O pogreškama u “mitu o probuđenju”.

Coming-Revival-and-Its-Anointing

Slika preuzeta s http://wordrevealed.com.

Danas mnogi kršćani iz pentekosne ili karizmatske pozadine rado koriste termin “probuđenje”. No ono što često nije baš posve jasno jest što pod tim terminom podrazumijevaju, odnosno kakav teološki koncept iza tog termina stoji. Stječe se dojam da niti same osobe koje taj pojam često koriste ne znaju točno o čemu govore, niti na što pod tim misle. Budući da ni sami vjernici ne znaju točno o čemu govore, još je teže o tome konceptu govoriti nekome izvan pentekosno-karizmatskih krugova (a to bi trebalo biti nešto što je za sve ljude, ili?).

Odnosi li se taj termin na “probuđenje” vjernika ili na obraćenje grešnika? Izgleda da se termin koristi u oba značenja. Radi li se o obraćenju većeg broja ljudi u nekoj oblasti ili zemlji, ili se radi o nekom velikom očekivanom “probuđenju” u cijelom svijetu? Hoće li se to “probuđenje” možda dogoditi ili je to sigurna stvar? Da li je to uvjetovano ljudskim djelovanjem ili spada u Božju suverenu odluku? Ništa od toga nije sigurno i izgleda da su prisutna različita mišljenja.

Kada govorimo o obraćenju grešnika, ostaje otvorenim i pitanje odnosi li se to “probuđenje” samo na pokajanje i vjeru u Isusa Krista, ili uključuje i prelazak u pentekosne ili karizmatske zajednice, zajedno s prihvaćanjem pentekosnih ili karizmatskih nazora? Moguće je da za mnoge, više ili manje svjesno, prvo pretpostavlja i drugo, što svjedoči o iskrivljenim nazorima, odnosno o sektaškim pogledima na Crkvu i kršćanstvo. Drugim riječima, pitanje je može li itko izvan pentekosnog i karizmatskog kršćanstva uopće smatrati “probuđenim”?

Povijesno gledano, koncept probuđenja (kakav god on točno bio) inspiriran je pokretima koji su doista bili vrlo uspješni u naviještanju Evanđelja u Engleskoj i Americi 18. i 19. stoljeća. Dakle, radilo se o “protestantskom svijetu”, kao i specifičnom socijalnom i povijesnom kontekstu. Neki od tih pokreta su bili ispunjeni pravovjernom (ortodoksnom) protestantskom teologijom, a neki su bili ispunjeni mnogim (poglavito pelagijanskim) herezama. (Vidi OVDJE ili OVDJE itd.). U daljnjem tekstu ćemo objasniti zašto je i kod ovih pokreta prikladnije govoriti o uspjesima u širenju Božjeg kraljevstva nego o “probuđenju”. Ostaje otvoreno pitanje da li bi se sami akteri ovih vrlo uspješnih evangelizacijskih pokreta, ljudi poput Charlesa Wesleya, Georgea Whitefielda, Jonathana Edwardsa i drugih, baš mogli i željeli poistovjetiti s današnjim konceptima vezanim uz termin “probuđenje”.

Nadalje se i o svim drugim lokalnim uspjesima u širenju kršćanstva govori kao o istom takvom probuđenju. Sve se nastoji prikazati tako da podupire isti koncept bez obzira što se radi o vrlo različitim povijesni i socijalnim okolnostima.

Biblijski gledano, termin “probuđenje” spada u kontekst starozavjetnog specifičnog naglaska na poslušnost Zakonu. Mada su se istinski vjernici uvijek spašavali milošću Božjom u Kristu (po vjeri u Boga i Mesiju koji ima doći), poslušnost Zakonu je za starozavjetni Izrael imala specifičnu težinu i naglasak; bila je pečat ili “Ustav” Saveza, čuvar Božjeg naroda dok Mesija ne dođe, o njoj su ovisili blagoslovi i kazne. I u tom kontekstu obnove i poslušnosti Izraela govor u starozavjetnom terminu “probuđenje” je imao smisla – kao obnova i povratak Izraela odredbama Saveza.

U današnja (posljednja) novozavjetna vremena korištenje termina “probuđenje” u takvom starozavjetnom kontekstu nema nekog smisla i nije ni biblijsko (Novi zavjet taj termin u takvom kontekstu i ne spominje). Još manje ima smisla govor o “probuđenju” neobraćenih grešnika. Ovaj termin se u tom kontekstu ne koristi ni u Novom ni u Starom Zavjetu.

