Što ja to vjerujem?

Protestantski umjereno progresivni teolog objašnjava što vjeruje (ili ne vjeruje) po nekim bitnim točkama

Protestantska tradicija kakvu sam iskusio, u kakvoj sam odgajan i kako ju ja doživljavam, zapela je u periodu reformirane skolastike (vjeroispovijedanjima, “pravovjerju”, doslovnom shvaćanju i sl.) s visokocrkvenim primjesama (crkvena praksa obilježena gledanjem s visoka, formalizmom, ritualizmom, klerikalizmom i sl.). Mada to, samo po sebi, više nije ni duhovno ni praktično relevantno, ona kao protestantizam ne poznaje i ne priznaje ništa drugo. Ništa prije skolastike, uključujući ni samog Luthera (koji je bio kritičar skolastike), i ništa poslije, kasniji razvoj misli. Osim toga, njezin način razmišljanja uvelike je obilježen i reakcijom na slobodne (neoprotestanske) zajednice.

Svatko tko pokuša misliti drugačije od načina mišljenja iz tog perioda riskira da bude etiketiran, marginaliziran ili proglašen “krivovjernim”. No nema duhovnog života, zadovoljstva i ispunjenja samo od vjeroispovijedanja, “pravovjerja” i literalizma…

Kako sam u posljednje vrijeme doživio razne optužbe, etikete i nerazumijevanja, htio bih pojasniti što trenutno vjerujem po nekim meni bitnim točkama…

Prvo; Vjerujem u racionalnu religiju (razmišljanje), providnost, te objektivnost Božjeg postojanja.

No ne vjerujem u racionalizam, objektivizam i literalizam.

Na primjer, u ime razuma ne negiram realnost čudesa, uskrsnuća itd. No nisam sklon niti sve sadržaje vjere shvaćati doslovno. Simbolika i mit važni su načini religioznog (duhovnog) izražavanja. Ateizam i fundamentalizam su dvije strane istog novčića; Božju objavu o kojoj svjedoči Biblija uzimaju isključivo doslovno. Jedni sve odbacuju, drugi sve vjeruju…

Bog postoji i “izvan mene”, no on nije i ne može biti puki “objekt” ljudskog proučavanja. Nisam pristalica olakog stvaranja ljudskih slika o Bogu. Razmišljanje je važan element religioznosti u vidu kritičkog promatranja posljedica i kao njezino polazište. Ono nas čuva od praznovjerja i kultova. No Bog je iznad ljudskog razuma (a ne nešto nerazumno). On je iznad svega postojećeg.

Vjerujem da otajstvo, misterij i paradoks neizostavno obavijaju Boga (kao u ostalom i djelovanje Duha Svetog, koje ne možemo “svojatati”) i pogubno ih je pokušavati izgladiti literalizmom i hladnom logikom.

Drugo; Vjerujem dakle da su paradoks, otajstvo i misterij neizostavno vezani uz naše poimanje Boga.

Više vjerujem u trajno duhovno otkrivanje, nego u apsolutiziranje uvjerenja, koje je često bilo i pogubno. Paradoks se ne smije pokušavati izgladiti hladnom ljudskom logikom.

Dobar primjer je odnos Božje svemoći i suverenosti s jedne, i ljudske slobode i odgovornosti s druge strane. Pokušaji da se paradoks izgladi hladnom, doslovnom i antropomorfnom (pripisivanjem ljudskih načina funkcioniranja Bogu) logikom doveli su do vrlo mučnih doktrina i prepirki.

U ovom slučaju treba istovremeno držati i da je Bog svemoćan i suveren, kao i uvjerenje u važnost ljudske slobode, te nadu da se svaki čovjek može slobodno odlučiti za vjeru u Boga. Treba jednostavno uživati u datom paradoksu, prihvaćajući ga kao znak da je Bog uistinu velik. Slično je i s doktrinom o Trojstvu.

Treće; Definitivno vjerujem u Boga objave i visoko cijenim Bibliju.

