O kršćanstvu i znanosti, evoluciji i Adamu i Evi

Nedavno su agresivni ateistički napadi na ministra Predraga Šustara (kao vjernika i znanstvenika) i kod nas donekle oživjeli poznatu i veliku raspravu o odnosu između vjere i znanosti. Ova stara rasprava je u svijetu inače eskalirala još početkom dvije tisućitih pojavom pokreta agresivnog ili novog ateizma.

Postoji li zaista jaz između vjere i znanosti? Kako katoličko* kršćanstvo doista gleda na znanstvene zaključke o porijeklu svemira, svijeta i čovjeka? Kakav vjernički stav spram znanosti je ujedno biblijski održiv, ali i zdrav i razborit?

.

theistic-evolution

Znanost nam nastoji odgovoriti na važna pitanja poput porijekla svemira, života na zemlji i čovjeka. Odgovori (poput teorije evolucije) koje nam znanost nudi itekako utječu na naš način kako gledamo na svemir i svijet koji nas okružuje, kao i na sebe same.

Kada govorimo o stavu spram istraživanja, te znanstvenih teorija i zaključaka vezanih uz porijeklo svemira, života i čovjeka, ljudi najčešće zauzimaju tri osnovne pozicije: (1) Ateistička evolucija tvrdi da svijet nema svog inteligentnog Stvoritelja. Sve je nastalo, tako reći, pukim slučajem ili djelovanjem slučajnih sila; (2) Pozicija suprotna ovoj je tvrdi kreacionizam ili krajnje fundamentalno uvjerenje o posebnom ili trenutnom stvaranju; (3) Pozicija koja se nalazi između ove dvije jest teistička evolucija, odnosno postupno ili razvojno stvaranje koje tvrdi da se stvorenje doista razvijalo od prijašnjih stanja ili formi a taj proces se odvijao pod Stvoriteljevim nadzorom.

Ovisno poziciji koju zauzimaju o tome kako su svemir i život nastali, ljudi odgovaraju i na pitanje kada se to dogodilo. Oni koji vjeruju u krajnje kreacionističke stavove tvrde i to da je svemir star između pet i deset tisuća godina, dok ateistički evolucionisti smatraju da svemir može biti star mnogo milijardi godina. Između te dvije, pozicija teističke evolucije i jedan i drugi stav smatra prihvatljivim za vjernika.

Koja od ovih pozicija bi u današnjem vremenu najbolje odgovarala ispravnom kršćanskom načinu gledanja na znanost, a posebno teoriju evolucije? Koji način gledanja je biblijski održiv, a ujedno razborit, otvoren, najzdraviji za naši vjeru i shvaćanje znanosti, te odnos sa svijetom koji nas okružuje? Vjerujemo da je to (uglavnom) pozicija koja je i najumjerenija. Većina ili glavni tok današnjeg kršćanstva prihvaća (u raznim varijantama s obzirom na specifična pitanja) uvjerenje o postupnom ili razvojnom stvaranju. To je stajalište kojem se i mi u ovome članku najviše priklanjamo.

Treba međutim naglasiti da katoličko kršćanstvo kao kršćanski nazor može prihvatiti i kreacionistička gledište o trenutnom stvaranju, dok su nazori ateističke evolucije potpuno nespojivi s kršćanstvom. S obzirom na neke konkretne teme, poput stvaranja čovjeka, držimo da je i potrebno prihvatiti više kreacionistička gledišta. No s obzirom na neke druge teme, kreacionizam je naravno dio kršćanske tradicije, no drugo je pitanje koliko je održiv u svjetlu znanstvenih činjenica i dokaza, te koliko je njegov stav korektan spram prirode znanstvenih istraživanja.

Porijeklo svemira

S obzirom na porijeklo svemira jedini ispravan katolički kršćanski stav jest da je svemir posebno stvoren ni iz čega.

Katoličko kršćanstvo međutim nema neku jedinstvenu poziciju o tome da li su zvijezde, galaktike i planete koje danas vidimo stvorene odjednom ili su se razvile tijekom vremena.

No ako se svemir i razvio tijekom vremena, to i dalje treba pripisati Bogu i njegovim planovima (Psalam 33, 6).

Biološka evolucija

S obzirom na biološku evoluciju katoličko kršćanstvo nema neku jedinstvenu poziciju da li su se različiti oblici života razvili tijekom vremena.

No i u ovom slučaju jednoglasno tvrdimo da ako su se i razvili, to se dogodilo na Božji poticaj i pod Božjim vodstvom. U konačnici, zasluge za cjelokupno stvaranje moraju biti pripisane Bogu.