Prema učenju Novog zavjeta neobraćeni ljudi su potpuno u vlasti grijeha i “duhovno mrtvi” (u smislu pravog odnosa s Bogom). Oni sami sebe ne mogu ni popraviti ni oživjeti. Spasenje grešnika je isključivo djelo Božje suverene milosti. Dakle, duhovno mrtvog čovjeka je nemoguće probuditi, njega samo Bog može oživjeti.

Izliće Duha Svetoga na Pentekost (mada je Duh Sveti bio djelatan u cijeloj povijesti spasenja, a posebno u izabranima) označava “novu kvalitetu” u povijesti spasenja. Isus Krist je dovršio svoje otkupiteljsko djelo i zasjeo s desna prijestolja Božjeg. Radosnu vijest o Božjem kraljevstvu se treba naviještati svim narodima. Izliće Duha označava upravo ove istine. Kristovo djelo je dovršeno, Kraljevstvo Božje je po Duhu Svetom među nama, te se nezaustavljivo širi.

Stoga Novi zavjet o vjernicima govori kao onima koji su trajno obnovljeni. Oni koji su uzvjerovali u Isusa Krista imaju novi život koji im je dat po Kristovom otkupiteljskom djelu. Vjernici su po Duhu Svetom (koji u njima boravi) u trajnom zajedništvu s Kristom. Novi zavjet ne uči da kršćani trebaju moliti za “probuđenje”, već govori o poticanju, ohrabrivanju i opominjanju vjernika da žive novi život koji već imaju, odnosno da žive životom dostojnim poziva, te da stalno obnavljaju um (u smislu posvećenja).

Novi zavjet ne govori o “probuđenju” niti u smislu privođenja ljudi k vjeri. On govori isključivo naviještanju i širenju Božjeg kraljevstva koje je već nastupilo, odnosno koje je među nama Isusovim dolaskom. Novi zavjet govori isključivo o poslanju kršćana da naviještaju Radosnu vijest svim narodima. To trebamo činiti i ovakvi nesavršeni kakvi jesmo, sada, odmah i uvijek, a ne moliti i čekati neka posebna vremena “probuđenja”.

U tom kontekstu govor i molitve za probuđenjem mogu biti štetne za poslanje Crkve, u smislu da vjernici bivaju zabavljeni uglavnom sami sobom, svojim grijehom i introspekcijama, kroz stalno kajanje, borbu i molitvu da ih Bog “probudi”. Pravo kršćansko poslanje (i realni život) se ostavlja za neka buduća vremena posebnog Božjeg pohođenja, kad se vjernici dovoljno poprave.

Veći lokalni uspjesi u evangelizaciji i reevangelizaciji su uvijek mogući. Oni spadaju u Božju suverenu volju i providnost, uz, dakako, našu odgovornost i vjernost zadatku koji nam je Isus ostavio. Ljudski gledano, moralno stanje Božjeg naroda svakako može biti pozitivan čimbenik u motiviranosti i evangelizacijskim uspjesima. No nipošto ne treba čekati da to stanje bude izvrsno, pa da bi tek onda izašli izvan vlastitih zidova da dosegnemo ljude. Čekanje na vlastitu bezgrešnost može nanijeti jedino štetu dostizanju ljudi za Krista. Čini se da česti govor o “probuđenju” za svrhu ima mobilizaciju i održavanje stanja napetosti među vjernicima, ali na pogrešan način i s pogrešnom motivacijom.

Vezano uz vjeru u nekakva masovna obraćenja u cijelom svijetu uoči Isusova drugog dolaska, nažalost, čini nam se da Novi zavjet svjedoči o upravo suprotnom, o sve većem moralnom padu i udaljavanju ljudi od Boga.

Za opširniju biblijsku podlogu vezano uz starozavjetno poimanje probuđenja i novozavjetno poimanje obnove u kontekstu Kristova djela, te širenja Božjeg kraljevstva pročitajte: Ervin Budiselić Starozavjetni koncept probuđenja u Novom zavjetu.

.

Jasmin Koso, lipanj 2015.

Bibliografija: Ervin Budiselić Starozavjetni koncept probuđenja u Novom zavjetu.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s