“Hyper Grace” – Može li vjera egzistirati bez pokajanja i poslušnosti?

Što Božja ljubav jest, a što nije? Ima li Bog od nas neka očekivanja? Da li nam je za spasenje potrebna Crkva? Koja je naša odgovornost?

 

4715731U prethodnom članku pod naslovom Žumanjak i bjelanjak govorili smo o rigidnom razumijevanju kršćanskog života kao obdržavanja skupa pravila, propisa i ponajviše zabrana, te zaključili da je temelj kršćanske poslušnosti vjera koja se očituje u plodonosnoj ljubavi i zahvalnosti. No postoji i druga krajnost, zablude koje nam donosi hyper grace pokret i druga učenja koja nose slične osnove i naglaske kao taj pokret. Oni, ukratko rečeno, naučavaju da vjeri nije potrebno ni pokajanje ni aktivno nastojanje da budemo poslušni Bogu.

Stoga se trebamo zapitati kakva je to doista Božja ljubav i milost? Što ona jest, a što nije?

Bog nam je svoju ljubav pokazao u Isusu Kristu. Najviši izraz Božje ljubavi prema ljudima jest smrt Jedinorođenog Sina Božjeg na križu za oproštenje naših grijeha. Nema većeg izraza ljubavi od Kristovog raspetog tijela i prolivene krvi da bismo mi imali život vječni.

Sada trebamo vidjeti kakva to Božja ljubav nije (a postoje oni koji misle da jest).

Kao što roditelji svoje dijete ne oslobađaju od poslušnosti, obaveza i odgovornosti, već mu zadaju zdrave okvire baš zato jer ga vole, tako nas ni Božja ljubav ne oslobađa odgovornosti i obaveza. Božja ljubav i milost nas ne oslobađaju od poslušnosti i ne uče neodgovornosti, te da ne trebamo ništa raditi.

Dapače, kršćani su opravdani Kristovom smrću na križu zato da bi svojim životom proslavljali Boga, te ustrajali u posvećenju. Kršćani nisu oslobođeni obaveze poslušnosti Gospodinovim zapovijedima, a najviša Gospodinova zapovijed jest zapovijed ljubavi; da ljubimo jedni druge kao što je On nas ljubio i sam sebe za nas predao. Stoga, biti taknut i pokrenut Božjom ljubavlju znači uzvratiti tu ljubav u zahvalnosti, ljubeći Boga i bližnje, nastojeći živjeti aktivnim, poslušnim i odgovornim životom.

Božja ljubav dakle ne dopušta samo pasivno primanje, zadovoljavanje time da Bog mene ljubi i prihvaća. Božja ljubav zahtijeva naš aktivni angažman i sebedavanje. Trebam ljubiti Boga i bližnje jer je Bog prvi ljubio mene. Bitan sadržaj i plod vjere su ljubav i zahvalnost.

Ljubav je dakle najviša od svih zapovijedi i primarni cilj kršćanskog života. No ljubav nije samo teorija, nešto nad čime je dovoljno meditirati i promišljati. Ne, ljubav je praktična, ljubav treba živjeti. Prvenstveno trebamo ljubiti našu kršćansku obitelj. Crkva je Tijelo Kristovo na zemlji i mi smo dio tog Tijela. Trebamo praktično ljubiti Kristovo Tijelo kojem pripadamo. Ljubiti Kristovo Tijelo znači ljubiti i samog Krista.

Kršćansku braću i sestre međutim ne možemo praktično ljubiti na daljinu. Kako bi prakticirali Božju ljubav moramo biti zajedno, aktivno i odgovorno uključeni u crkveno zajedništvo. I to je jedan od važnih razloga i značenja kršćanskih sastanaka, a posebno Euharistije (ili Večere Gospodnje). Ovdje se radi o od Gospodina određenom načinu prakticiranja međusobne ljubavi. Krist je prije svega došao da sebi stvori narod, a ne odvojene kršćane individualiste.

