Propovijedanje Evanđelja ili “duhovno ratovanje”?

Propovijedanje Evanđelja ili “duhovno ratovanje”? Koji je biblijski način za dovođenje ljudi Kristu i širenje Božjeg kraljevstva?

Biblijski (i nezamjenjivi) način za dovođenje ljudi Kristu, posvjedočen brojnim primjerima u Djelima apostolskim, jest propovijedanje Evanđelja! Drugi bitan element u činjenju ljudi Kristovim učenicima jest krštenje “u Ime Oca, Sina i Duha Svetoga”. (Matej 28)

Stoga su i molitve opisane u Djelima usmjerene ka tome da kršćani budu ohrabreni u naviještanju Evanđelja, unatoč svim pritiscima i napadima, te da Bog učini znake i čudesa koji će to isto propovijedanje Evanđelja učiniti još upečatljivijim. Dakle, i znaci i čudesa, djela ozdravljenja, pa čak i oživljavanja mrtvih, prate primarni zadatak, a to je propovijedanje Evanđelja.

Duhovne borbe opisane u Novom zavjetu (poput govora o Božjoj bojnoj opremi u Efežanima 6) za svrhu imaju obranu vjernika od kušnji Zloga, usmjeravanje ka Gospodinu, i sve u svemu, opet opremanja za širenje Evanđelja.

No nigdje u Novom zavjetu ne možemo naći primjer da se ljude za Krista pridobiva “duhovnim ratovanjem” u smislu “vezivanja i protjerivanja teritorijalnih demona” iznad mjesta, gradova ili država; plesanjem sa zastavama ili glasnim trubljenjem, kajanjem za druge ljude, odnosno grijehe nacije kojoj vjernici pripadaju.

Čak niti u gradovima koji su bili središta određenih poganskih kultova ne možemo naći primjer da su se apostoli i učenici okupljali u “molitvene šetnje” kako bi “nadjačali demone”, već su činili ono što su uvijek činili – propovijedali Evanđelje i krštavali ljude.

Poznato je da postoje mnogi vjernici ne vole ni hermeneutiku ni biblijsku teologiju. Popularno i uobičajeno je dokazivanje određene tvrdnje na osnovu jednog biblijskog retka. To je onaj – “daj mi stih” princip… Međutim, osim što se na osnovu jednog biblijskog retka može “dokazati” gotovo sve što poželimo, pa čak i međusobno kontradiktorne tvrdnje, upravo ovo učenje o “duhovnom ratovanju ” se niti ne zasniva na primjerima iz novozavjetne prakse, već na (pogrešnom) teološkom konceptu koji je evoluirao iz nekoliko vrlo nesigurnih pa i heretičkih elemenata poput:

-Diviniziranja čovjeka (stavljanja čovjeka u istu ravan s Bogom);
-Istodobno vrlo reduciranog shvaćanja Božje suverenosti i antropomorfiziranja Boga (pridavanja Bogu ljudskih ograničenja);
-Učenja da je Crkvi data moć da zavlada (fizičkim i duhovnim) svijetom, te postmilenijanističke eshatologije itd.

Kad se svi ovi elementi (i još neki drugih) razviju dobijemo učenje prema kojem molitveno “duhovno ratovanje” postaje važnije od propovijedanja Evanđelja i življenja aktivnog društvenog života.

No bilo kako bilo, propovijedanje Evanđelja, uz pomaganje bližnjima, i dalje ostaje osnovni i primarni Božji način pridobivanja ljudi za Krista i širenja Božjeg kraljevstva. Molitva i duhovna borba primarno služe upravo tome da podignu i opreme svete za taj zadatak.

.

Jasmin Koso, srpanj 2015.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s