Što je teologija oslobođenja?

Teologija oslobođenja je radikalni pokret koji je odrastao u Južnoj Americi. Smatra da bi Crkva trebala djelovati u smjeru društvenih promjena, te bi se u tom djelovanju trebala pridružiti radničkoj klasi i siromašnima. Pokret je imao i svoje kritičare i protivnike poput pape Ivana Pavla II.

.

Piše: Jasmin Koso

“Ljubav prema siromašnima mora biti preferencijalna, ali ne isključiva.”

Papa Ivan Pavao II, “Ecclesia in America”, 1999. (koji se u velikoj mjeri protivio ovom pokretu)

Objašnjenje pojma i podrijetlo

Termin teologija oslobođenja može se teoretski primijeniti na svaku teologiju koja skreće pažnju na ugnjetavačke situacije. Međutim, ovaj termin se ponajprije koristi za označavanje osebujnog oblika teologije nastalog u kontekstu Latinske Amerike 60- tih i 70-tih godina prošlog stoljeća.

Godine 1968. u Medellinu (Kolumbija) sastali su se katolički biskupi regije. Ovaj sastanak, poznat kao Celam II, imao je velik utjecaj na cijelu regiju priznajući da je Crkva često bila na strani ugnjetavati vlada u regiji, te izjavljujući da će ona u budućnosti biti na strani siromašnih.

Ovaj politički i društveni stav ubrzo je upotpunjen i čvrstim teološkim osnovama. To je poglavito učinio peruanski teolog Gustavo Gutie̒rrez 1971. godine u svome djelu „Teologija oslobođenja“. Drugi značajni pisci su: Leonardo Boff iz Brazila, Juan Luis Segundo iz Urugvaja i Jose̒ Mi̒guez Bonino iz Argentine (protestantski, točnije metodistički, glas među dominantno rimokatoličkim teolozima).

Glavna načela

Teologija oslobođenja je dakle radikalni pokret koji je odrastao u Južnoj Americi kao odgovor na siromaštvo i zlostavljanje običnih ljudi. Osnovne teme kojima se teologija oslobođenja bavi su: Usmjerenost na situaciju siromašnih i ugnjetavanih, te kritičko promišljanje kršćanske prakse u svjetlu Božje riječi.


Ovaj pokret može biti preciznije oslikan u ovom citatu Leonarda i Clodovisa Boffa:
“Kako možemo biti kršćani u svijetu bijede i nepravde?
Postoji samo jedan odgovor: Možemo biti sljedbenici Isusa i istinitih kršćana jedino uz zajednički cilj sa siromasima i radom na evanđelju oslobođenja.”

Teologija oslobođenja kaže da bi Crkva trebala vući svoj legitimitet i teologiju rastući od siromašnih. Bibliju treba čitati i iskusiti iz perspektive siromašnih.

Crkva bi trebala biti pokret za one kojima su uskraćena njihova prava i koji se nalaze u takvom siromaštvu da su lišeni statusa ljudskih bića u svoj punini. Siromašni bi trebali uzeti Isusov primjer i koristiti ga u zalaganju za pravedno društvo.

Neki teolozi oslobođenja su u kolegijalnoj prirodi Trojstva vidjeli model za kooperativni i ne-hijerarhijski razvoj ljudskog društva.

Najkontroverznije što su teolozi oslobođenja tvrdili je to da bi Crkva trebala djelovati tako da donese društvene promjene, te da bi se u tome trebala udružiti s radničkom klasom. Neki radikalni svećenici uključili su se u politiku i rad sindikata, a drugi su se povezali s borbenim revolucionarnim pokretima.

Uobičajeni način kako su svećenici i redovnice pokazali svoju solidarnost sa siromašnima bilo je preseljenje iz vjerskih kuća u siromašna područja, kako bi podijelili životne uvjete sa svojim stadom.

Prema Gustavu Gutie̒rrezu pravo oslobođenje ima tri glavne dimenzije: Prvo, ono uključuje političko i društveno oslobođenje, odnosno eliminaciju direktnih razloga siromaštva i nepravde. Drugo oslobođenje uključuje emancipaciju siromašnih, marginaliziranih, obespravljenih, ugnjetavanih i potlačenih od svih ovih stvari koje ograničavaju njihov kapacitet da se razviju u slobodi i s dignitetu. Treće, teologija oslobođenja uključuje oslobođenje od sebičnosti i grijeha, te ponovnu uspostavu odnosa s Bogom i drugim ljudima.

