Zašto duhovnost treba psihologiju?

Individual-Psychotherapy-1Fizičke, psihološke i duhovne potrebe čovjeka

.

Čovjek je stvoren kao fizičko, emocionalno, mentalno, društveno i duhovno biće

Bog je stvorio čovjeka kao fizičko, emocionalno, mentalno, društveno i duhovno biće, te s različitim fizičkim, psihološkim i duhovnim potrebama. Svi ovi aspekti ljudske prirode nalaze se u interakciji jedni s drugima, tako da se rijetko susrećemo s problemom koji je isključivo duhovne naravi. To ne znači da svi naši problemi imaju fiziološku ili psihološku podlogu, ali fiziološki i psihološki čimbenici su gotovo uvijek važni u sveukupnom stanju. Kao rezultat toga moguće je da kršćani pronađu značajnu pomoć u mnogim poteškoćama s kojima se susreću u životu od strane kvalificiranog liječnika ili psihologa.

Istina je da se kršćanski teistički svjetonazor ne slaže uvijek sa svim nazorima i stavovima koje možemo susresti u današnjoj psihologiji. Stoga je preporučljivo potražiti pomoć od psihologa ili psihijatra s kojim dijelimo svoju kršćansku vjeru ili koji barem dijeli naš teistički svjetonazor. Mada danas, u modernom pristupu terapiji, niti jedan liječnik ne bi trebao na apriori negativan način ulaziti u svjetonazor pacijenta. Imamo pozitivan primjer logoterapije to jest “liječenja smislom”. To je psihoterapijska metoda koju je u prvoj polovici 20. stoljeća osmislio Viktor Emil Frankl (1905.- 1997.), usredotočivši se na smisao čovjekova postojanja i pacijentovu potragu za smislom.

Kada govorimo o potrebama čovjeka onda možemo ukratko spomenuti ljestvicu koju je ustanovio Abraham Maslow (1908. -.1970.). Prema Maslowu potrebe čovjeka se dijele na: fiziološke potrebe organizma (primarne biološke potrebe), potrebu za sigurnošću (elementarna psihološka potreba), potrebu za pripadanjem i ljubavlju, potrebu za poštovanjem i samopoštovanjem, potrebu za samoostvarenjem, te potrebu za samonadilaženjem (transcedencijom).

U kršćanskim krugovima postoje oni koji se s nepovjerenjem, nelagodom, pa čak i s neprijateljstvom odnose prema cjelokupnoj psihologiji. Postoje također i oni koji psihološke i duhovne potreba čovjeka promatraju kroz određeni dualizam ili sukob. Skoro kao da su psihološke potrebe u suštini nešto loše, ili kao da sve naše potrebe možemo namiriti duhovnošću.

Mada nas kršćanska vjera uči da je cijela ljudska narav, pa tako i naše potrebe, kontaminirana grijehom, one su ipak, kao i cijelo ljudsko biće, stvorene od Boga, te stoga u izvornom obliku dobre. Mnoge ljudske potrebe se nažalost manifestiraju na pogrešan, nezdrav, pa i izopačen način, no to ne znači da one nisu izvorno legitimne. Na primjer, čovjekova potreba za poštovanjem i samopoštovanje, narušena iskonskim grijehom, često se manifestira kroz egoizam, taština, zavist i sebičnost. No poštovanje i samopoštovanje su nam u osnovi dani od Boga kroz činjenicu da smo stvoreni na Božju sliku sa svim dostojanstvom koje iz toga proizlazi. Iz ove potrebe također proizlaze čast, ugled i dostojanstvo u odnosu prema našim bližnjima i samom sebi. Stoga ne trebamo negirati i odbacivati naše ljudske, a posebice psihološke potrebe, niti ih pokušavati svesti isključivo na duhovne.

Vjera i psihoterapija idu zajedno

Mnogim ljudima se dogodi da budu razočarani na svome duhovnom putu. To nije zbog toga što njihova duhovnost nije doista učinkovita. Ukoliko duhovnosti pristupamo iskreno i predano ona će sigurno donijeti ploda. Osnovni razlog ne leži ni u tome da vjernici nisu dovoljno dobro poučeni ili da nisu dovoljno pokušali. Problem dakle nije niti u samoj duhovnosti, niti u samim pastirima i učiteljima ili vjernicima. Ukoliko pažljivije pogledamo vidjet ćemo da naša vjera itekako funkcionira, da se mnogi dijelovi našeg života popravljaju, te da napredujemo na mnogim područjima.

