Zašto krštavamo i zašto krštavamo našu djecu?

Krsna propovijed

.

Shivta_Baptismal_fontPredložena čitanja: Post 17; Ps 139; 1 Pt 3,15-22; Mt 28, 16-20

Cilj današnje propovijedi je da malo bolje razumijemo ono što radimo. Zašto mi kršćani od početaka Crkve obavljamo krštenje? Pogotovo zašto krstimo našu djecu? Postavlja se pitanje: Zašto je krštenje potrebno? Koja je njegova svrha i značenje?

Kao prvo, o krštenju postoji jasna i nedvosmislena Isusova zapovijed. Isus svojim učenicima nije obećao samo svoju silu i nazočnost, već im je dao i Veliko poslanje: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!”  (Mt28, 19-20). Bilo bi čudno reći da ljude učimo izvršavati njegove zapovijedi, a odbaciti zapovijed sadržanu već u prvoj rečenici – krstite! Moramo se krstiti iz puke poslušnosti ako tvrdimo da je Isus naš Gospodin.

Drugo, krštenje je znak kršćanske zajednice. Oduvijek je bio univerzalno prakticiran među kršćanima. Na dan Pedesetnice tri tisuće ljudi je čulo Evanđelje, uzvjerovalo i bilo kršteno (Dj2). Taj uzorak se ponavlja širom Novog zavjeta. Obraćenje Kristu dovodi ljude u kršćansku zajednicu – Crkvu. Ta zajednica je imala i još uvijek ima znak pripadnosti – krštenje. Novozavjetna Crkva ne poznaje tako nešto ako što je nekršteni kršćanin. Naravno, postoje iznimke poput razbojnika na križu, koji nije imao vremena ni prilike krstiti se, ali takva iznimka ne može biti argument za tvrdnju: “Opravdan sam vjerom u Krista i ne trebam se krstiti”.

Krštenje je (poput znaka obrezanja datog Abrahamu) vidljivi znak Saveza koji nam je Bog odlučio dati kako bi nas uvjerio da mu doista pripadamo i da će ispuniti svoja obećanja. U Starom Zavjetu obrezanje je bilo obred inicijacije u zajednicu Božjeg naroda. Muško dijete koje bi se rodilo unutar zajednice bilo je obrezano u ranom djetinjstvu, dok se stranac obrezivao prilikom primanja u zajednicu.

U Novom Zavjetu je obrezanje zamijenjeno krštenjem vodom (Kol 2, 11-12): U njemu ste i obrezani obrezanjem nerukotvorenim – svukoste tijelo puteno –obrezanjem Kristovim: njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. Roditelji koji već vjeruju traže tu milost za svoju djecu donoseći ih na krštenje, dok «stranci» traže tu milost za sebe kada osobno ispovijedaju vjeru i krste se.

Treći razlog zašto je krštenje neophodno kršćanima jest taj da je ono djelotvorno sredstvo koje nas ucjepljuje u Krista i Crkvu. Dakle, krštenje je djelotvorno sredstvo u dovođenju osobe u Crkvu i u Krista, ali nije bezuvjetno djelotvorno. Postoje dodatni uvjeti njegove efikasnosti, a to su dar Duha Svetoga s Božje strane,te pokajanje i vjera s naše strane. Ali trebamo se oduprijeti razmišljanjima koja se prema krštenju odnose samo kao našem svjedočanstvu obraćenja. Naime, u Novom Zavjetu krštenje je mnogo jasnije definirano kao jedno sredstvo koje ljude poziva-vodi ka obraćenju i zatim ih učvršćuje u vjeri. Posvuda u Novom Zavjetu krštenje je bilo sastavni dio procesa evangelizacije, a ne samo naše svjedočanstvo koje slijedi. Hoću reći, novozavjetne crkve nisu imale neki probni period za one koje bi kasnije krstili (da budu sto posto sigurni kako su oni zaista obraćeni itd.). Takva praksa probe došla je mnogo kasnije. Poševši od tri tisuće ljudi na Dan Pedesetnice, krštenja Etipoljanina itd. ljudi bi se pokajali, uzvjerovali i bili odmah kršteni.