No to ne znači da u sve tvrdnje Biblije uzimam doslovno i da vjerujem u njenu apsolutnu nepogrešivost. Biblija nije dana da spriječi ljudsko razmišljanje, već da s njim surađuje. Ako nešto nije jasno okarakterizirano kao čudo, a činjenično i zdravorazumski nije održivo, onda to ne uzimam doslovno točnim. Isto tako, Bibliju treba i tumačiti, a ljudi Bibliju tumače iz različitih egzistencijalnih pozicija i iskustava.

Moje razumijevanje Biblije je najbliže razumijevanju Karla Bartha. Iznad svega vjerujem u Isusa Krista kao živu Božju objavu. Iz Biblije želim ponajprije učiti o Isusu.

Četvrto; Prije svega vjerujem u duhovnu intuiciju i slobodno subjektivno iskustvo.

Mi subjektivno odlučujemo hoćemo li vjerovati ili ne.

Smatram da treba izbjegavati govoriti o Bogu iz pozicije apsoluta. Religija koja se temelji na skolastici i objektivizmu (koja se zasniva prvenstveno na Bogu “izvan nas”, o kojem možemo olako razgovarati kao da je puki objekt) me duhovno ne zadovoljava.

No ne vjerujem baš ni u emocionalizam “religije srca” ili suvremenog pentekostalizma i karizmatizma. Više me oduševljava iskustvo radosne smirenosti, mira i uravnoteženosti.

Peto; Vjerujem da tradicija predstavlja stabilnost i “odskočnu dasku” za traženje osobnog autentičnog duhovnog iskustva i odgovora na vječna pitanja.

Religija, pa tako i kršćanstvo, je i rezultat povijesnog razvoja. Stoga je za nju važan dijalog s prošlošću, da bi mogli odrediti i razumjeti svoju poziciju u sadašnjosti. U religiji se ne može samo tako ponovno krenuti od početka i osnovnih principa.

No vjeru i ispunjenje nam ne može zajamčiti nikakva institucionalna doktrina, ona je plod osobnog iskustva, izbora i odluke.

Šesto; Esencijalne doktrine poput one o Kristovoj božanskoj i ljudskoj naravi ili one o Trojstvu nerazdvojni su dio kršćanskog identiteta.

Kršćanska vjera definirana je trajnim nastojanjem da se održi apostolska vjera (vjera početaka), te koncilijarnim tumačenjima Svetog pisma. No kršćanska vjera je  i rezultat razvoja i povijesnih okolnosti – o pojedinim vjerovanjima Crkva se određivala stjecajem povijesnih okolnosti i nametnutih pitanja.

Stoga je iz današnje perspektive nemoguće van svake sumnje tvrditi i dokazivati što su apostoli vjerovali po pojedinim pitanjima, jesu li ih postavljali i da li su uopće imali određeno mišljenje.

Izražavam nadu u ljubavi da Isusu mogu pripadati i oni koji u Njega vjeruju na neki način drugačiji od konvencionalnoga. Iskrenim duhovnim tražiteljima vrata crkvenog zajedništva moraju biti otvorena.

Sedmo; Ono što možemo i trebamo znati o Bogu u bitnom nam se objavljuje u Isusu Kristu.

Prema tome, o Bogu vjerujem da je ljubav, dobar, pravedan, milostiv i milosrdan, istinit, spor na srdžbu…

Sve te osobine i kršćani trebaju nastojati odražavati i zagovarati na ovome svijetu. Trebaju nastojati, čak revolucionarno, djelovati u skladu s Isusovim (socijalnim) primjerom, naukom i žrtvom.

Ne vjerujem ni u kakvo odvajanje kršćana (ili otkupljenih) od drugih ljudi i društva, već upravo suprotno. Ne vjerujem ni u moralizam već u dobro i ljubav.

Svakako postoje više ili manje zla djela. No ne prihvaćam piramidu grijeha po kojoj grijesi i slabosti jednih (na primjer homoseksualnost) zaslužuju toliko veću osudu od svakodnevnih grijeha (ili crkveno proskribiranih djela) i slabosti drugih, da jedni ne mogu biti članovi crkve dok drugi mogu. Treba biti u stanju odvojiti vlastite predrasude, te osjećaj zabrinutosti i odbojnosti prema nečemu, od poštenog uvida u istinu i činjenice vjere. Još jedan primjer predrasuda i pristranosti u Crkvi s kojim sam se susretao je pitanje emancipacije žena.

