Nekoliko razloga zašto ekumenizam može biti dobra stvar

Što ekumenizam jest a što nije i zašto mnogi prigovori protivnika naprosto ne stoje?

Kao prvo, naglasimo da vjera, odnosno duhovnost daje mnogo dobroga. No istodobno, vjerski fanatizam i isključivost donose mnogo zla. Zbog vjerskog fanatizma (bilo koje vrste) ljudi su se spremni činiti zlo, pa čak i ubijati. Netko je jednom rekao (ne mogu se sjetiti tko) da fanatici zapravo ne vjeruju u Boga već samo misle da vjeruju. Fanatik slijepo vjeruje u svoju stranu, stavove, tumačenja i doktrine, a ne u Boga.

Potrebno je smoći poniznosti da uvidimo da i sami griješimo, da ponekad možemo biti u krivu, ili barem, da istina koju smo upoznali nije potpuna, već da tu ima i nekog rasta, nadogradnje i produbljivanja. Dijalog s drugim i drugačijim ne podrazumijeva odricanje od onoga što mislimo i vjerujemo, već sposobnost da se malo izdignemo ili napravimo iskorak, kako bi uvidjeli i uvažili činjenicu da postoje i drugi koji na ista pitanja imaju drugačije odgovore (i jednako su u njih uvjereni) ili čak postavljaju potpuno drugačija pitanja.

Postoje oni koji tvrde da kršćani ne smiju moliti s pripadnicima drugih religija. Brani li nam doista Biblija da molimo zajedno s pripadnicima drugih religija? Ne brani, sve dok se mi u našoj molitvi obraćamo jedinome Bogu po Gospodinu Isusu Kristu, dok ne sudjelujemo aktivno u poganskim obredima ili u praksama protivnim kršćanskom moralu.

Zapravo, skoro svi kršćani mole s pripadnicima drugih religija. Na primjer, to čine na evangelizacijskim skupovima, u rodbinskim vezama, ponekad u školama ili kad kršćanska bogoslužja posjete pripadnici drugih religija. Kršćanska bogoslužja i molitve nisu neki tajni obredi nedostupni drugima i drugačijima. Zasigurno ne možemo zabraniti drugim ljudima da se mole u skladu sa svojim uvjerenjima u istome času kad i mi to činimo (i obrnuto).

No to se tiče međureligijskog dijaloga, a ne ekumenizma. U međureligijskim molitvama ne molimo zajedno u smislu kako to činimo s drugim kršćanima, niti imamo takvo duhovno zajedništvo, već jednostavno molimo jedni pored drugih, svatko na svoj način, ali za zajednički pozitivan cilj. Time pokazujemo da nam je zajedničko to što smo ljudi. U tome smislu ja sam spreman moliti sa svakim čovjekom. Time se nisam odrekao svoje kršćanske vjere niti spremnosti da svjedočim Krista, dapače. Međureligijski dijalog djeluje u korist međusobnog upoznavanja i mira između pripadnika različitih religija.

Mnogi brkaju ekumenizam i međureligijski dijalog. Ekumenizam se odvija isključivo među kršćanskim tradicijama. Kao uvjet za molitvu zasigurno nećemo tražiti da se svi u svemu s nama slažu. Osnova ekumenskih odnosa jest ispovijedanje zajedničkih kršćanskih Vjerovanja. Sviđalo se to nekome ili ne, vjera u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, te bogočovjeka Isusa Krista kao Gospodina i Spasitelja, temelj je kršćanstva i kršćanstvenosti. Ukoliko međusobno vjerujemo da je Isus Krist potpuni Bog i potpuni čovjek, koji je sišao s nebesa radi našega spasenja itd. tada ispovijedamo istu vjeru, a zasigurno se i molimo istome Bogu. Na ekumenskim bogoslužjima prakticiramo samo ono što je zajedničko ili prihvatljivo svim sudionicima, a razlike su prepuštene ekumenskom dijalogu.

Neki misle da ekumenskog zajedništva ne može biti jer sudionici nemaju isti nauk o opravdanju. U tome pogledu moramo istaći da nauk o opravdanju, na takav način kako ga je formulirao Luther i drugi reformatori (a ni onaj Tridentski), nije niti postojao sve do 16. stoljeća. Znam, Pavao je napisao što je napisao, i Jakov isto tako, ali sve drugo su tumačenja. Osobno vjerujem da su to dobra i važna tumačenja, no Crkva je postojala i ljudi su se valjda nekako spašavali i prije. Bilo je crkvenih otaca koji su govorili slične stvari. Augustin je govorio nešto slično (u kontekstu sukoba s Pelagijem) no to ipak nije isto. Bilo je pak i otaca koji su o spasenju pisali nešto drugačije, i to nikome nije predstavljalo prepreku za jedinstvo. Ako ništa drugo, barem u počecima novozavjetne Crkve kršćani nisu imali nikakav naročiti nauk (doktrinu) o opravdanju. Niti jedan sveopći sabor nije našao za shodno da o tome raspravlja. O tom pitanju se uopće nije mnogo raspravljalo sve dok se stvari nisu zaoštrile u 16. stoljeću. Kroz ekumensku molitvu sposobni smo vratiti se u vremena kad je Crkva bila jedinstvena. Svi su se oduvijek slagali da bez Isusa Krista nije moguće da se pali čovjek spasi. To je zajedničko polazište i za ekumenski dijalog danas. To je nešto što moraš prvenstveno spoznati i vjerovati iz dubine svog bića. Takvih ljudi je oduvijek i posvuda bilo, te i dalje ima (sa i bez precizno formulirane doktrine).

