Da li je opravdano korištenje naziva svećenik?

Prinosimo li na kršćanskom bogoslužju ipak neku žrtvu?

 

shutterstock_241121287-554x414Reformacija je snažno afirmirala  novozavjetno uvjerenje o svećenstvu svih vjernika (1 Petrova 2,9) i odbacila nauk o transupstancijaciji. Odbivši svaku povezanost s rimokatoličkim sakerdotalističkim shvaćanjem Euharistije, većina protestanata je odbacila i korištenje naziva svećenik (razlog je ležao i u tome što mnogi protestantski propovjednici doista nisu ni bili ordinirani crkveni službenici).

Pa ipak, u protestantskim crkvama u našim krajevima, kao i među velikim dijelom anglikanaca (a i luterana), sve do danas se održao naziv svećenik za zaređenog (rukopoloženog) službenika Riječi i sakramenata.

Da li je to tek onako, samo stvar običaja, nešto proizvoljno i potpuno neopravdano ili ipak ima neko svoje objašnjenje i utemeljenje?

Je li većina protestanata, odbacujući rimokatoličko shvaćanje da kruh i vino u fizičkom smislu postaju pravo Tijelo i Krv Kristova koje svećenik prinosi Bogu kao žrtvu, otišla predaleko odbacivši i neke istinite i korisne stvari?

Iako snažno afirmiramo svećenstvo svih vjernika, te ispovijedamo, kako je u Poslanici Hebrejima zapisano (9, 11-14), da je Krist prinio samog sebe jednom zauvijek kao savršenu žrtvu za vječno otkupljenje, možemo li ipak naći neko utemeljenje za korištenje izraza svećenik?

Vjerujem da možemo.

Na bogoslužju zasigurno ne prinosimo Krista kao žrtvu, no ipak nešto žrtvujemo.

U redu Euharistijske službe prema Knjizi zajedničkih molitava stoji:

„Radi toga, Gospodine, Oče nebeski, po ustanovljenju Tvojega ljubljenoga Sina, našega Spasitelja Isusa Krista, mi, Tvoje ponizne sluge, pred Tvojim božanskim veličanstvom, s ovim Tvojim darovima, koje Ti sada prinosimo, slavimo spomen Tvoga Sina…“

„Prinosimo Ti, Gospodine, ovoga časa i izručujemo Ti nas, naše duše i tijela, da budu prihvatljiva, sveta i živa žrtva Tebi; ponizno Te molimo da mi i svi drugi koji će biti dionici ove svete pričesti, možemo dostojno primiti predragocjeno Tijelo i Krv Tvojega Sina Isusa Krista, budemo ispunjeni Tvojom milošću i nebeskim blagoslovom, te činimo jedno tijelo s njim, da on bude u nama i mi u njemu. I premda smo, zbog naših mnogih grijeha, nedostojni prinositi Tebi bilo kakvu žrtvu, ipak Te molimo da primiš ovu našu svetu dužnost i službu, ne mjereći naše zasluge nego opraštajući naše prijestupe, po Kristu Isusu Gospodinu našemu.“

U jednoj od alternativnih molitvi stoji:

„Ovom žrtvom hvale i zahvaljivanja slavimo, Oče, spomen našega otkupljenja. Prisjećajući se njegove smrti, uskrsnuća i uzašašća, prinosimo ti ove darove.“

Na bogoslužju dakle ipak nešto žrtvujemo. Tada Bogu prinosimo darove našeg života i rada u obliku kruha, vina i dobrovoljnih priloga, te naše duše i tijela. Prezbiter predvodi zajednicu u zajedničkoj žrtvi hvale i zahvaljivanja koje smo kao Crkva Božja dužni pružiti Bogu.

U Svetom pismu ima mnogo redaka koji se referiraju na ovakvu vrstu žrtve, kao i na radosno prinošenje plodova našeg života i rada Bogu. Navedimo dva novozavjetna primjera:

„Zaklinjem Vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“ (Rimljanima 12,1)

„Po njemu dakle neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo. Dobrotvornosti i zajedništva ne zaboravljajte jer takve su žrtve mile Bogu!“ (Hebrejima 13,15.16)

Vjerujemo da tijekom bogoslužja svi vjernici zajednički kao „kraljevsko svećenstvo“ pružaju Bogu tu molitvenu žrtvu, a svećenik nema ulogu nužnog posrednika između Boga i naroda. No službenik Riječi i sakramenata je onaj koji predvodi i predsjeda bogoslužjem. Budući da on svojim molitvama predstavlja zajednicu pred Bogom, a u isto vrijeme, služeći joj Riječju Božjom i sakramentima, pred zajednicom predstavlja Krista, korištenje naziva svećenik nije bez svog opravdanja i utemeljenja. Uostalom, pogotovo stoga što vjerujemo u svećenstvo svih vjernika, nije li čast da ga tako i oslovljavamo zaslužio upravo onaj koji se sav posvetio toj pomirbenoj službi?

Zbog očuvanja reda, kontinuiteta i crkvenog jedinstva oduvijek postojalo pravilo da u zajednici Riječ Božju i sakramente može posluživati samo onaj tko je tu službu nasljedovao od samih apostola. Od početaka do danas u Crkvi je postojala trostruka pastoralna struktura. Svećenik je dakle onaj koji je ovlašten služiti nam Kristovom Riječju, Tijelom i Krvlju. On nam naviješta sigurno Božje oproštenje po pokajanju i vjeri u Krista i blagoslivlja nas u Kristovo ime.

Mada ne vjerujemo da svećenik prinosi Tijelo i Krv Kristovu kao žrtvu Bogu, već vjerujemo da je Pričest duhovna hrana i Božji dar nama, ipak, po svećenikovom služenju kruh i vino postaju posvećeni elementi koji poprimaju značenje Kristova Tijela i Krvi. Svećenikom nazivamo onoga po čijim rukama u Pričesti doista u duhovnom smislu primamo samoga Krista.

Dakle, na bogoslužju ipak prinosimo određene žrtve koje potom zapravo postaju Božji dar nama. Ne moramo nužno biti skloni nazivu svećenik niti ga koristiti. No, kao što možemo vidjeti, utemeljeno je da vjerovati da onaj koji predsjeda bogoslužjem, a posebno Euharistijom, cijelim bićem vrši svećeničku službu predvodeći i predstavljajući pred Bogom svećenički narod. Stoga nije bez opravdanja niti dati mu čast oslovljavajući ga kao svećenika.

.

Jasmin Koso, veljača 2016.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s