Norma normata: Pravilo kojim se vlada

O značaju Vjerovanja i vjeroispovijedanja

.

Autor: R. C. Sproul

.

rc_sproulLatinska riječ Credo znači jednostavno “Vjerujem”. To predstavlja prvu riječ Apostolskog vjerovanja. Tijekom crkvene povijesti za Crkvu je bilo potrebno usvajanje i prihvaćanje vjeroispovijedi kako bi se pojasnila kršćanska vjera, te da bi se mogao razlikovati pravi sadržaj od pogrešnih i lažnih predstavljanja vjere. Takva Vjerovanja se razlikuju od Svetog pisma po tome što Sveto pismo jest norma normans (“pravilo koje vlada”), dok su Vjerovanja norma normata (“pravilo kojim se vlada”).

Povijesno gledano, kršćanska vjeroispovijedanja uključuju sve, od kratkih potvrda do sveobuhvatnih izjava. Najranije kršćansko Vjerovanje se nalazi u Novom zavjetu, te izjavljuje: “Isus je Gospodin.” Novi zavjet iznosi pomalo zagonetnu tvrdnju o toj izjavi, naime, da nitko ne može ovo izjaviti, osim po Duhu Svetom. Što bismo trebali shvatiti iz ovoga? S jedne strane, Novi zavjet nam govori da ljudi mogu poštovati Bogu svojim usnama, dok su njihova srca daleko od Njega. Naime, ljudi mogu recitirati Vjerovanja i iznositi definitivne potvrde vjere, bez da uistinu vjeruju u te potvrde. Dakle, zašto bi onda Novi zavjet govorio da nitko ne može ovo ispovijediti osim po Duhu Svetom? Možda je to zbog cijene povezane s izjavama vjere u kontekstu drevnog Rima.

Zakletva odanosti zahtijevana od rimskih građana da dokažu svoju privrženost cijelom carstvu i posebno caru bila je javno reći: “Kaisar Kurios”, to jest, “Cezar je Gospodin.” U Crkvi prvog stoljeća, kršćani su se pretjerano trudili biti poslušni civilnim sucima, uključujući i opresivne mjere Cezara, pa ipak, kada se radilo o javnom potvrđivanju da je Cezar Gospodin, kršćani to nisu mogli učiniti čiste savjesti. Kao zamjenu za izraz “Cezar jest Gospodin”, rani kršćani su govorili: “Isus je Gospodin”. Činiti to značilo je izazivati gnjev rimske vlasti, te je u mnogim slučajevima, koštalo kršćane njihovih života. Stoga, ljudi nisu bili skloni činiti takve javne izjave, osim ako su bili dirnuti Duhom Svetim da to učine. Jednostavno vjerovanje: “Isus je Gospodin”, ili opsežnije izjave, kao što je Apostolsko vjerovanje, daju pregled osnovnih esencijalnih učenja. Vjerovanja sažimlju sadržaj Novog zavjeta.

Vjerovanja su također koristila taj sažetak sadržaja da bi izdvojili heretike iz četvrtog stoljeća. U izjavi Nicejskog Vjerovanja, crkva je kategorički potvrdila svoje vjerovanje u Kristovo božanstvo i nauk o Trojstvu. Te tvrdnje su bile prepoznate kao esencijalne istine kršćanske vjere. One su bile esencijalne, jer bez uključivanja tih istina, bilo koja tvrdnja o kršćanstvu bi se smatrala lažnom tvrdnjom.

U vrijeme reformacije, bile su proširene razne vjeroispovijesti, jer je protestantska zajednica smatrala potrebnim, u svjetlu i vrućini proturječnosti toga vremena, dati definitivne izjave u što vjeruju i kako se njihova vjera razlikuje od teologije Rimokatoličke crkve. I sam Rim je iznio svoje izjave vjere na Tridentskom saboru sredinom šesnaestog stoljeća, kao odgovor na protestantski pokret. No svaka protestantska grupa, kao što su luterani, švicarski reformatori i škotski reformatori, smatrala je potrebnim pojasniti i istine koje su bile afirmirane. To je bilo potrebno, ne samo zbog neslaganja unutar reformatorskih stranaka, već i da se razjasne protestantske pozicije protiv čestih netočnih interpretacija rimokatoličkih protivnika. Westminsterska ispovijed vjere iz 17. stoljeća jedna je od najpreciznijih i najsveobuhvatnijih vjeroispovijesti koja je izrasla iz reformacije. To je model preciznosti i biblijskog pravovjerja. Međutim, zbog svoje duljine i sveobuhvatne dimenzije, teško je naći dva zagovornika Westminsterske ispovijedi koji se slažu po svakoj određenoj točki. Zbog toga, crkve koje koriste Westminstersku ispovijed vjere ili slične vjeroispovijesti, obično ograničavaju zahtjeve odanosti prema priznavanju “sustava doktrine sadržanog u njima”. Ova kasnija protestantska vjeroispovijedanja nisu imala za cilj samo potvrditi ono što oni smatraju suštinskim za kršćanstvo, već posebno razjasniti pojedinosti o određenoj vjerskoj zajednici koja bi koristila takve sveobuhvatne ispovijesti vjere.

U današnje vrijeme, postoji izrazita netrpeljivost spram vjeroispovijesti bilo koje vrste ili stupnja. S druge strane, relativizam koji se proširio u modernoj kulturi izbjegava bilo kakvo priznavanje apsolutne istine. Ne samo to, već se također može vidjeti snažna negativna reakcija protiv racionalne i propozicionalne prirode istine. Izjave vjere su pokušaji pokazivanja koherentnog i jedinstvenog razumijevanja cijelog opsega Pisma. U tom smislu, one su sažete izjave onoga što povijesno nazivamo “sustavnom teologijom”. Ideja sustavne teologije polazi od pretpostavke da sve što Bog kaže jest dosljedno, a ne kontradiktorno. Dakle, iako ta uvjerenja nisu stvorena iz čisto racionalne spekulacije, ipak, ona su pisana na takav način da su razumljiva i shvatljiva umu. Bez takvih izjava, teološka anarhija vlada u Crkvi i u svijetu.

.

Prijevod: Petra Micuda Kantifes

Korektura: Jasmin Koso

Izvornik: Biblical Sermons and Books

Oglasi

Jedna misao o “Norma normata: Pravilo kojim se vlada

  1. Povratni ping: Tko su zapravo protestanti? | "Via media" - anglikansko i reformirano glasilo

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s