Zašto su kršćanstvo i desničarenje nespojivi?

Zašto dolazi do toga da kršćani pristaju uz ekstremne političke ideje?

.
stock-photo-stop-extremism-political-and-religion-extreme-left-and-right-jew-catholic-and-muslim-stop-terrorism-291059549Zašto često (i čini se sve češće) dolazi do toga da se kršćani identificiraju i pristaju uz krajnje desne političke ideje? Naime, kršćanska vjera u svojoj izvornosti poziva na univerzalnu ljubav prema bližnjemu i solidarnost prema žrtvama nasilja. Isto tako, biblijska slika svakog čovjeka kao slike Božje stoji u suprotnosti s desnom ideologijom koju označava pretpostavka fundamentalne nejednakosti među ljudima, što je zajedničko svim desno-ekstremističkim pogledima. Kršćanstvo ne može pristajati niti uz desničarski nacionalizam, koji kao jednakopravne ne prihvaća one koji ne dijele većinska etnička i kulturna obilježja, jer je kršćanska vjera u svojoj biti nužno univerzalna i kozmopolitska. O ovoj problematici možete opširnije čitati u odličnom stručnom članku Sonje Angelike Strube OVDJE.

Poznati evangelizator Billy Graham je rekao: „Ne želim vidjeti religijski bigotizam u bilo kakvom obliku. Uznemirio bi me brak između religijskih fundamentalista i političke desnice. Tvrda desnica nema drugog interesa u religiji, osim da njome manipulira.“

Ta simbioza između ekstremne desnice i kršćanstva se događa kada tvrdo vjerujemo u apsolutnu istinitost svojih stavova i vrijednosti* (i vlastitu moralnu nadmoć), te ih stoga želimo svima nametnuti. To je samo korak od toga da sve druge ljude (ili njihova uvjerenja) smatramo manje vrijednima ili čak bezvrijednima. Tako je jednostavnije živjeti. Umjesto da prihvatimo sve uvjetovanosti dvoznačnosti i dvojbenosti ovoga svijeta, svima želimo nametnuti svoje standarde. Određena rigidnost stavova može biti povezana s religijom, no takve ljudske sklonosti su naravno prisutne i izvan religijskog života i upravo zato i dolazi do simbioze između religije i tvrde desnice. I fundamentalističko kršćanstvo i tvrda politička desnica u određenom trenutku nalaze zajednički interes u “obrani” nekakvih tradicionalnih, kulturnih i drugih vrijednosti i denunciranju svih onih koji su drugačiji.

Zbog toga se (Katolička) crkva u Francuskoj revoluciji povezala s monarhističkom reakcijom (ili desnicom), jer je vjerovala da će joj ona i dalje osiguravati moć da društvu nameće svoje vrijednosti i ideje kao apsolutne. Pri tome je doživjela težak politički poraz od strane liberalnih (to jest lijevih snaga), a što je uzrokovalo i povijesni jaz između crkvenih hijerarhija i ljevice.

Iz toga izvlačimo pouku. Svim religijskim (i drugim) fanaticima zajedničko je da apsolutiziraju vlastito mišljenje, izjednačavajući ga s božanskim odlikama i voljom. Misleći da slijede Boga, oni zapravo fanatično slijede vlastite predodžbe i ideje. Iako je nužno da živimo i djelujemo u skladu s vlastitim uvjerenjima i vrijednostima za koja smatramo da su istiniti i ispravni, potrebno je posjedovati i sposobnost prihvaćanja vlastite ograničenosti, kao i nesigurnosti ovog života. Potrebno je biti u stanju prekoračiti vlastita uvjerenja i prihvatiti da postoje i oni drugi, koji misle i vjeruju drugačije od nas. Ukoliko smo iskreni, uvidjet ćemo da i mi sami često nadrastemo ili čak promijenimo vlastita uvjerenja.

Isusovi socijalni principi bili su najbliže onome što danas možemo smatrati (ekonomski) lijevim dijelom političkog spektra. No kršćanin se ne može u potpunosti poistovjetiti ni s ljevicom. Mnogi ljevičari naime još od Francuske revolucije gaje određeni animozitet prema religiji. To je stoga što nisu dovoljno spremni i zainteresirani razmotriti razliku između izvanjskih pojavnih oblika i težnje ka onom suštinskom i transcendentnom u religiji.