Ljudska evolucija

Kada govorimo o evoluciji čovjeka, katoličko kršćanstvo tu ima striktnije učenje. Teistička evolucija dozvoljava mogućnost da se ljudsko tijelo razvilo od prijašnjih formi života, pod Božjim vodstvom (kao što je i očito da je čovjek biološki srodan raznim životinjskim vrstama).

No kršćanstvo istovremeno jedinstveno inzistira na posebnom stvaranju čovjekove duše. Čovjekova duša nije evoluirala i nije, poput tijela, naslijeđena od naših roditelja, već biva trenutno stvorena od Boga. Kao što je slavni kršćanski filozof C. S. Lewis rekao: „Ljudi su amfibije… napola duh, a napola životinje… kao duhovi pripadaju vječnom svijetu, ali kao životinje oni žive u vremenu“. I doista, očigledno je da je čovjek, po svojoj svijesti, dubini i traganju za smislom, biće koje je radikalno drugačije od svih drugih živih bića, mada istovremeno s njima dijeli brojne slične karakteristike.

Adam i Eva

Postoje kršćanski teolozi koji smatraju da biblijski izvještaj o Adamu i Evi (kao i prva poglavlja Knjige Postanka) treba promatrati posve simbolički. Drugi pak misle da Adama i Evu treba promatrati kao one koje je Bog izabrao (među ljudskom populacijom) kao predstavnike čovječanstva.

No ipak smatramo da katoličkom kršćanskom vjerovanju najbolje odgovara stav da su Adam i Eva doista bili povijesne ličnosti od kojih potječu svi (pravi) ljudi na svijetu. Iskonski grijeh se nalazi u temelju kršćanske poruke i nazora. To je stanje u kojem se nalaze svi ljudi jer se nastavlja na prvi grijeh koji je počinio Adam kao konkretna osoba i predstavnik čovječanstva.

Bez uvjerenja o postojanju Adama i Eve kao povijesnih ličnosti, vrlo je teško održiva (ili vrlo nategnuta) i priča o padu, te nauk iskonskom grijehu, kao stanju za koje je očito da muči cijelo čovječanstvo. Taj problem održivosti biblijskog pada ostaje bez obzira smatramo li da su nakon Adama postojali (pravi) ljudi koji nisu potjecali izravno od Adama kao prvog roditelja ili smatramo da je Adam nekako predstavljao određeni broj prvih roditelja.

Međutim, ako prihvatimo uvjerenje da (pravog) čovjeka čine biološka komponenta i njegova duhovna priroda koju prima direktno od Boga stvari postaju mnogo jasnije.

Pitanje starosti svemira, života i čovjeka

Katoličko kršćanstvo nema strogo definiran stav po tom pitanju. Ono odlučno tvrdi da svemir nije vječan već ima svoj početak, no nema strogo definirano mišljenje o tome da li je svijet stvoren prije nekoliko tisuća godina ili je star milijarde godina.

Kršćani trebaju mudro i pažljivo odvagivati biblijske tvrdnje i znanstvene dokaze. Kada kažemo da je vjera iznad razuma, to ne znači da smatramo kako može postojati bilo kakvo proturječje između poruke koju nam donosi posebna biblijska objava, te znanja koje nam donosi znanost. Naime, isti Bog je čovjeku dao biblijsku objavu i dar vjere, te um i razum kojim može istraživati svijet koji ga okružuje. Istina nikada ne može biti suprotstavljena istini. Moguća su samo prividna proturječja, u vidu paradoksa – jer još nismo uspjeli razumjeti sve istine, otajstava – jer nam nije niti dano da sve znamo i razumijemo, ili zbog pogrešaka i u našim spoznajama i zaključcima (do kojih dolazi uslijed naše grešnosti i ograničenosti).

Tumačenje biblijskog izvještaja o stvaranju

Kada govorimo o tumačenju biblijskog izvještaja o stvaranju (Postanak 1, 2 i dalje), a posebno stvaranju u šest dana, ona mogu biti podijeljena na tri načina osnovna načina gledanja: (1) Kronološki-doslovan način tumačenja; (2) Tematski i figurativan način tumačenja – s time da se iza biblijskog teksta doista nalazi prava povijest; (3) Skroz mitološki način shvaćanja izvještaja o stvaranju – zapravo se ne radi o pravoj povijesti već o teološkoj poruci.

