Kakav je učinak sakramenta krštenja?

Ovo pitanje je ponekad zbunjujuće, a pogotovo za protestante. Ukoliko sam spašen samo milošću Božjom po vjeri, zbog posredničke žrtve našeg Gospodina Isusa Krista, čemu onda krštenje? Kakav je njegov učinak? Da li je krštenje samo naše svjedočenje vjere?

O sakramentima općenito

Da bismo raščistili ovo pitanje, trebamo najprije odgovoriti na pitanje; što je to sakrament? „Sakrament je vanjski vidljivi znak unutarnje duhovne milosti. Bog nam udjeljuje ovaj znak kao sredstvo po kojem primamo njegovu milost i kao vidljivi znak pripadnosti Bogu.“ (1662. Katekizam).

Ponovimo: „… sredstvo po kojem primamo njegovu milost…“ – dakle, uloga sakramenata nije samo simbolička, već imaju i stvarni učinak.

„Bog nam udjeljuje…“ – sakrament dakle nije nešto što činimo mi već Bog, a mi u poslušnosti odgovaramo, isto kao i na Božji poziv da mu vjerujemo.

Nadalje, sakramente je nužno primiti vjerom u Krista, te s pokajanjem i zahvalnošću. Vjera je nužna kako bismo doista primili milost koju Bog u sakramentu daje, a poslušnost je nužna kako bi dobrobiti sakramenta donijele ploda u naše životu. Iz ovoga zaključujemo da su vjera i sakramenti uzajamno i usko povezani. (1662. Katekizam; 39 Članaka 28).

Krist je uspostavio dva sakramenta Evanđelja općenito potrebna za spasenje: Krštenje i Večeru Gospodnju (Euharistiju, Pričest). Druge obrede i prakse Crkve poput konfirmacije, ispovijedi, zaređenja, braka i bolesničkog pomazanja, dopušteno je nazivati još i sakramentima Crkve. Oni nisu općenito potrebni za spasenje, ali potječu od prakse apostola, odnosno rane Crkve ili označavaju način života blagoslovljen od Boga još od stvaranja. (39 Članaka 25).

O krštenju

Oba sakramenta Evanđelja imaju izvanjski vidljivi znak, a kod krštenja je to voda u kojoj kandidati bivaju kršteni „u ime Oca, Sina i Duha Svetoga“. (1 Petrova 3, 21; Matej 28,19; 1662. Katekizam).

Koji je dakle učinak, odnosno unutarnja duhovna milost koja započinje krštenjem? To je smrt grijehu i novo rođenje u pravednosti, i to putem jedinstva s Kristom u Njegovoj smrti i uskrsnuću. U krštenju ispravno primljenom postajemo Božjim djetetom (i dijelom Tijela Kristovog – Crkve) po milosti i vjerom u Krista. (Ivan 3, 3-5; Rimljanima 6, 1-11; Efežanima 2, 12; Galaćanima 3, 27-29).

Krštenju treba pristupiti u pokajanju i vjeri u Isusa Krista kao Gospodina i Spasitelja, prigrlivši obećanja (o spasenju itd.) koja Bog udjeljuje ovim sakramentom. (Djela apostolska 2, 38).

Napomene

Sveto pismo govori o krštenju kao vanjskom znaku unutarnje milosti (napr. 1 Korinćanima 6, 11; Tit 3, 5), tako da „novo rođenje“ treba shvatiti kao nešto što se normalno pojavljuje pri krštenju. No treba napomenuti, da „novo rođenje“ nije nužno i neodvojivo povezano s krštenjem. To znači da se ono ipak može dogoditi prije, za vrijeme ili nakon krštenja (a ne samo pri krštenju, kao što neki naučavaju). No svejedno je potrebno i nužno da vjernik bude kršten. (Izjava o ispovijedanju vjere – REC).

Važno je još jednom napomenuti da krštenje nije naše već, Božje milosno djelo, te da krštenje nije prvenstveno naše svjedočanstvo vjere, niti samo simbolički čin. Isto tako, krštenje ne pripada samo vjerujućim odraslima, već i djeci vjernika. Pobijmo dakle sve ove zablude anabaptista i tzv. zajednica reformacijske baštine. (39 Članaka 27).

Za one koji eventualno nisu stigli primiti spoznaju o krštenju ili prije smrti nisu stigli biti kršteni, odnosno za one koji su umrli mučeničkom smrću, vjerujemo da bivaju spašeni bez krštenja. U slučaju kršćanskih mučenika se koristi i izraz „krštenje krvlju.

Svi drugi trebaju pristupiti krštenju u skladu s jasnom Gospodinovom zapovijedi. Odbijanje takve jasne Gospodinove zapovijedi evidentno sugerira da nešto nije u redu ni s vjerom onoga koji odbija pristupiti krštenju. Nema autentične vjere bez krštenja i nema pravog učinka krštenja bez vjere. Krštenje, pošto je jednom učinjeno vrijedi, ali bez vjere nema pravog učinka.

Zašto je onda ispravno krstiti malu djecu?

Zato što je krštenje znak Božjeg obećanja da su djeca vjernika (ili djeca Saveza) dobrodošla i prigrljena u zajednicu saveza Kristove Crkve. (Izlazak 20, 5-6; Ponovljeni Zakon 5, 9-10; Djela apostolska 2, 39; 16, 15; 16, 30-33; 1 Korinćanima 7, 14). Oni koji u vjeri i pokajanju prinesu svoju djecu da budu krštena, zavjetuju se da će ih odgajati u Gospodnjem strahu i spoznaji, s očekivanjem da će i ona jednoga dana ispovijedati kršćansku vjeru. Oni koji su ispravnim načinom i formulom kršteni kao mala djeca ne trebaju (ili ne smiju) biti ponovno kršteni. (Biti kršćanin – anglikanski katekizam 108.).

Zaključno

Krštenici se trebaju nadati i moliti da im Duh Sveti koji prebiva u njima pomogne da budu aktivni članovi svoje župe/kršćanske zajednice, da sudjeluju u štovanju, da se trajno kaju i vraćaju Bogu, naviještaju Evanđelje, te ljube Boga i svoje bližnje, težeći pravdi i miru. (Hebrejima 10, 25; 12, 14; 1 Petrova 3, 15; 1 Ivanova 1, 9; 2, 1).

.

Jasmin Koso, veljača 2017.

.

Bibliografija:

Biti kršćanin – anglikanski katekizam

Trideset i devet članaka vjere

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s