Postoji ta naizgledna suprotnost između učenja apostola Pavla (Efežanima 2, 8-9; Rimljanima 3, 20 i drugdje) i Jakova (Jakovljeva 2, 14-18. 24-26), no oni samo progovaraju o različitoj vrsti problema. Pavao progovara protiv samopravedne vjere, stava da možemo zaslužiti spasenje, odnosno nečime zadužiti Boga. Pavao progovara i protiv stalnog osjećaja krivice i grižnje savjesti jer ne možemo biti savršeni i potpuno izuzeti od grijeha. Jakov pak progovara protiv mrtve vjere koja ne donosi ploda. Vjera je to koja samo „kaže da vjeruje“.

Bog nam neće dati više i uzvišenije objave svoje ljubavi od Kristova križa. Ukoliko smo vjerom doista primili Božje oproštenje u Isusu Kristu, ta vjera nas osposobljava za služenje Bogu. Ukoliko čekamo još „nešto“, neko posebno znanje ili spoznaju, kako bi počeli aktivno služiti, takvo „nešto“ neće nikada doći.

U odnosu Boga i čovjeka postoji nešto što možemo nazvati sinergijom. Suvereni Bog želi surađivati s čovjekom na planu spasenja, a to ne čini bez čovjekova voljnog pristanka i odluke. Stoga u našem kršćanskom životu nećemo ništa postići ako vjeru ne shvatimo kao aktivan hod s Bogom i ako se ne pokrenemo. Ukoliko budemo stalno čekali ono „nešto“, neke posebne okolnosti, da nas Bog pokrene poput marioneta ili sve učini umjesto nas, nećemo nikada nikamo dospjeti.

Mada kao kršćani imamo novu narav i volju da budemo poslušni Gospodinu, mi nismo savršeni već do kraja života ostajemo i grešnici, i dalje osjećamo privlačnost grijeha. Kršćanski život je aktivni put ka savršenstvu, proces koji nazivamo posvećenje.(*) Pri tome ne trebamo biti frustrirani i ne trebamo se uspoređivati s drugima. Svakome od nas je dana različita količina i vrsta talenata. Stoga ne možemo i ne trebamo svi činiti isto. Nije važno da budemo isti ili uspješni kao netko drugi. Važno je da rastemo u vjeri i da za Gospodina damo najbolje od sebe, a i kada u tome omanemo Gospodin Isus Krist je naš Posrednik i Zagovornik kod Boga Oca.

Kristovu ljubav kao mjeru i uzor nitko od nas ne može dostići, no ni zbog toga ne trebamo biti frustrirani. Upravo zato imamo najviši cilj prema kojem trebamo ići i koji nam pruža potencijal za neograničen rast.

Da zaključimo, smatrati da vjera može egzistirati bez zahvalnosti očitovane u odgovornosti i poslušnosti završava pasivnošću, grijehom i propadanjem. Sloboda za koju nas je Krist oslobodio nije sloboda od Božjih zapovijedi. Krist nas je otkupio i sada pripadamo Njemu. Sloboda koju nam Krist daje je upravo Njegov jaram. Za Krista sloboda znači oslobođenje od ropstva grijehu i poslušnost Njemu kao Gospodinu.

Bog doista jest onaj koji daje plod i koji je inicijator svega, koji daje htijenje i djelovanje. No On to na otajstven način čini upravo kroz naš aktivan stav vjere, kroz našu volju i odluku da živimo odgovorno i poslušno.

.

Jasmin Koso, kolovoz 2015.

——————————————————————————————————-

.

(*) Hyper Grace i razni slični pokret uvelike sliče kršćanskom gnosticizmu jer vas čine pasivnima i zavaravaju (u raznim varijacijama) tvrdeći da ste „već stigli“ tamo gdje mislite da tek trebate stići, odnosno da ste već savršeni i niste grešnici, samo „to još ne znate“. Zato ste i slobodni ništa ne činiti. Ispada da Bog nije baš previše zainteresiran za vaš karakter, postupke i ponašanje, već na vas gleda isključivo kao na svete i bez mane bez obzira što činili. Grijesi koje činimo ionako „nemaju veze s našom osobom“, odnosno „našom naravi“. Glavni problem dakle nije u grijehu i našim grešnim postupcima nego u „neznanju“. Jednom kad „steknete znanje“, vi ćete činiti dobra djela naprosto jer ste „takvi savršeni“ i jer ste tako izabrali, a ne zato što morate. Naravno, tako nešto nikako da se dogodi iz jednostavnog razloga jer iza toga ne stoji istina, jer ste grešnik na putu posvećenja.

 

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s