Teologija oslobođenja i marksizam

Teologija oslobođenja smatra da teologija nije i ne treba biti odvojena od društvenog angažmana i političkog djelovanja. Istinska spoznaja Boga nikada ne može biti nezainteresirana ili izdvojena, već dolazi u i po predanju za stvar siromašnih.


U ovoj točki postaje očita povezanost teologija oslobođenja i marksističke teorije. Zbog tog “sablažnjivog” saveza teologije oslobođenja s marksizmom stanoviti kritičari kritizirali su ovaj pokret.

No teolozi oslobođenja su sa žarom branili svoju povezanost s marksizmom. I to iz dva razloga: Prvo, marksizam je alat društvene analize (Gutie̒rrez). On omogućava dobivanje boljeg uvida u trenutnu situaciju, te je i način kako se grozna situacija siromašnih može promijeniti. Drugo, marksizam pruža i politički program kroz koji se može ukinuti nepravedni društveni sustav i stvoriti pravednije društvo.

Teolozi oslobođenja uspoređivali su se navođenjem Aristotela od strane Tome Akvinskog. Tvrdili su da čine isto. Koriste sekularnu filozofiju u svrhu boljeg razumijevanja temeljnih kršćanskih vjerovanja.

Teologija oslobođenja tako smatra da je Božja naklonost prema siromašnima temeljni aspekt evanđelja, a ne neka opcija koja je izrasla iz latinoameričke situacije, ili je pak utemeljena samo na marksističkoj političkoj teoriji.

Biblijska hermeneutika

U biblijskoj hermeneutici, teologija oslobođenja Sveto pismo čita kao pripovijest o oslobođenju. Posebno se stavlja naglasak na oslobođenje Izraela iz egipatskog ropstva, na proročku osudu ugnjetavanja, te na Isusov navještaj evanđelja siromašnima i odbačenima.

Teologija oslobođenja dakle Boga vidi na strani izrabljivanog naroda, kao što je to bio slučaj pri oslobođenju Izraela iz egipatskog zatočeništva i tlačenja pod faraonom. Slično tome, čini se da je i Isus u svome učenju i službi bio uz siromašne. Isus Krist donosi oslobođenje i kroz svoje učenje i kroz svoj životni primjer.

Kritike

Teologija oslobođenja je u velikoj mjeri izjednačila spasenje s oslobođenjem, te je naglasila društvene političke ekonomske aspekte spasenja. Govorila je o grijehu struktura, napominjući da je društvo, a ne pojedinci, korumpirano i treba spasenje. Stoga je, prema mišljenju kritičara, teologija oslobođenja spasenje svela na puko svjetovnu i materijalističku stvar, a zanijekala transcendentalne i vječne dimenzije. Oni smatraju da je primarna potreba čovječanstva (i primarna dimenzija spasenja) duhovna, a ne društvena.

Povezano s prethodnim, neki kritičari kritizirali su teologiju oslobođenja i zbog toga što na Isusa i na

pojam spasenja gleda iz perspektive i okvira latinoameričkog konteksta. Međutim, sve kristologije i soteriologije ranjive su u tom pogledu. Na primjer, prosvjetiteljski pisci su na Kristovu osobu i djelo gledali iz okvira europske srednje klase, a dijelom i vrlo racionalističkih nazora. Isto tako, može se tvrditi da su grčki patristički oci na Krista gledali kroz helenističku prizmu, što je zasigurno utjecalo na njihovu kristologija i soteriologija. No ova kritika ima svoje mjesto ako bi se razumijevanje Kristove osobe i djela svelo samo na političko ili društveno poimanje oslobođenja.

Širenje

Teologija oslobođenja je daleko premašila okvire nevolja siromašnih seljaka i radnika u Južnoj i Srednjoj Americi. Haiti, Južna Afrika i brojne druge zemlje su također dom za određene oblike teologije oslobođenja. U Sjedinjenim Američkim Državama prisutna je crnačka teologija oslobođenja. Povezani teološki pokret je i feministička teologija oslobođenja, koja na žene gleda kao na potlačenu skupinu koja također mora biti oslobođena.

Vidi više:

A. E. McGrath Uvod u kršćansku teologiju 137.-138., 418.-419.

Gustavo Gutie̒rrez Teologija oslobođenja (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980.)

i druge Internet stranice.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s