Dakle da sažmemo…Krštenje obavljamo zato što:

1. je to jasna Gospodinova zapovijed,

2. zato što je ono znak kršćanske zajednice, odnosno znak saveza s Bogom, i

3. zato što ono ima istinsku duhovnu snagu, odnosno ono je evangelizacijsko sredstvo koje ljude vodi ka punom obraćenju i zatim ih čuva-učvršćuje u vjeri.

Pored priče o Abrahamu, priča o Noi je još jedna starozavjetna priča koja nam to bolje objašnjava. Apostol Petar uspoređuje krštenje s Noinom arkom. Petar je osvrnuvši se na priču o Potopu, uočio analogiju između dolaženja do sigurnosti po vodama Potopa i po vodama krštenja: «…u vrijeme Noino, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bî spašena vodom. Njezin protulik, krštenje – ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu – i vas sada spašava po uskrsnuću Isusa Krista…» (1 Pet 3, 20-22).

Petar uzima nekoliko elemenata iz pričeo Potopu i primjenjuje ih na krštenje:

Prvo, to su osuda i milost! Bog je morao djelovati kad je vidio da je čovjekova pokvarenost na zemlji sve veća. “Ali Noa je našao milost u Gospodnjim očima” (Post 6, 5-8). Bog je sveta ljubav i pravednost, te mora osuditi grijeh, kako onda tako i danas. Ali Noe ovoga svijeta koji mu vjeruju i slušaju ga nalaze milost u njegovim očima i danas kao i onda.

Drugo, krštenje te spašava! Krštenje ima stvarnu duhovnu snagu. To je ono što nam Petar kaže! To nikako ne znači da je krštenje uvjet spasenja. To nikako ne znači da ako si uzvjerovao, a nisi imao prilike biti kršten ne možeš biti spašen. Krštenje nije uvjet spasenja! Kad kažemo da krštenje spašava, to znači da je (kao što smo već malo prije ustvrdili) krštenje djelotvorno sredstvo spasenja. Ono vodi čovjeka ka pokajanju i vjeri, a poslije kada postanemo vjernici podržava i snaži našu vjeru.

Treće, obitelj pripada zajedno! Petar jasno naglašava da su osmero ljudi iz Noinog doma našli sigurnost u arci. Gospodin je zainteresiran za obitelji. Obitelji su njegova zamisao, on ih je stvorio i on ih voli. U Svetom pismu vidimo da njegovo spasenje ne obuhvaća samo vjernike poput Abrahama ili Noe već često i njihove obitelji, vjerovali oni ili ne. Istina je da naša djeca trebaju donijeti odluku za sebe, ali što će im pomoći u toj odluci ako ne primjer vjernosti i dosljednosti njihovih roditelja!?

I to nas vodi ka četvrtom, krštenje nema automatski (skoro magičan učinak), kao što neki vjeruju). Petar jasno naglašava da nije samo pranje vodom ono što nas spašava, već danas spašava ono nešto unutarnje. Krštenje zahtijeva odgovor! To je ono što Petar ima na umu kada u 21. retku kaže: “molitva1za dobru savjest upravljena Bogu”. Uz sam izvanjski čin izvanjski vodom mora biti pridodano nešto unutarnje kao što je: molitva, obraćanje, odaziv,iskreno traženje ili žudnja za Bogom.

Riječ latinskog podrijetla koju mi danas upotrebljavamo za ovaj čin2jest sakrament. Taj pojam sacramentum je izvorno značio zakletvu vjernosti rimskog vojnika svome zapovjedniku. Dakle Petar nam ovdje govori o svojevrsnoj zakletvi, molitvi vjernosti ili odazivu Bogu koji dolazi od iskrene savjesti. Petar jasno ističe potrebu ljudskog odgovora na Božju inicijativu. Ako ste samo izvanjski poliveni vodom to ne znači da su vam grijesi automatski oprošteni, to ne znači da ćete na kraju biti spašeni. Potreban je odaziv, potrebno je da taj sakrament primite (ili se odazovete na njega) s vjerom. Ali ipak, krštenje je djelotvorno sredstvo koje vas stalno poziva na odgovor, da se vjerom i zakletvom vjernosti odazovete Isusu – onome što je vaše krštenje značilo!