Među onima koji biblijski izvještaj o stvaranju tumače kronološki (tako da šest dana strogo slijede jedan nakon drugoga) postoje oni koji tvrde da se radi striktno o šest standardnih solarnih dana od 24 sata. Drugi pak iznose tumačenje da se, umjesto standardnog dana, može raditi o nekom dužem periodu.

Međutim, ukoliko izvještaj o postanku tumačimo strogo kronološki, vjerojatnije je da se radi o standardnom solarnom danu jer sam tekst govori tome u prilog. Naime, izričaj – „Tako bude večer, pa jutro – dan prvi“ – nam to sugerira, jer večer i jutro označavaju upravo prijelaz iz jednog standardnog solarnog dana u drugi (tako bi to razumjeli i u Židovskoj tradiciji).

No vrlo je izgledno da izvještaj o postanku ne treba tumačiti na strogo kronološki način.

Ono što su drevni pisci željeli izreći nije nužno određeno današnjim pravilima gramatike, filologije ili historiografije, pa čak niti samim tekstualnim kontekstom. Da bismo razumjeli te drevne tekstove moramo biti u stanju prilagoditi se tim drevnim vremenima, načinu izražavanja, podneblju u kojem su ovi tekstovi nastali, te kome su prvotno bili namijenjeni. Za drevne pisce nije bilo nužno da koriste naš današnji način izražavanja i standarde kako bi izrazili svoje poruke i ideje. U drevnoj literaturi je bilo uobičajeno da se dijelovi povijesnog materijala iznose na tematski način umjesto u kronološkom redu.

Tematski i figurativni način tumačenja

To nas dovodi do toga da kao vjerojatno najispravniji način razumijevanja izvještaja o postanku uzmemo upravo tematsko-figurativni način tumačenja. Vrlo je izgledno da nam Postanak ne iznosi kronološki posložen izvještaj o stvaranju. Elementi prave povijesti su posloženi na tematski umjesto kronološki način, a drevnim čitateljima bi tako koncipirani materijal bio savršeno razumljiv.

Također, vrlo je izgledno da izvještaj o stvaranju prikazuje Božje stvaralačko djelo na figurativno simbolički način kao slijed od šest dana sa sedmim danom kao odmorom. No iz ovog teksta je važno da izvučemo istinitu poruku da sve što postoji svoje postojanje duguje Bogu kao Stvoritelju. Cijeli svemir, svijet i život su stvoreni ni iz čega po Božjoj Riječi.

Važno je naglasiti da izvještaj o padu čovjeka, iako koristi figurativan način govora, govori o stvarnom drevnom događaju koji se dogodio na početku ljudske povijesti. Taj događaj je promijenio njezin tijek i utjecao čovjekovu narav. Izvorna dobrota i nevinost u kojoj je čovjek stvoren je potamnjela. Cijelo čovječanstvo je označeno izvornim grijehom slobodno počinjenim od strane prvih roditelja.

Pravi povijesni događaji

Mada u određenoj mjeri prihvaćamo figurativno simbolički način pisanja, teško je održivo tretirati izvještaj o stvaranju samo kao mit s teološkom porukom. U tome slučaju mnoge temeljne istine kršćanske vjere postaju suviše „nategnute“. Tako se i bitni novozavjetni tekstovi i izjave direktno referiraju na konkretne događaje i osobe Adama i Eve.

Zapravo, izvještaj o stvaranju se poklapa s mnogim zaključcima današnje znanosti i više nego što mnogi misle. Ovdje se radi o pravoj povijesti. Izvještaji o stvaranju i čovjekovu padu su istiniti čak i ako ona nije pisani stilom, standardom i načinom današnjeg zapadnog povjesničara.

Da zaključimo

Katoličko kršćanstvo je oduvijek afirmiralo da nema stvarnog neslaganja između vjere i teologije s jedne, te (prirodnih) znanosti s druge strane. Tome je tako sve dok se i vjera i znanost drže svaka svojeg djelokruga, granica i ograničenja.

Ukoliko se čini da postoje određena neslaganja, zapravo se radi o paradoksima, otajstvima ili našim ograničenostima. Neke spoznaje iz biblijske objave nismo još uspjeli dobro shvatiti, a neke dijelove ponekad pogrešno shvatimo i protumačimo. Neka pitanja ostaju Božje otajstvo, a o nekima nas Bog nije niti namjeravao poučiti kroz Bibliju. S druge strane, znanost, kao i sam čovjek, također ima svoje ograničenosti, a počesto i griješi te mijenja svoje zaključke.

