Simul justus et peccator (u isto vrijeme pravednik i grešnik)

Povodom Dana reformacije 2015. godine

 

FSLO-1179611990-111990Onomu tko ne radi, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, vjera se uračunava u pravednost,.. Poslanica Rimljanima 4, 5

Kako kršćanin treba vidjeti sama sebe na ovome svijetu? Odgovor glasi: Simul justus et peccator – u isto vrijeme kao pravedna i grešnika”. Ova Lutherova formula sumira suštinu reformacijskog pogleda na opravdanje grešnika

Što točno znači formula simul justus et peccator?

Naše opravdanje je forenzičko. Forenzičko opravdanje pak znači da smo u Kristu proglašeni pravednima. Odnosno, da nam Bog ubraja, uračunava ili imputira Kristovu pravednost u našu osobnu korist. Kristova pravednost pripisuje se otkupljenim pojedincima, bez njihove osobne zasluge. Vjernici bivaju proglašeni pravednima u Kristu. Ne radi se dakle o našoj osobnoj već o Kristovoj pravednosti.

Vjernicima se pripisuje Kristova pravednost i uračunava kao njihova vlastita. No ta pravednost se ne “ulijeva” u nas tako da bi mi postali pravedni sami po sebi bez Krista. Ona nas ne čini pravednima u nama samima ili po našoj naravi. Mi se ubrajamo kao pravedni u Božjim očima samo zbog Krista. Pravedni sami po sebi, odnosno u našoj naravi, ćemo postati tek po našem proslavljenju (glorifikaciji po uskrsnuću), kada Krist preobrazi naša tijela tako da budu zapečaćena u pravednosti.

Opravdavajuća pravednost u kojoj sada uživamo je uvijek i neraskidivo povezana s osobom Isusa Krista. Imputacija ove Kristove pravednosti je jedini način na koji čovjek može biti prihvatljiv Bogu. Tijekom cijelog svog sadašnjeg života, kršćanin ili kršćanka su krivi u sebi samima, ali istodobno pravedni i dragocjeni u Kristu.

Tridentski sabor (trajao od 1545. do 1563. godine) nam otkriva duboko protivljenje Rimske crkve Lutherovom učenju simul justus et peccator. Rimska crkva je tvrdila da pojam opravdanje1 označava stvaranje čovjeka pravednim u njegovoj vlastitoj osobi, odnosno naravi. Rimokatolički teolozi su se pitali: Kako Bog može proglasiti čovjeka pravednim osim ako nije doista postao sam po sebi pravedan? Oni su dakle smatrali da čovjek mora biti nanovo rođen (obnovljen ili transformiran) kako bi mogao biti u pravom položaju pred Bogom. Ili drugim riječima, da je čovjekova osobna pravednost sastavni dio opravdanja pred Bogom i uvjet (ili razlog) Božjeg prihvaćanja. U ovakvom sustavu razmišljanja čovjek ne može imati pravu sigurnost da je opravdan pred Bogom jer ne može biti siguran da li ga je Duh Sveti učinio dovoljno pravednim (u sebi) da može biti prihvaćen od Boga.

Jer dovršetak je Zakona Krist – na opravdanje svakomu tko vjeruje. Poslanica Rimljanima 10, 4
Na taj način postajemo pravedni u Božjim očima samo kroz vjeru, bez djela Zakona. Mi smo simul justus et peccator.

Martin Luther je međutim ispravno prepoznao da čak i u stanju nanovo rođenja, to jest i tijekom posvećenja2, mada posjeduje i volju kojom teži ka poslušnosti Bogu, vjernik još uvijek živi u svijetu i počinja grijehe. Stoga Lutherovo učenje nije pokušaj redefiniranja grijeha kako bi ga se učinilo manjim problemom nego što doista jest.3 Umjesto toga, ovdje se radi o priznanju dvije realnosti; oproštenja i prihvaćenosti kršćanina od strane Boga, te činjenice da kršćanin i dalje griješi (a onaj koji griješi nije pravednik po sebi, već grešnik). Luther opisuje ovo stanje kršćanina između nanovo rođenja i konačnog proslavljenja kao u isto vrijeme pravednog (ili opravdanog) i grešnog (ili grešnika).