Smatram i da su mnogi vjernici seksualno-erotski zarobljeni i frustrirani, te se boje upoznati sebe i suočiti sami sa sobom.

Osmo; Poruka evanđelja Isusa Krista ponajprije je određena u samom osobm, identitetom i utjelovljenjem Isusa Krista, te uskrsnućem, nadom i Božjim kraljevstvom.

Mnogo je manje određena strahom od kazne i pakla, pitanjem spasenja, pa čak ni smrću, a ni “nagovaranjem” ljudi da se “obrate” (i popunjavaju mjesta baš u našoj zajednici).

Apostol Pavao je o odnosu djela i milosti pisao u kontekstu sukoba sa židovskom (judaizantskom) frakcijom, činjenice obraćenja pogana i slobode od služenja židovskom Zakonu i propisima. Težnju za dobrom i nužnost činjenja dobra kao neodvojivim sadržajima vjere i prijateljstva s Bogom ne smatram negacijom Božje milosti.

Deveto; U drugim religijama ne vidim neprijatelja.

Unatoč brojnim izvanjskim, sadržajnim, pa i ključnim razlikama, u brojnim (ako ne i svim) religijama vidim sličan (ako ne i isti) dubinski sentiment, traganja i iznašašća duše. Stoga izražavam nadu da bi se ljudi iz različitih religija, kao i različitih razumijevanja i okolnosti, mogli naći među otkupljenima po Kristu.

Time ne negiram očigledne prednosti i sigurnost poznavanja Krista.

Deseto; Prihvaćam Boga kao gospodara života i smrti, ali ne vjerujem u Boga koji zapovijeda ljudima da ubijaju druge ljude ili čak počine genocid.

Premda se ni jedno objašnjenje ne čini skroz adekvatno, takvi navodi Svetog pisma mogu se objasniti ljudskim faktorom i opravdavanjem rata, Božjim ustupkom, manjim zlom ili simbolikom.

No sigurno je da takvi navodi ne određuju Božju narav jer to nije Bog kakav nam se objavio u Isusu Kristu.

Jedanaesto, Kvaliteta Crkve ponajviše se mjeri kvalitetom svjedočanstva, predanja, učeništva, zajedništva i života njenih članova.

Kao protestant vjerujem da se kvaliteta Crkve mjeri kvalitetom propovijedane Riječi i podjelom sakramenata.

Postoje različiti oblici crkvenog upravljanja koji su povijesnom i biblijskom pogledu više ili manje poželjni. Osobno držim jedan episkopalno-sinodalni (upravljanje uravnoteženo između biskupa, prezbitera i vjernika) oblik crkvene organizacije najpoželjnijim.

Treba međutim reći da je svaki crkveni poredak (pa i episkopalni), a također i liturgija, i produkt povijesnog razvoja i okolnosti, a ne identični odraz crkvene organizacije i bogosluženja na početku.

Oni koji su suviše zaokupljeni vanjskim oblikom Crkve često zanemaruju njezine primarne kvalitete.

Dvanaesto; Crkveno zajedništvo je vrlo važno, no još je važnije biti vjeran vlastitom duhovnom iskustvu i intuiciji.

U Crkvi treba propovijedati samo Božju riječ i opće ljudske vrijednosti što je objektivnije moguće. S propovjedaonice ne treba promovirati političke opcije i ideologije.

No nitko u Crkvi nema pravo drugome nametati nešto što je protivno njegovoj slobodi, privatnosti, savjesti i uvjerenjima. Osim rijetkih slučajeva ekstremizma i zakonom nedopuštenog djelovanja, nitko u Crkvi nema pravo drugome (pa ni crkvenim službenicima) braniti slobodu govora, izražavanja, uključivanja i djelovanja. Tako nešto je uostalom protivno ustavnom poretku i ljudskim pravima.

Šutnja kršćana i općenito Crkve često znači konformizam i svrstavanje na stranu, posebno kad je u pitanju društvena nepravda, zaštita najslabijih i borba protiv fašizma, ekstremizma i totalitarizma.

.

Jasmin Koso, prosinac 2017.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s