Pa zašto se onda često događa da sveukupno ne postajemo sretniji? Zašto se često naši odnosi ne poboljšavaju? Zašto ne nestaju naša reaktivnost, depresija ili tjeskoba? Naime, uvjeren sam da isključivo duhovni rad ne rješava mnoge od naših najdubljih psiholoških čvorova i trauma, niti nam pruža alate za rješavanje naših rana u odnosima koje nas ometaju u ispunjavaju naših najdubljih čežnji, snova i duhovnih mogućnosti. Da sam u krivu, onda bi kršćani (i općenito vjernici) bili među mentalno najzdravijom i najsretnijom populacijom, a realnost i praksa pokazuju da nije baš tako.

Vjernici zapnu jer nisu nikada izliječili svoje najdublje psihološke rane i traume. Stoga konstantno ponavljaju iste obrasce, te prolaze kroz neispunjavajuća, ako ne i destruktivna ponašanja i prakse. Zapravo se radi o duhovnom izbjegavanju problema i iracionalnoj nadi da će naša duhovna praksa ukloniti neželjene osjećaje ili nam nekako pomoći da premostimo teškoće u odnosima.

Često se događa da pastiri, učitelji ili sami vjernici misle da bi trebali biti “iznad” psihološke potpore. Misle kako bi uključenje psihoterapije značilo da nešto nije u redu s njima ili s njihovom duhovnom praksom, odnosno da ona nije dovoljno dobra. Psihoterapiju dakle doživljavaju kao svojevrstan neuspjeh. Često je u pitanju strah od znanosti i medicine općenito, ili konkretnije, strah da će psihoterapija dovesti u pitanje njihovu vjeru, uvjerenja ili autoritet njih samih. Postoje slučajevi kada ljudi koji bi mogli imati velike benefite od upotrebe psiho-farmaceutskih lijekova ne koriste ovu vrstu pomoći jer se srame ili odbijaju prihvatiti da ne mogu prevladati svoje poteškoće samo kroz duhovnu praksu.

Znam za neke koji su po vjerskom obraćenju prekinuli studij psihologije kao nešto “protivno duhovnosti” ili nepotrebno, a onda mu se, nakon studija teologije te pastoralne i učiteljske prakse, ponovno vratili psihologiji i završili studij. Mnogi od njih su u vlastitom iskustvu, kao i u iskustvu drugih, uvidjeli da su i nakon višegodišnje iskrene i predane duhovne prakse ostali duboko frustrirani, neispunjeni, depresivni, uznemireni, te u borbi s intimnim odnosima kao i prije. Potrebno je mnogo hrabrosti i iskrenosti da se tako nešto prizna sebi i drugima, a kad se to učini, onda naša vjera zapravo može biti oslobođena i učvršćena, a ne oslabljena. Ti ljudi su željeli otkriti učinkovite načine rada s psihološkim traumama i problemima koji su ostavljali pustoš u životima i odnosima njih i njihovih bližnjih, bez obzira koliko se trudili oko duhovnog rasta.

.

Ukratko, ne mogu se složiti s onima koji tvrde da su kršćanstvo i psihologija nespojivi. Ovo površno i pogrešno gledište ne uzima u obzir niti činjenicu da psiholozi čine mnogo više od uključenosti u praksu psihoterapije. Između ostalog, oni se bave poremećajima učenja i drugim poteškoćama u razvoju naše djece, prevencijom i liječenjem alkoholizma i zloupotreba droge, obiteljskim nasiljem ili pomoći oko odabira životnog poziva i karijere.

Vjerujem kako ljudski potencijal za rast nema granica da bi mogli reći: “Evo sad sam stigao”… U stvari, granica je jedino sam Bog: Zato prigibam koljena pred Ocem…da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina (Efežanima 3, 18). Također vjerujem kako svi trebamo pomoć i društvo na tom putu, uvijek od strane prijatelja, a s vremena na vrijeme i kroz stručnu podršku. Trebati jedni druge, i trebati podršku na putu kroz život, znak je zdravlja a ne nedostatak. Doista smo jači onda kad podržavamo jedni druge, nego kada pokušavamo stajati sami.

.

Jasmin Koso, ožujak 2015.

 

Jedna misao o “Zašto duhovnost treba psihologiju?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s