Tko su pravi protestanti? I da li je to važno?

Unutar reformacijskog korpusa u Hrvatskoj (i regiji) već je duže vrijeme prisutno uporno agitiranje određene skupine za “copyright” na protestantsko ime. Takav zahtjev opravdavaju doktrinarnim i sakramentalnim nasljeđem, kao presudnom “odlikom protestantizma”.

U tom pogledu treba istaći da ni doktrinarna ni sakramentalna pitanja nisu bila u srcu Lutherovog začetka reformacije. Dapače, Luther je gajio ogromnu skepsu i animozitet spram skolastičke teologije, a time i doktrina. Smatrao je jednostavnu spoznaju Krista Svetog pisma kao Gospodina i osobnog spasitelja dovoljnom i vrjednijom od svih skolastičkih teoloških koncepata (koje je doživljavao kao ljudsko mudrovanje, nasuprot spoznaje Boga kroz Kristov križ i patnju).

Prema tome, događaj reformacije počiva na osobnom iskustvu, i to iskustvu oproštenja po vjeri u raspetog i uskrslog Isusa Krista. Za reformaciju je temeljna i dovoljna spoznaja Krista na temelju Svetog pisma, te sloboda vlastite savjesti i uvjerenja.

Sigurno je da Luther, kao ni Calvin i ostali reformatori nisu sebe nazivali, a ni smatrali, protestantima. Niti im je takva klasifikacija bila bitna. Naziv protestant u stvari je skovan od strane protivne katoličke strane i to kao pejorativ. Porijeklo vuče iz događaja na Državnom saboru u Speyeru u proljeće 1529. godine, kada su evangelički knezovi izbornici prosvjedovali protiv zabrane reformacijskih uvjerenja. Nisu si ga sami reformatori-evangelici pridjenuli.

Istodobno, danas je nemoguće promatrati ono što općenito nazivamo protestantizmom bez Luthera i njegovih temelja reformacije. A da ponovimo, doktrine nisu ono što je Luther cijenio. Ni sakramentalna teologija nije ono što je bilo primarno za reformaciju. Nažalost, u kasnijem razvoju “doktrinarni i sakramentalni ratovi” su postali tužna odlika protestantizma.

Danas se naziv protestant najčešće i pojednostavljeno koristi za sve one tradicije kojima su zajednički (već navedeni) temeljni reformacije. Stoga je skroz banalno, u današnje vrijeme, pokušavati osporavati bilo kome da se naziva protestantom. Istovremeno, mnogi kršćani se odbijaju tako deklarirati, što je također njihovo pravo.

U svakom slučaju, zbog pejorativnosti, fluidnosti i suštinski nebitnosti tog naziva, insistirati na ekskluzivnom pravu nošenja naziva protestant znak je određene površnosti i nezrelosti.

Takvi stavovi su proizvod konzervativnog (možda nesigurnog?) uma, u želji da si stvori neki identitet, i koji, ako već ne može sve natjerati da misle i vjeruju kao on, onda se barem želi odvojiti od onih drugih i nešto drugačijih.

.

Dodatak:

“Luther je tvrdio da se »Bog može naći samo u patnji i križu«. S ove pozicije on je razvio polemiku protiv skolastike, praveći razliku između lažnog teologa koji se razmeće ljudskom pameću i »gleda na nevidljive Božje stvari kao da su jasno vidljive«, i pravog teologa »koji razumije vidljive i očigledne Božje stvari kroz patnju i križ«. Doktrine Trojstva i Inkarnacije izgledaju sumnjive onako kako su ih formulirali Crkveni Oci; njihova složenost nagovještava pogrešnu »teologiju slave«. Ali Luther je ostao vjeran pravovjerju Nikeje, Efesa i Kalcedona. U stvari, njegova teorija otkupljenja ovisila je od božanstvenosti Krista i njegova trinitarskog statusa. Ove tradicionalne doktrine o Bogu bile su suviše duboko usađene u kršćansko iskustvo da bi ih Luther ili Calvin mogli dovesti u pitanje, ali Luther nije prihvatio teško razumljive formulacije lažnih teologa. »Što me se to tiče?« pitao je kada se suočio s kompleksnim kristološkim doktrinama: sve što mu je bilo potrebno da zna bilo je da je Krist njegov spasitelj.

Luther je čak sumnjao u mogućnost dokazivanja Božjeg postojanja. Jedini »Bog« koji se može prihvatiti argumentima logike, kao oni koje je iskoristio Toma Akvinski, bio je Bog paganskih filozofa. Kada je Luther tvrdio da smo otkupljeni »vjerom« on nije mislio na usvajanje pravih ideja o Bogu. »Vjera ne zahtijeva informaciju, znanje i sigurnost«, propovijedao je u jednoj svojoj propovijedi, »već slobodno predavanje i radosno očekivanje njegove neiskušane, neznane i nedoživljene dobrote«…

Ironijom, reformacija će dovesti do veće doktrinarne konfuzije i do širenja novih doktrina kao simbola niza različitih sekti isto tako ezoteričnih i neodređenih kao što su bile neke od onih koje su ove nove doktrine nastojale zamijeniti.”

Povijest Boga Karen Armstrong, str. 322-324.

“Zapravo, reformacija je počela od osobnog iskustva. Martin Luther bijaše onaj koji je tražio i našao “milosrdnog Boga. On to govori, proglašava, i o tome poučava one koji skrovito ili na javi traže istog Boga.”

Protestantizam Jean Boisset, str. 17.

.

Isak Alagić, veljača 2018.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s