Takvo stanje se neće promijeniti do kraja vjernikova života. U čovjeku samom po sebi, prije ili nakon nanovo rođenja, nema ničega što bi bilo razlog Božjeg oproštenja i prihvaćanja. Umjesto toga, vjernik se uvijek mora osloniti na dovršeno Kristovo djelo po kojem je prihvaćen kod Boga.

Vjernik nije proglašen pravednim na temelju vlastitih zasluga, već na temelju Kristove zasluge. Kad se po vjeri sjedini s Kristom, vjerniku biva uračunata Kristova pravednost po kojoj može s pouzdanjem vjerovati u Božje oproštenje i prihvaćanje (a Kristu pravednom su uračunati vjernikovi grijesi). Stoga vjernik nema razloga za nesigurnost i strah od Božje osude. Vjernik treba uvijek gledati u dovršeno Kristovo djelo na križu i čuti Božju izjavu: “Prihvaćen si po Kristu!”. Zbog opravdanja vjerom vjernik se ne treba plašiti Božjeg odbacivanja zbog grijeha koji je i dalje prisutan u njegovom ili njezinom životu. Bog ne gleda na grijeh u vjernikovu životu drugačije osim kroz Kristovo djelo na križu. Napetost između vjernikova trenutnog i proslavljenog stanja je riješena kroz Kristovo utjelovljenje, raspeće i uskrsnuće za život svijeta. Plod takve autentične opravdavajuće vjere je rast u zahvalnoj poslušnosti i posvećenju.

.

Priredio: Jasmin Koso, listopad 2015.

.

Bibliografija:

http://www.monergism.com/thethreshold/articles/onsite/simuliustus.html

http://www.ligonier.org/blog/simul-justus-et-peccator/

———————————————————————————————————————

.

1) Taj teološki pojam je zapravo bio u središtu neslaganja između reformatora i rimokatoličke strane. Svi ljudi se rađaju grešni po naravi, te griješe i nose krivicu pred pravednim Bogom. (Ps 51, 7 i Rim 3, 23). Pitanje je kako čovjek može zadobiti Božje oproštenje? Kako Bog ipak prihvaća grešnog čovjeka? Koja je u tome uloga Isusa Krista? (napr. Rim 5, 1)

Prema reformacijskom razumijevanju Svetog pisma, čovjek biva opravdan i prihvaćen pred Bogom samo zbog savršenog i potpunog Kristova djela otkupljenja izvršenog na križu. To opravdanje se prima samo po vjeri. Proces rasta u osobnoj poslušnosti i pravednosti (vidi pod 2) dolazi nakon opravdanja i Božjeg prihvaćanja. I opravdavajuća vjera i taj proces rasta djelo su Duha Svetoga, uz pomoć Svetog pisma (Božje riječi) i sakramenata.

Prema rimokatoličkom shvaćanju opravdanje uključuje i Kristovo djelo na križu i postajanje vjernika pravednim po sebi. Razlog za Božje oproštenje i prihvaćanje leži i u Kristu i u vjerniku samom.

2) Značenje ovog pojama je dvojako. On označava da su vjernici već sveti u Kristu, zbog Krista i za Krista (napr. 1 Kor 1, 30), ali i proces rasta vjernika prema osobnoj svetosti i pravednosti (napr. 1 Sol 5, 23).

3) Ispravan kontekst za shvaćanje ove formule jest čovjek koji zna da Bogu duguje poslušnost, ili želi i nastoji biti poslušan Bogu, ali spoznaje da je grešan i da i dalje griješi. On žali zbog toga i plaši se za svoju vječnu sudbinu. No utjehu i oslobođenje pronalazi u Kristu, kroz kojega mu Bog oprašta, ljubi ga, prihvaća, te ohrabruje i vodi u posvećenju.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s