Pored toga, unatoč temeljnoj težnji ljevice za društvenom jednakošću i pravdom, u dvadesetom je stoljeću, u mnogim društvima koja su prošla kroz socijalističke revolucije, došlo do totalitarnih ili autoritarnih pojava, te nasilja i brojnih zločina. Do toga je ponajviše došlo zbog siromaštva (to jest nedovoljne prvobitne akumulacije kapitala koji bi se potom raspodijelio potrebitima), slabe obrazovanosti i demokratskih iskustava, te zbog međunarodne izolacije mladih socijalističkih država. Dogodilo se to da su društva koja su najviše trebala socijalizam, zapravo bila najmanje spremna da ga uspješno i demokratski provedu. U svakom slučaju, kršćanin se mora distancirati od svake totalitarne pojave, nasilja i zločina. O ovome manje govorim stoga jer se vrlo rijetko može čuti za kršćanina koji bi pristajao uz krajnje lijeve političke ideje.

Isto tako, kršćanstvo bi se zasigurno moglo smatrati liberalnom pojavom u odnosnu na judaizam (a isto tako i na kult cara i slične religijske prakse antičkog doba). Naime, sam Isus je židovskim vođama morao djelovati kao (kako bi ga danas nazvali) liberal (Marko 2, 27; Ivan 8, 11 i na mnogim drugim mjestima). No isto tako, Isus je bio i „konzervativac“ jer nikada nije dokinuo nepromjenjivi Božji moralni Zakon (Matej 5, 18.19).

Mladi i uspješni menonitski (anabaptistički) teolog Benjamin L. Corey nedavno je prikladno izjavio: „Ukoliko bi Isus sudjelovao u predsjedničkoj utrci većina konzervativaca bi ga osudila kao srce parajućeg liberalnog pacifista, a mnogi liberali bi ga opanjkali kao beskompromisnog konzervativnog fundamentalista. Isus je jednostavno drugačiji od bilo koje kategorije koju možemo smisliti. Stoga se osjećajte dobro živeći izvan ili između kategorija u koje vas ovaj svijet želi staviti – jer ćete Isusa pronaći baš izvan svjetovnih kategorija.“

Ovo naravno ne znači da kršćaninu treba biti potpuno strano svako pristajanje i naklonost prema određenoj političkoj ideji ili djelovanju. Upravo suprotno, kršćanin se u političko djelovanje treba uključiti s esencijalno kršćanskim idejama o dobru, milosrđu, jednakosti i univerzalnoj povezanosti među ljudima, ustrajavajući istodobno na demokratskim i pluralnim principima, ne namećući nikome svoje nazore.

Sonja Angelika Strube u svome članku zaključuje da kršćani, a to vrijedi i za sve druge ljude, moraju biti spremni postaviti jasne granice: gdje se njihovo zalaganje u skladu s temeljnim istinama i vrijednostima u koje vjeruju razlikuje od krajnje desnih pozicija. U svome djelovanju moramo ostati unutar demokratskih i tolerantnih okvira, te biti uvijek na oprezu da se jasni vrijednosni sustav ne izjednači s mizantropskim stavovima prema onima koji misle drugačije.

Dakle, važno je da nas uvjerenje u ispravnost vlastitih  uvjerenja, ne odvede do neprijateljstva prema onima koji misle drugačije.  Da bismo to mogli nužna nam je sposobnost prihvaćanja uvjetovanosti, dvojbenosti, dvoznačnosti, paradoksa i napetosti ovoga života i vlastitog duhovnog puta. Moramo biti spremni prihvatiti i emocionalno izdržati nedohvatljivost Boga koji nam uvijek ostaje jednim dijelom skriven i neshvatljiv.

.

Jasmin Koso, veljača 2016.

———————————————————————————————–

*Napomena: Podrazumijeva se da vjerovati u objavljene temeljne istine i trajne vrijednosti ne čini svakoga fanatikom. To ima mnogo veze s karakterom, životnim okolnostima i psihološkim profilom pojedinca. Kršćanin treba vjerovati u temeljne istine svoje vjere i ne prihvaćati relativizam. No to ga na smije učiniti isključivim ekstremistom koji se osjeća pozvanim da nameće svoje različite stavove i uvjerenja drugima. Kršćani prihvaćaju pluralnost u društvu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s