Arka je značajna… Petar je svoje čitatelje želio poučiti nečemu važnom. U Arci je postojala sigurnost, a svagdje drugdje bila je propast. To je isto tako istina i na duhovnoj razini. Krist je zapravo ta arka i jedino mjesto sigurnosti! I krštenje nas vodi i upućuje ka njemu. U konačnici izvan Krista nemam nade i nemam sigurnosti. I novozavjetna ideja o kršćaninu kao nekome tko je u Kristu mnogo duguje ovom važnom opisu arke.

Ustanovili smo da je krštenje potrebno. Ali tko bi se trebao krstiti? Jasno je iz Novog Zavjeta da se odrasli vjernici trebaju krstiti kad su povjerovali u Krista. Poput Abrahama, oni odgovaraju na Božju milost koja im je bila ponuđena u Evanđelju i primaju znak Saveza koji ih veže uz Gospodina. Naše pitanje jest treba li dozvoliti krštenje većem krugu osim samo odraslim vjernicima? Jesu li djeca prigodni primatelji sakramenta krštenja? Mala djeca se nemogu pokajati, ne mogu vjerovati. Stoga, na temelju čega oni mogu biti kršteni?

Zapravo, postoji barem sedam razloga koji su kroz vjekove uvjerili većinu crkava da krste djecu vjernika. Oni su različite težine, ali ako ih uzmemo u obzir sve zajedno, tada predstavljaju snažan argument. Razmotrimo ih:

1. Djeca su bila uobičajena u starozavjetnoj crkvi.

Abrahamov vjernički odgovor na Božju milost bio je zapečaćen obrezanjem-znakom Saveza, kao i krštenje kod novozavjetnih vjernika. No Savez nije završio ovdje. Izak se rodio u zajednici Saveza i primio obrezanje kao znak Saveza davno prije nego što je mogao dati bilo kakav odgovor na Božju milost (Post 21, 4). Obrezanje djece nije bilo povremena praksa, niti iznimka, bio je to dio Božje namjere za obitelj. Ovo nam govori da dijete rođeno u domu vjernika ima pravo na znak pripadnosti, iako je premlado da svjesno ispuni uvjete na kojima počiva Savez. Pokazuje nam da je vjera glave kuće od velike važnosti za cijeli dom, i pokazuje nam da je odbijanje davanja znaka djeci koja se rode unutar Saveza vrlo ozbiljan krivnja. Stoga apostol Petar na dan Pedesetnice kaže: “Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.” (Dj 2, 39).

Bi li djeca trebala biti u gorem položaju u Novom Zavjetu nego što su bila u Starom? Sastoji li se vidljiva crkva samo od istomišljenika, od suglasnih i odraslih, te onih koji su sposobni percipirati i razumjeti poruku Evanđelja? Ako bi Židov prešao na kršćanstvo bio bi zapanjen kad bi čuo da njegova djeca ne bi trebala primiti znak Saveza. Ako su mogli primiti obrezanje, zašto ne i krštenje? Ako su bili dobrodošli u starozavjetnoj crkvi, zašto nisu i u novozavjetnoj?

2. Cijele obitelji su bile krštene kada bi pogani(prozeliti) prešli na judaizam

Kad je jedna obitelj prešla iz poganstva na judaizam morala je učiniti sljedeće stvari: glava obitelji je prinosila žrtve, a onda su sjeli u kadu i krstili se “ispirući poganske nečistoće”. Nema sumnje da je prozelitsko krštenje utjecalo na kršćansko, unatoč međusobnim velikim razlikama. Poveznica je više nego jasna.

Židovi su mnogo cijenili obitelj. Pri obrezanju, kao i u prozelitskom krštenju obitelj zauzima vrlo važno mjesto. Ta praksa je bila duboko ukorijenjena u njihov vjerski život. Tu praksu bi mogla zaustaviti samo jasna Isusova zapovijed. No nigdje ne možemo naći takve zapovijedi!

