Čine li čovjeka duh, duša i tijelo ili duša i tijelo?

bodyNovi gnosticizam

 

Ta ideja da se ljudska konstitucija u bitnome sastoji od tri djela – tijela, duše i duha (tripartitna konstitucija ili trihotomija) vrlo je česta među evanđeoskim, a ponajprije pentekosnim i karizmatskim kršćanima.

Ova tema je bila predmet rasprave i u ranoj Crkvi koja se u osnovi opredijelila za gledište da se čovjek sastoji od dva esencijalna elementa, onog duhovnog i onog materijalnog (bipartitna konstitucija ili dihotomija). No opasnost koja se krila u ovakvom načinu gledanja jest mogućnost upadanja u dualizam. Tako duša i tijelo više nisu u jedinstvu, već se tijelo promatra kao suprotstavljeno duši i potpuno zlo, a ne kao u osnovi dobro ali zaraženo grijehom. Na ranu je Crkvu u tom pogledu negativno utjecao pravac u grčkoj filozofskoj misli koji je odbacivao mogućnost bilo kakvog jedinstva između duhovnog i materijalnog. Zbog toga su neki kršćanski mislioci uveli i duh kao treći element ljudske konstitucije koji bi trebao predstavljati svojevrsno “ljepilo” između duše i tijela. Crkva je međutim u konačnici odbacila i tripartitno gledište kao herezu koja se zapravo razvila iz grčkog dualizma.

Tripartitni način gledanja je doživio svoj povratak u dvadesetom stoljeću, te postao vrlo popularan u stanovitim kršćanskim krugovima. Jedna od stvari koje se čine vrlo privlačnima kod tripartitne ideje jest mogućnost da iskonstruirate različite duhovne stupnjeve kršćanskog života. Tako navodno postoje oni koji su rođeni od Duha Svetog, ali još nisu ispunjeni, odnosno kršteni Duhom Svetim, te oni koji su i rođeni i kršteni od Duha Svetog. Zapravo postoje tri vrste ljudi; oni koji uopće nemaju Duha Svetog, oni koji su rođeni od Duha ali im nedostaje taj “drugi blagoslov”, te konačno oni kojima je Duh Sveti ušao u sve “pretince”. Naime, ako govorite o tri različite vrste ljudi, onda je zgodno vjerovati i u to da se čovjek sastoji od tri konstitutivna elementa. Razlika je dakle u “pretincima” unutar ljudskog bića koje je zauzeo (ili nije zauzeo) Duh Sveti. Tako se pravi razlika između takozvanih tjelesnih i duhovnih kršćana.

Ovakav način gledanja podsjeća upravo na ranokršćansku herezu gnosticizma (grč. γνωστıϰός: koji spoznaje, spoznajni) s kojom su se sukobljavali i sami apostoli. Gnosticizam se razvio iz grčkog dualizma, emanacionizma i gnoze, te nekih židovsko-kršćanskih elemenata. Gnosticizam je dijelio ljude u tri stupnja: hilike (tvarne), psihike (duševne) i pneumatike (duhovne). Smatrajući kako je zlo kozmičke, a ne osobne naravi, odbacivali su etičke norme. Umjesto etičkih normi, jedni su slijedili asketizam, kojim se utire put spoznaji i duhovnom izbavljenju, a drugi libertinizam, jer je duh po sebi čist, pa ga nikakvo zemaljsko blato ne može uprljati u osobnim postupcima.

S ovakvim načinom gledanja povezane su i različite neognostičke grupe unutar današnjeg kršćanstva. Tu su prisutne različite krajnosti. Tako jedni prakticiraju strogu i ekskluzivnu disciplinu, dok su drugi skloni libertinizmu. Opasnost se krije i u naučavanju kako je moguće postići gotovo savršeno posvećenje ili čak biti izliječen od različitih psihičkih i duševnih bolesti samo ako imate adekvatno “znanje”. To je, od prilike, “spoznaja” o vlastitom duhu koji je zauzeo Duh Sveti, te je zato čist i ne može biti afektiran vašom grešnošću, osobnim postupcima ili slabostima. Osim teološke pogreške, ovdje se radi i o nestručnom (a time i potencijalno opasnom) pristupu ljudskim slabostima, pa i psihičkim i duševnim bolestima. Tako mnogi ljudi mogu biti povrijeđeni i razočarani neuspjehom.