Mnogi istaknuti znanstvenici današnjice su ujedno i vjernici. Spomenimo samo ljude poput dr. Johna Lenoxa – matematičara, filozofa i kršćanskog apologeta, kao i dr. Francisa Collinsa – fizičara i genetičara, direktora Projekta ljudskog genoma i osnivača BioLogos fondacije koja promovira skladan odnos između vjere i znanosti, a tu su i brojni drugi.

Znanost nikada ne može nadići ili ukloniti potrebu za Božjom objavu danom kroz Bibliju. Isto tako, Biblija nam ne govori o svim zakonitostima i tajnama prirodnog svijeta, već nam je dan um i razum da ih istražujemo i otkrivamo kroz znanost. Skromni i ponizni istraživač prirode u svemu što je dobro i istinito u konačnici biva vođen Božjom rukom, te sve svoje talente i uspjehe duguje Bogu.

.

Priredio: Jasmin Koso, veljača 2016.

.

*Napomena: Korisno je još jednom pojasniti da pod izrazom „katoličko“ podrazumijevamo standard kršćanske vjere koji ima odlike općeprihvaćenosti, sveobuhvatnosti, povijesnosti i može se pozvati na kontinuitet. Značenje ove riječi obuhvaća mnogo više nego da upotrijebimo neki izraz poput “pravovjerno”, koji može biti relativiziran.

Bibiografija – više informacija na internetu:

http://www.catholic.com/tracts/adam-eve-and-evolution

http://www.johnlennox.org/

http://biologos.org/about-us/our-history/

http://www.rationalchristianity.net/creation_evolution.html

http://www.huffingtonpost.com/david-l-wolper/genesis-and-science_b_500201.html

http://godandscience.org/evolution/evolution_contradict_genesis.html

https://en.wikipedia.org/wiki/Theistic_evolution

https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_Christians_in_science_and_technology

i drugdje…

 

2 misli o “O kršćanstvu i znanosti, evoluciji i Adamu i Evi

  1. Mislim da kršćani ne smiju vjerovati da je svemir stvoren ni iz čega! Naime Biblija počinje sa „U početku Bog…“ što znači da je na početku bio Bog, a ne jedno veliko ništa! Nešto ne može nastati iz ničega. Mislim da se u tome slažu i Biblija (Bog) i znanost, ak se ne varam 1. zakon termodinamike. Osim toga, Biblija kaže da je Bog početak i kraj – a tamo gdje je Bog ne može istovremeno postojati „ništa“. Samo Božje postojanje isključuje postojanje „ničega“. A nakon „u početku Bog…“ kreće stvaranje sa „neka bude svjetlo“. (Eto mogućeg velikog praska!) Sve je krenulo od Boga, iz Boga, i sve se Bogu vraća, jer Biblija kaže da će na kraju biti „Bog sve u svemu.“
    Glede prvih nekoliko dana stvaranja. Moguće je, i biblijski utemeljeno, da prva 3 dana, dakle prije stvaranja sunca, mjeseca i zvijezda, dani nisu trajali današnjih 24 sata. Jer ako još nije bilo „svjetlila“ koja bi zemlji „označavala dane, godine, vremena (doba)“ to znači da su ti dani mogli biti duži. Koliko duži? Božja riječ kaže da je kod Boga jedan dan kao 1000 godina, a 1000 godina kao jedan dan. Opet, i taj broj 1000 može biti simboličan, u smislu „mnogo“. Kao kad je Isus rekao da treba opraštati 70×7 puta. Zar je Isus mislio da treba oprostiti točno 490 puta (a 491. put ni slučajno)? Ne, Isus je imao u vidu stalno opraštanje, bezbroj puta, ponovo i ponovo. Lako je moguće da se nešto slično krije iza simbolike broja 1000 (koji je ekvivalent jednom danu). Međutim, nakon što je Bog u 4. danu stvorio svjetlila s ciljem „da obasjavaju zemlju“, da definiraju dane, mjesece i godine na zemlji – lako je moguće da je samim tim promijenio dužinu dana tj. ograničio ga i od tog trenutka promijenio stvar.

    • Poštovana,
      zahvaljujemo na vrijednom i korisnom komentaru.
      Inače ne odgovaramo često na komentare jer budu uvredljivi i svakakvi.
      Da, kad se kaže “ni iz čega/ex nihilo” naravno da se izuzima Boga koji je vječan i nije stvoren. “U početku bijaše Riječ” i po toj Riječi ili Božjom Riječju je sve postalo. Misli se da prije nego što je Bog sve pozvao u postojanje nije bilo ničega tvarnog,nikakve materije, energije i sl. Bog je sve stvoreno pozvao u postojanje samo svojom svemogućom Riječi.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s