3. U novozavjetnim danima krstile su se cijele obitelji.

U Novom Zavjetu zapravo čitamo o tome kako su se krstili Lidijin dom (Dj 16, 15), tamničareva obitelj (Dj 16, 32) i Stefanin dom (1Kor 1, 16). Ovi odlomci često izazivaju nelagodu u krugovima koji ne podržavaju praksu krštavanja djece. Oni se radije nadaju da u tim obiteljima nije bilo male djece. No ovdje se radi o solidarnosti cijele obitelji. Postali smo toliko zaraženi individualizmom da nam je teško to cijeniti, ali u drevnim vremenima, kada je glava obitelji nešto činila, činila je to u ime cijele obitelji. Kamo je on išao i oni su išli. Kroz cijelu Bibliju vidimo da se Bog bavi obiteljima: Abrahamom i njegovom obitelji, Noom i njegovom obitelji itd. Možda samo glava obitelji ispovijeda vjeru, ali cijela obitelj prima znak pripadanja. Razgovor Pavla i Sile s tamničarem u Filipima dobar su nam primjer za to:“’Gospodo, što mi je činiti da se spasim?’ Oni će mu: ‘Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!’” (Dj 16, 30-31). Obraćenje i krštenje oca temelj je za krštenje cijele obitelji i sve ih dovodi u Savez. Naravno, to ne znači da je svaki član obitelji zaista spašen. No to znači da svi članovi vjerne obitelji imaju pravo na znak Saveza sve dok sami ne odluče hoće li odgovoriti Bogu koji je tako pružio inicijativu pomirenja.

6933047_orig4. Isus je prihvatio i blagoslovio malenu djecu

U priči iz Mk 10, 2-16 i paralelama najjasnije vidimo Isusov stav prema maloj djeci. To se najvjerojatnije dogodilo u predvečerje Dana pomirenja jer je te večeri bio običaj da roditelji donose svoju djecu pismoznancima koji bi na njih polagali svoje ruke i molili da i oni jednoga dana steknu poznavanje “Zakona dobrih djela”. Učenici su se pak tome protivili (ne znamo zasigurno zašto), možda stoga jer su smatrali da roditelji time Isusa stavljaju na istu razinu s pismoznancima. Isus se zbog toga naljutio i rekao: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.” (Mk 10. 14-15). Potom ih je zagrlio, blagoslivljao i polagao na njih ruke.

Na prvi pogled ovaj odlomak nema nikakve veze s krštenjem. Pa ipak, od drugog stoljeća na dalje ova priča se koristi kao opravdanje krštenja djece. Tertulijan nam pokazuje da su u njegove dane ove Isusove riječi bile tumačene kao temelj za krštenje djece: “Ne priječite im!” – ovaj izraz zauzimao je mnogo mjesta u raspravama o krštenju.

No ono mnogo važnije što nam ovaj odlomak otkriva jest Isusov stav prema djeci. Pri tome imajmo na umu da Evanđelisti namjerno ističu da su to bila malena djeca. Dakle, kako se to Isus odnosio prema tim malenim ljudima? Ovaj odlomak nam pokazuje tri stvari: Prvo, Isus voli malu djecu. On ih rado prima k sebi i ljuti se na one koji ih žele držati podalje. Drugo, Isus ih je voljan blagosloviti, mada su premali da bi ga razumjeli. Treće, mala djeca mogu primiti blagoslov iz Isusovih ruku. Tko može posumnjati jesu li ona uistinu blagoslovljena ako ih sam Isus blagoslovi? Kad je Isus tako blagoslovio malenu djecu, je li onda čudno da je taj redak kasnije primijenjen na krštenje, odnosno na stavljanje znaka Saveza milosti na malenu djecu? Isus nije samo blagoslovio djecu već ih je učinio primjerom za vjernike kakav trebaš biti ako želiš dobiti blagoslove Dana pomirenja i ući u Kraljevstvo Božje.

5. Crkva je kroz povijest krstila djecu

Oko 215. godine poslije Krista rimski teolog Hipolit u dokumentu znakovitog naziva Apostolska tradicija na najprirodniji se način odnosi prema praksi krštenja djece. Slika je jasna i jedinstvena. Rani kršćani krstili su djecu i to smatrali apostolskom praksom. Postoji samo jedna značajan glas koji se digao protiv te prakse tijekom prvih petnaest stoljeća povijesti crkve, bio je to glas Tertulijana (160-220). Postojali su mnogi reformski pokreti u Crkvi tijekom tog dugog perioda. Svi su oni napadali pogreške institucionalne crkve. No nitko od njih nije dovodio u pitanje krštenje djece vjernika. Dokazi sugeriraju da je apostolska crkva krstila djecu vjernika te da se ta praksa i nastavila kroz dugi period povijesti Crkve sve do protesta anabaptista (u 16. stoljeću) u doba reformacije.