Ovdje se zapravo radi o učitavanju određenog načina gledanja na čovjeka i duhovnost u Bibliju i konstruiranju tumačenja. No ne trebamo se dati zbuniti. Uvijek i u svemu postoje različita mišljenja i uvjerenja. No mišljenje pojedinaca, pentekostalaca ili neognostika nije isto što i mišljenje katoličke kršćanske vjere, odnosno Crkve kao cjeline.

Čovjek je jedinstvo dva esencijalna elementa

 

Oni koji zastupaju ideju trihotomije najčešće se pozivaju na retke poput 1 Solunjanima 5, 23 ili Poslanice Hebrejima 4, 12:
A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista. (1 Sol 5, 23)
Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. (Heb 4, 12)

Zvuči prilično jasno, zar ne? No moramo biti pažljivi kada zaključujemo koji reci u Bibliji doista govore o ljudskoj temeljnoj konstituciji, a koji o njegovim osobinama, obilježjima ili kvaliteti. Tako u Mateju 22, 37 Isus poručuje jednom zakonoznancu:
Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.
U Marku 12, 30 stoji: Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje!

Treba li dakle iz ovoga zaključiti da se ljudska konstitucija sastoji od četiri ili više esencijalnih dijelova? Naravno da ne. Ovdje se radi o biblijskom načinu govora u kojem se nabrajanjem više istih ili srodnih pojmova pojačava dojam poruke.

U ovim recima se govori o ljudskim osobinama, obilježjima i kvaliteti egzistencije, a ne o temeljnim konstitutivnim elementima ili nekakvim “dijelovima” čovjeka. Što nam zapravo poručuju apostol Pavao i pisac Hebreja? Ko kršćani smo pozvani da po Božjoj milosti rastemo u posvećenju, kako u pogledu temeljnog unutarnjeg stava i svijesti, tako i u pogledu načina razmišljanja, namjera i postupanja. Božja riječ je oštra poput mača i ne vraća se k Bogu bez ploda. Među ostalim, ona otkriva prave namjere ljudi i njihov unutarnji stav.

Filozofski gledano duša i jest čisti duh koji se nalazi u jedinstvu s fizičkim tijelom. Bez duše tijelo zapravo više i nije (jedinstveno) tijelo nego leš koji se svodi samo na pojedinačne dijelove. Čovjek je stoga jedinstvo dva esencijalna elementa; onog duhovnog i nevidljivog, kojeg nazivamo duša (ili ponekad duh), te onog materijalnog, odnosno tijela!

No ono što je za nas ovdje vrlo važno jest upravo činjenica da je duša duhovne prirode. Ona jest duh i stoga nema dijelova. Naime, ne možete podijeliti na nekakve dijelove ono što po svojoj naravi uopće nema dijelova. Stoga ideja o podjeli duše na dva dijela, analogno podjeli između duše i tijela, uopće nema smisla.

Pojmovi duh i duša se u Novom Zavjetu ponekad koriste kao sinonimi, a ponekad im je značenje doista različito ali srodno i povezano. No ta razlika ne uvodi neku dvojnost, odnosno podjelu u dušu. Ljudski duh znači činjenicu da je Bog pri stvaranju čovjeka na umu imao posebnu svrhu, da njegova duša, po Božjoj milosti, može biti uzdignuta do zajedništva i odnosa s Bogom. Za Pavla duh označava temeljni stav i svijest o Bogu koja biva uvedena u čovjekovu dušu po milosti, a koja ga uzdiže do razine vjere, razumijevanja i ljubavi prema Bogu kakvu nije mogao postići s obzirom na svoju palu narav.

Cjelokupna poruka Biblije jest da ljudsku konstituciju čini fizičko tijelo i duhovni element koji nekad nazivamo dušom, a nekad duhom. Taj nevidljivi duhovni element sadrži našu cjelokupnu osobnost, emocije, um, duh i volju. Bog nas je stvorio u jedinstvu oba elementa. Oba elementa su zaražena Padom i oba će biti otkupljena milošću i snagom Božjom.

.

Jasmin Koso, veljača 2015.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s