, mnogi ranokršćanski pisci su naporno studirali retoriku, te se osposobljavali za naviještanje vjere onima izvan Crkve. Da li je Tertulijan svojim stavom sve to isključivao? Gdje je bila granica? Tu je bio i objektivan teološki problem. Nema li doista svaka istinska mudrost ishodište u Bogu i ne trebaju li kršćani priznati tu istinu kad na nju naiđu?

Ukratko, lako je shvatiti zašto su se mnogi kršćani negativno odredili spram svjetovne kulture u vrijeme dok je kršćanstvo bilo zabranjeno i progonjeno od strane pripadnika te iste kulture. Međutim obraćenjem cara Konstantina i legalizacijom kršćanstva prilike su se bitno promijenile. Nakon 313. godine mnogi kršćanski mislioci, među kojima se isticao Augustin iz Hipona, smatrali su da je iskorištavanje klasične kulture i filozofije od izuzetne važnosti.

Augustin je osmislio odgovor na ovo pitanje koji je bio najbolje prihvaćen, a može se opisati kao “kritičko prisvajanje klasične kulture”. Prema Augustinu situacija je bila prispodobiva s Izraelovim izlaskom iz Egipta. Izraelci su iza sebe ostavili egipatske idole, ali su sa sobom ponijeli egipatsko zlato i srebro, kako bi ga što bolje iskoristili na Božju slavu. Na isti način kršćani mogu prisvojiti klasičnu kulturu i filozofiju i osposobiti ih da služe navještanju evanđelja. Augustin smatra kao postoje bitni, vrijedni i neutralni načini razmišljanja i izražavanja, no problem je bio u tome što su korišteni u poganskoj kulturi, odnosno u krive svrhe.

Dakle, Augustinov pristup je postavio temelje za stav da sve što je dobro, istinito i lijepo treba staviti u službu evanđelja. Tako je taj uzajamni odnos kršćanske teologije, liturgije i duhovnosti s grčko-latinskom kulturnom tradicijom neupitno postao jedan od najzanimljivijih i najplodnijih primjera međusobnog kulturnog obogaćivanja u intelektualnoj povijesti čovječanstva.

three_hierarchsBorba s herezama i uloga predaje

.

Vezano uz ovu temu treba još spomenuti kako se rana Crkva suočila s velikim izazovom koji je dolazio od strane (vrlo helenističkog) pokreta zvanog “gnoza”, te je morala pronaći rješenje kako da ostane na pravom biblijskom putu. Ta rana hereza, koja ima odjeka sve do danas, u mnogim je momentima bila slična kršćanstvu. Zbog toga je predstavljala velik izazov za mnoge ranokršćanske pisce. Gnostički pisci su tumačili dijelove Novoga Zavjet na način kako je njima odgovaralo, što je kršćanske vođe dovodilo do očaja. Tako su vrlo rano aktualizirana pitanja o ispravnosti tumačenja Svetog pisma.

U tome kontekstu je pozivanje na kršćansku predaju (tradicija doslovno znači “ono što je predano ili proslijeđeno”) bilo od iznimne važnosti. Tako je Irenej Lyonski (rođen oko 130. godine) ustvrdio da se “pravilo vjere” (regula fidei) vjerno odražava u apostolskoj Crkvi, te da ono svoj izraz ima u kanonskim knjigama Pisma. Crkva je vjerno naviještala isto evanđelje od apostolskih vremena do danas. No gnostici (kao ni današnje sekta, kultovi i revizionisti) nisu mogli potvrditi takav kontinuitet s ranom Crkvom. Oni su uglavnom domislili nove ideje i neprimjereno ih predstavili kao kršćanske. Irenej se stoga poziva na kontinuitet službe crkvenog propovijedanja i naučavanja, kao i samih crkvenih službenika (posebice biskupa).

I za Tertulijana je predaja bila od velikog značaja jer pokazuje na koji način je Pismo bilo primljeno i tumačeno u Crkvi. Ispravno tumačenje Pisma se može naći ondje gdje se odražava istinska kršćanska vjera i disciplina.

Predaja je dakle smatrana apostolskim nasljeđem koje Crkvu vodi i usmjerava ka ispravnom tumačenju Pisma. Predaju se u to vrijeme nije smatralo nekim dodatnim “skrivenim izvorom objave” rame uz rame s Pismom (kao što se to kasnije nažalost dogodilo), a što je Irenej odbacio kao gnostičku ideju. Radije je smatrana sredstvom koje jamči vjernost Crkve apostolskom nauku, umjesto prihvaćanja raznih osebujnih tumačenja Pisma.

Zaključak

.

S vremena na vrijeme javljaju se glasovi koji smatraju da je izvorna biblijska poruka navodno kompromitirana helenističkom i latinskom kulturom. Međutim, iz patrističke povijesti možemo vidjeti koliko je rana Crkva u stvari bila oprezna i kritična spram upotrebe svjetovne kulture i filozofije, te koliko odlučno se suprotstavljala herezama i proizvoljnim tumačenjima Biblije.

Od vremena u kojem je nastajao Novi Zavjet do danas prošlo je skoro dvije tisuće godina. Sedamdesete godine razoren je jeruzalemski Hram. Židovi su protjerani diljem tada poznatog svijeta, a judaizam kao religija više nije bio isti. Jedina konstanta i kontinuitet koji je tijekom svih ovih stoljeća možemo naći jest Crkva. Baš kao što je Isus i obećao.

Zapravo vjerujem kako najtočnija i najjasnija slika o okolnostima novozavjetnog vremena i nauku rane Crkve dolazi upravo iz crkvenih izvora. Svaki pokušaj razumijevanja biblijskog učenja koji odbacuje taj drevni kontekst i kontinuitet poprilično je jalov, a može biti čak i štetan. Takvi pokušaji najčešće čine upravo ono što tvrde da nastoje izbjeći, a to je ubacivanje stranih elemenata u izvornu biblijsku poruku.

Stoga i danas možemo biti sigurni da je Crkva kroz stoljeća vjerno prenosila biblijsku poruku u njezinim temeljnim postavkama, na način da ju je izrazila i približila helenističkim i latinskim načinom mišljenja. Naime, Crkva može pogriješiti, odnosno pojedinci i grupe u njoj mogu pogriješiti, no Crkva nikada ne može potpuno zabludjeti od istine i nestati. Moguće da je bilo zastranjenja u nekim elementima kršćanske vjere. To je posebno bilo moguće tamo gdje je filozofska skolastička misao doista preuzela dominaciju nad onim što nam Biblija doista govori; ili kad se predaja počela smatrati paralelnim izvorom Božje objave rame uz rame s Pismom. Zato nam je, među ostalim, bila potrebna reformacija. Apostolska i katolička Crkva se, da bi ostala takva, mora uvijek ponovno reformirati u skladu s Božjom riječi.

U Crkvi je oduvijek bilo različitih mišljenja i stavova, pa čak i neslaganja. I to je normalno. No Crkva je uvijek, pogotovo dok je bila jedinstvena, Božjom providnošću koncilijarno pronalazila pravi put. I danas, kad su kršćani nesložni, neke tradicije taj pravi put slijede u većoj a neke u manjoj mjeri. No trebamo moliti i nadati se da će se sve kršćanske tradicije uspješno reformirati u skladu s Božjom riječi, te da će kršćani opet biti potpuno jedinstveni.

.

Jasmin Koso, prosinac 2014.

.

Bibliografija:

Alister E. McGrath Uvod u kršćansku teologiju

Joseph Ratzinger Uvod u kršćanstvo

Timothy Ware Pravoslavna crkva

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s