6. Krštenje djece naglašava objektivnost Evanđelja

Krštenje nam ukazuje na djelo raspetog i uskrslog Krista, odgovorili mi na poruku Evanđelja ili ne! Krštenje je sakrament Božjeg oproštenja i opravdanja. Ništa od toga nećemo dobiti ukoliko se ne pokajemo i ne uzvjerujemo, ali u krštenju stoji demonstracija činjenice da naše spasenje ne ovisi o našoj osobnoj, vrlo grešnoj vjeri, već o onome što je Bog (kroz Isusa Krista) učinio za nas.

Krštenje djece nas podsjeća da mi nismo spašeni zbog svoje vjere već po milosrdnom Božjem djelovanju u našu korist. I to je najvažniji naglasak! Martin Luther, taj veliki zagovornik, tako reći ponovni otkrivatelj opravdanja po vjeri, imao je periode opsjedutosti najstrašnijim sumnjama. U takvim trenucima nije rekao: “Povjerovao sam!”. Bio je previše nesiguran u svoju vjeru da bi to učinio. Rekao je: “Kršten sam!” (i to kao dijete). Krštenje je predstavljalo ono što je Bog učinio za njega. To je bilo zdravo objektivno.

U našim danima, kad nam se miješaju svakakvi osjećaji poput nekog barometra duhovnog blagostanja mogli bismo nešto naučiti od Luthera. U trenucima kad nam vjera tone u močvare sumnji možemo biti odvažni. Bog je odlučno djelovao za nas u Kristu! Mi smo kršteni u Njega i Njemu pripadamo, koliko god i kad god se trulo osjećali!

7. Krštenje djece naglašava Božju inicijativu u spasenju

Svi se slažemo da je krštenje pečat Saveza koji uključuje Božju milost i naš odgovor. No pitanje je da li krštenje više naglašava Božju milost ili naš ljudski odgovor? Za neke je krštenje prvenstveno (ako ne i isključivo) svjedočanstvo vjere, naglašava naš ljudski odgovor. Znači krštenje je za njih naše ljudsko djelo i predstavlja ono što mi činimo kao odgovor na Božju milost. Međutim, krštenje zapravo naglašava Božju inicijativu u spasenju, ono što je Bog učinio i što čini u našim životima. Ono je znak Božje prve ljubavi (u Isusu Kristu) prema nama koja prethodi našem odgovoru i priziva ga. Oni koji se protive krštenju djece, krštenje doživljavaju kao naše svjedočanstvo vjere, naglasak je na onome što mi činimo kao odgovor na Božju milost, dok za pristalice ono svjedoči o tome što je Bog učinio da bi nam sve omogućio, dakle naglasak je na Božjem djelovanju i milosti.

Razmotrimo još na kraju neke prigovore krštavanju djece.

Neki će prigovoriti da je nekritičko krštavanje djece skandalozno. I slažem se s njima, jeste. Nekritičko krštavanje pojavljuje se kada imate nacionalnu crkvu, kada se pripadanje crkvi smatra dijelom nacionalnog identiteta; na primjer, kada se kaže da svi Hrvati trebaju biti katolici.

Krštenje u svakom slučaju postaje površno kada u crkvi dođe do opadanja u svetosti i evangelizaciji, te nema nikakve discipline krštenja.

Također, površnost prevladava kada oni koji ga izvode imaju gotovo magičan pogled na taj sakrament, kao da samo pranje vodom briše naše grijehe ili kao da se po njemu automatski postaje kršćaninom,

Zatim, jedno od mogućih pitanja jest: “Što reći o milijunima koji imaju kršćanski znak, ali ne i život?” Nažalost i to je moguće. U Starom Zavjetu to je bila uvijek prisutna opasnost, a isto tako ostaje prisutna i u Novom. No ne vidim razlog zašto bi licemjerstvo i lažna ispovijed vjere oduzeli krštenje djeci vjernika. To je kao kad bi nas činjenica da postoji lažni novac natjerala da ne koristimo ni onaj pravi. Pavao nam poručuje:“Ta nije Židov tko je Židov naizvana i nije obrezanje ono izvana, na tijelu, nego pravi je Židov u nutrini i pravo je obrezanje u srcu…” (Rim 2, 28-29).

