Gdje je Crkva?

Pitanje na koje zajednice reformacijske baštine teško mogu dati odgovor

 

.

Poznajem jednog kolegu evanđeosko-pentekostnog teologa koji čak predaje na teološkoj obrazovnoj instituciji zajednica reformacijske baštine, a zabrinut je konfuzijom različitih tumačenja Svetog pisma (poglavito u krilu kršćanstva kojem i sam pripada).

U toj svojoj zabrinutosti došao je do točke u kojoj je shvatio da je rješenje u “normativnom tumačenju”, odnosno u većem autoritetu tumačenja Crkve u odnosnu na privatnu interpretaciju. No onda se pita “tko ili što čini Crkvu”? Problem je u tome što on uslijed ograničenih, manjkavih i pogrešnih evenđeosko-pentekostnih postavki ne može dalje, jer ne može preciznije ustanoviti tko i gdje je to točno Crkva. Zbog toga što ne zna “tko ili što čini Crkvu” ima problema i s ekumenskim odnosima. Naime, on Crkvu shvaća, skoro pa isključivo, kao zajednicu vjernika i učenika, a ne i kao hijerarhijsku i institucionalnu. Mada govori o “normativnom tumačenju”, kroz razgovor se čini da on poznaje samo svijet citiranja biblijskih redaka .

Tu se zapliće i u neraskidivu petlju jer budući da da ne zna “tko ili što čini Crkvu čije “normativno tumačenje” bi prihvatio, ne može jasno znati ni tko su doista učenici vjerni apostolskom nauku, a kako ne zna točno tko su učenici ne može znati ni “tko ili što čini Crkvu”, i tako u krug.

Crkva se međutim ne može definirati samo kroz vjeru i učeništvo njezinih članova, kako to mnogi (poglavito iz zajednica reformacijske baštine) misle.

Mada je nepobitna činjenica da Crkvu (u vječnom i idealnom smislu) sačinjavaju istinski vjernici u učenici Isusa Krista, i mada naravno treba nastojati oko vjere i učeništva, ovaj kriterij je u potpunosti primjenjiv samo na nevidljivu i pobjedonosnu dimenziju Crkve.

Međutim, s obzirom na vidljivu i vojujuću dimenziju Crkve ovakav kriterij nije u potpunosti primjenjiv. Samo Bog naime ima savršeno znanje o tome tko je doista njegov i u vječnosti, dok u vremenitoj vojujućoj Crkvi uvijek ima onih koji su joj samo privremeno pridruženi, no ona zbog toga ne prestaje biti Crkva. Pokušaj ili pretvaranje da možemo znati tko je doista vjerni i učenik često je ispunjen našim predrasudama, stereotipima i arogancijom.

Također je teško i postaviti cenzus ili granicu grešnosti kojim bismo zasigurno odredili tko može, a tko ne može biti Kristov učenik. Pri tome se često bude stroži prema onima drugima, nego prema sebi, ili prema pripadnicima različite tradicije, odnosno druge konfesije ili denominacije, koji su često “neobraćeni i imaju “neobraćene” pastire, nisu poslušni Bogu itd.

Nauku o Crkvi (ili njegovu nedostatak) koji kao jedini kriterij crkvenosti postavlja vjeru i učeništvo često upada i u predrasudu da u Crkvi nisu potrebni ni hijerarhija, ni predaja, ni nauk, ni neka forma ili institucionalnost, niti, tako reći, bilo što izvanjsko i materijalno. Takav način razmišljanja, koji umnogome podsjeća na gnozu, dodatno komplicira stvari jer dovodi do daljnjih zastranjenja.

Takav način gledanja na crkvenost uzrokuje i brojne podjele i odvajanja onih duhovnijih od onih manje duhovnih, “neobraćenih” i grešnih, kroz ljudske pokušaje stvaranja “čiste” zajednice na zemlji, identične nevidljivoj pobjedonosnoj dimenziji Crkve.

No, osim što doista svjedoči o potrebi pokajanja, vjere i učeništva, Pismo nam jasno svjedoči vjernosti apostolskom autoritetu i predaji, episkopima i prezbiterima, krštenju i “lomljenju kruha”, izjavama i definicijama vjere itd.

Dakle, kako, što je objektivnije moguće, definirati Crkvu?

Po vjeri ulazimo u pravo i vječno zajedništvo s Bogom i njegovim Tijelom Crkvom. Bog želi da mu Njegov narod vjeruje. Vjera je sredstvo kroz koje nas Bog mijenja i koristi na svoju slavu. No lako je previdjeti da Crkva nije utemeljena na ljudskim subjektivnim osjećajima, pa ni vjeri ili pristajanju uz Boga, već suverenoj Božjoj odluci da izabere sebi narod. Utemeljena je na samom Isusu Kristu, i njezin utemeljitelj je Isus Krist koji je izabrao sebi apostole kojima je, pošto su primili dar vjere, dao autoritet da narode čine Njegovim učenicima krsteći ih i učeći sve što je zapovijedio. Crkva je dakle u svom utemeljenju duhovno-institucionalne naravi.

Kao što čovjek nije samo duh već i tijelo, tako i definicija Crkve itekako treba izvanjske, materijalne i institucionalne elemente. Pri tome treba uzeti u obzir današnju razjedinjenost kršćana i činjenicu da na zemlji nema crkve bez mana i grešnosti. No na umu treba imati i koncilijarnu (sabornu) narav Crkve i autoritet velikih ekumenskih Sabora održanih prije velikog raskola, te temeljnih izričaja vjere tamo donesenih. Na raspolaganju su nam temeljna učenja koja pokazuju kako je Crkva, na saboran način, razumjela Pismo u ranim stoljećima dok je bila jedinstvena, a tu su i brojna tumačenja crkvenih otaca i naučitelja.

Dijelom Tijela Crkve se postaje krštenjem (ispravnom formulom) kao vidljivim znakom inicijacije, s time da krštenje treba shvatiti kao poziv da se vjerom, svjedočanstvom i učeništvom doista participira u realnosti o kojoj krštenje govori. U protivnom ne možemo govoriti o doista kršćanskom identitetu i pripadanju Crkvi u vječnom smislu. Nekritičko i folklorno krštavanje ne može umanjiti značaj ovog svetog sakramenta i oduzeti pravo iskrenim vjernicima i njihovom potomstvu da ga prime. U ljudskoj nevjernosti se očituje Božja vjernost.

Osim krštenja, Crkva se, što je objektivnije moguće, definira pravilno i transparentno zaređenim službenicima (idealno biskupima, prezbiterima i đakonima) koji služe Riječ i sakramente; ispravnim propovijedanjem Božje Riječi, odnosno svjedočenjem Božje objave u Isusu Kristu (kao minimalni kriterij se uzima propovijedanje u skladu s univerzalnom predajom Crkve sadržanom u ekumenskim Vjerovanjima); te zajedništvom vjernika u Euharistiji, odnosno u sakramentu Večere Gospodnje, kao stvarnom primanju i posebnom načinu prisustva Isusa Krista među Njegovim narodom.

Tako gdje se Pismo čita, Riječ propovijeda i sakramenti ispravno služe Krist je prisutan, te mora biti i djelovanja Duha Svetog. Gdje Duh djeluje mora biti vjernika i učenika, a tamo je i Crkva Božja.

.

Jasmin Koso, studeni 2016.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s