Neki kažu da su katolici i pravoslavni idolopoklonici pa s njima ne smijemo imati zajedništvo. Neki možda jesu, a neki i nisu. Nekad vjerojatno odu predaleko. Potrebno je doista dobro upoznati i shvatiti što pravoslavni i katolici doista uče o tom i drugim pitanjima. I neki protestanti su idolopoklonici, a neki nisu. Postoje razne vrste idola. Moguće je da smo svi mi, i ja sam, ponekad idolopoklonici, a nekad opet nismo. Sigurno je to da se svakodnevno se oglušujemo o razne Božje zapovijedi. No vjerujem da nas Isus ipak voli. Pa spašeni smo milošću Božjom po vjeri u Isusa Krista, a ne po djelima, zar ne??

U svakom slučaju, zbog presedana utjelovljenja Boga u ljudskome tijelu, koji je tako u materijalnom liku postao vidljiv svim ljudima, vjerujem da nije grešno prikazivati Boga (a i svete) u materijalnom liku. Barem ne sve dok se ne klanjamo tome liku, već samome Bogu. Likove poštujemo zbog onoga što predstavljaju, a jedino Boga štujemo. Da nije tako onda bi bilo vrlo grešno prikazivati razne evangelizacijske filmove gdje često vidimo Krista, Njegovu muku, pa čak i samoga Boga Oca, sve u svrhu predočavanja i doticanja srca ljudi.

Postoje i druga važna pitanja; poput činjenice da Crkva suštinski može biti samo jedna, kao što je i jedan Bog i jedan Isus Krist, te istodobno paradoks naše grešnosti, a to je postojanje mnogih koji se krase Kristovim i crkvenim imenom a međusobno su nesložni, isključivi, posvađani i razjedinjeni. Ekumenizam je nastojanje da se uhvati u koštac s tim problemom i pokaže kakvo takvo jedinstvo i zajednički karakter kršćanske vjere.

Ima onih koji ekumenizam doživljavaju kao jedinstvo na osnovu zanemarivanja i relativiziranja neslaganja oko važnih pitanja ili kompromitiranja vlastitih uvjerenja. No tome nije tako. Svi smo se mi međusobno raskolili ili od nekoga odvojili. To je uvijek gubitak i neuspjeh, kako za onoga tko se odvojio tako i za onoga tko je ostao bez jednog svog dijela. Da smo jedinstveni i da se oko svega slažemo ekumenizam ne bi bio niti potreban jer bi Crkva bila jedinstvena. Stoga ekumenizam podrazumijeva da postoji određeno nejedinstvo i nesloga.

Ekumenizam dakle ne podrazumijeva zanemarivanje neslaganja, već upravo suprotno, on podrazumijeva postojanje problema i aktivni dijalog o tim pitanjima, dijalog u cilju međusobnog upoznavanja i razumijevanja, te ako je moguće sporazumijevanje. Ekumenizam koji bi potpuno zanemarivao stvarne probleme doista bi bio pogrešan. Potpunog jedinstva među crkvama ne može biti dok se ne slažemo oko bitnih pitanja, no u međuvremenu možemo imati dobru volju i zajedništvo kršćana oko stvari koje su nam zajedničke.

Neki misle da ne smijemo raditi na jedinstvu jer Biblija kaže da će u „zadnja vremena nesloga biti sve veća“. Ne znam, moooždaaa, no to ne znači da trebamo raditi na tome da nesloga bude što veća. To mi zvuči kao ona „činimo zlo da bude dobro“. Ovo o zadnjim vremenima je dosta mutno i nejasno, no Isusova volja za kršćane da „svi budu jedno“ i da radimo na dobru i miru koliko je do nas, sasvim je jasna. Mislim da onaj tko se ne raduje slozi, razumijevanju i miru ima velikih problema s razumijevanjem duhovnosti i samoga Boga.

Svi kršćani se nalaze u nekom dijalogu s drugima i drugačijima. U protivnom bismo morali pobjeći od društva i civilizacije. Razlika je što to mnogi rade sikćući jedni na druge, puneći se ljutnjom i gorčinom, dok u ekumenskom dijalogu to nastojimo činiti dobre volje, s uviđavnim i otvorenim ljudima (uglavnom… ponekad ima razočaranja i problema… stvari bi mogle biti ići mnogo bolje) koji se žele razumjeti i koji čeznu za jedinstvom Crkve, kako bi i trebalo biti. Umjesto doktrinarne isključivosti ja radije biram prionuti uz ono što nam je zajedničko i nastojati razumjeti ono u čemu se razlikujemo.

.

Jasmin Koso, siječanj 2016.

Oglasi

Jedna misao o “Nekoliko razloga zašto ekumenizam može biti dobra stvar

  1. Vidite, Ilija prorok se nije molio sa onim lažnim prorocima koje je izazvao da im pokaže ko je pravi Bog, Ivan Krstitelj nije molio skupa sa farizejima nego je vikao pokajte se leglo gujinje,Apostol Petar nakon što je izdao Isusa na dan pedesetnice stao je hrabro uz svoju braću ispred onih koji su vikali raspni ga i svjedočio da je Isus zaista Sin Božiji…Niti jedan od ove trojice nisu zatajili ono što je istina.Ako ne svjedočiš ljudima što je istina i ne govoriš im što je laž onda sprečavaš blagoslov da dođe do drugih i da se pokaju za grijehe koje su učinili zato što ih je lažov sotona naveo na grijeh.Pilat je pitao Isusa “što je istina?”,šta ti misliš što je?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s