Netko će se pak pitati: “Čemu krštenje ako nikad ne dođeš Kristu?” Kakav je učinak imalo krštenje u takvom slučaju? Odgovor je: “Nikakav”. Krštenje je poput bankovnog čeka, da bi ga koristili trebamo ga unovčiti. Tako da niste spašeni ako ostanete kršteni nevjernici. I u tom slučaju niste niti kršćani. Na svome tijelu nosite znak koji govori o tome koliko je Bogu Ocu stalo do vas, znak onoga što je Krist učinio za vas i onoga što bi vam život s Bogom mogao pružiti, ali samo ako ćete mu vjerovati i biti poslušni.

-Konačno, jedno od najčešćih pitanja jest: “Zašto krstiti djecu koja se ne mogu još ne mogu sama pokajati i uzvjerovati?” Način na koji je ovo pitanje postavljeno već pokazuje kako onaj koji pita gleda na značenje krštenja. On na njega gleda kao na znak naše vjere, a ne Božje milostive inicijative. Naravno, u Savez spada i Božja milost i naš odgovor, no pitanje je čemu pri krštenju dati prvenstvo i naglasak. U stvari, u Bibliji nema teksta koji eksplicitno kaže da prije krštenja moraš povjerovati. Ako mislite da je to tekst iz Djela 8, 37: “Ako vjeruješ svim svojim srcem, možeš biti kršten”, moram vam reći da taj redak nije dio originalnog grčkog teksta, te je umodernim Biblijama smješten na margini.

Ipak, povezanost pokajanja i vjere s krštenjem je zaista bitna i ne može ignorirati samo zato što je primatelj premlad da bi razumio.To niti nije slučaj u bilo kojoj ozbiljnoj službi krštenja djeteta. Kršćanska obitelj i kršćanska Crkva okupljaju se oko djeteta. Roditelji izražavaju svoje pokajanje i vjeru i to je ovlaštenje za postupak krštenja djeteta. I dijete (u rudimentarnom obliku) svjedoči pokajanje i vjeru po svojim kumovima.

Dijete da svjedoči po svojim kumovima? Ovo se nekome može činiti vrlo čudnim. No je li zaista? Djeca su bila dio Novog Zavjeta (1 Kor 7, 14; Ef 6, 1-3; Kol 3, 20; 1 Iv 2, 12-14) O njima se govori da su u Gospodinu, što više nego vjerojatno upućuje na to da su bila krštena. On je njihov Gospodin kao i njihovim roditeljima, od njih se očekuje da se pokaju i uzvjeruju na način koji je adekvatan njihovoj dobi i oni će biti odgajani u okružju gdje je to način života. Od najranijih dana će ih se učiti reći “žao mi je”, ne samo roditeljima već i Bogu. Od najranijih dana će učiti vjerovati majci, koja pak odbija izigravati Boga djetetu, nego se otvara i priznaje vlastitu grešnost i ovisnost o Bogu.

Tako da nema ničeg neprirodnog u tome da dijete govori po svojim starateljima. To nije samo ispravno zakonsko sredstvo, već i način na koji se djeca odgajaju u roditeljskom domu. Djeca o sebi uče kroz okružje, te ako je to okružje pokajanja i vjere, u kojem se Krist časti kao Gospodin, tada se može očekivati da će i djeca pokazati te kvalitete.

Naravno, dijete će morati pokazati da je odgovorilo na Njegovu milostivu inicijativu. Bez odgovora, Kristovo djelo na križu mu neće ništa značiti. Ali krštenjem djece kršćani izražavaju pouzdanje da pošto mu je dano da budu odgajano u kršćanskom domu i slavi Boga u crkvi, dijete neće biti toliko ludo da odbije ove veličanstvene darove koje mu Bog pruža. To je bio stav vjere i nade u kojoj su Židovi donosili djecu na obrezanje, i to je nadasve prikladan razlog zašto kršćani trebaju donositi svoju djecu na krštenje.

 

Priredio: Jasmin Koso, travanj-svibanj 2013.

 

Bibliografija:

Michael Green Krštenje

Stephen Smaallman Što je Reformirana crkva?

——————————————————————————————-

1 Petar koristi riječ eperotema koja je kod nas prevedena kao molitva.

2 A koja je značenjem slična riječi eperotema.

 

 

Oglasi

Jedna misao o “Zašto krštavamo i zašto krštavamo našu djecu?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s