Esej o Bibliji i Isusu Kristu izvan okvira dogme – 1. dio

Esej objavljen u tri dijela – 1. dio

 
 
Ovaj esej nastoji pružiti objektivan i znanstveni pogled na dvije ključne teme za kršćanstvo – to su Biblija i osoba Isusa Krista. Time nam nije namjera agitirati protiv religije, vjere i duhovnosti, jer kako kaže Karen Armstrong: „Uštedjelo bi mi mnogo muka da sam čula – od eminentnih monoteista u sve tri vjere – kako, umjesto da čekam da Bog siđe s visina, trebam promišljeno sama stvarati osjećaj Boga u sebi. Neki rabini, svećenici i sufije ukorili bi me zbog pretpostavke da je  Bog – u bilo kojem smislu – realnost ‘tamo vani’; upozorili bi me da ne očekujem da ga iskusim kao objektivnu činjenicu koja se može otkriti običnim racionalnim mišljenjem. Rekli bi mi da je Bog velikim dijelom proizvod kreativne mašte, kao što su i poezija i muzika koje nas toliko nadahnjuju. Neki visokopoštovani monoteisti rekli bi mi mirno i odlučno da Bog u stvari ne postoji – ali da je ‘on’ ipak najvažnija realnost na svijetu.“ (Povijest Boga, 8. str.). Dakle, esej afirmira jednu, da tako kažem, opušteniju duhovnost, umjesto one više rigidne.
Prvi dio eseja odgovara nam na pitanje; Što je zapravo Biblija? Drugi dio govori o povijesnom Isusu i Isusu Kristu vjere, poglavito kroz spoznaje Rudolfa Bultmanna. Na kraju slijedi sumiranje cijelog eseja.
Što je zapravo Biblija?
Za početak, želimo dati radnu definiciju onoga što je Biblija. U naše ćemo svrhe danas reći sljedeće:
Biblija je zbirka spisa, zabilježenih tijekom razdoblja od četiri tisuće godina, koje su napisale desetine autora u raznim zemljama iz primarno usmenih predaja, a koji bilježe povijest, mitove, zakone, religiozna učenja i obrede hebrejskog naroda.
Nakon što je Biblija službeno sastavljena, oko Biblije se počela razvijati teologija koja ju je iz statusa zbirke priča i obreda uzdigla do statusa “svetog”, doslovno vjerujući da je Božja ruka ili glas radio na njezinu sklapanju.
Počelo se govoriti da je Bibliju „nadahnuo“ sam Bog, da Duh Božji kroz nju govori zajednici vjernika kao jedinstveni kanal.
Nakon protestantske reformacije u 1500-ima, kršćani su počeli razvijati teologiju koja je Bibliju smatrala ne samo svetom, već i božanskom. Bibliju su počeli nazivati ​​”Riječju Božjom”, a naučavalo se da ju je diktirao sam Bog.
Sveto pismo je prešlo od samo Bogom nadahnutog teksta do nezabludivosti i nepogrešivosti – modernih standarda koje drevni autori ne bi ni pomislili da pripisuju Svetom pismu – što je značilo da doslovno svaka riječ Svetog pisma proizlazi iz Božjih usta i zato je apsolutno istinita, činjenično ispravna te ima posljednju riječ u svim stvarima o kojima govori – bez obzira na to što su znanost, povijest, logika, psihologija ili bilo koja druga disciplina tvrdile da su otkrile.
Biblija je za protestante postala više nego “papirnati papa”, a kruto, takozvano doslovno tumačenje proglašeno je jedinim dopuštenim načinom za njezino razumijevanje. Nominalna vrijednost riječi smatrala se istinitom, bez ikakvog dubljeg konteksta ili prostora za tumačenje.
Ovakav način gledanja na Bibliju bio je dominantan pogled u američkom kršćanstvu i općenito u konzervativnom protestantskom/evangelikalnom kršćanstvu širom svijeta u posljednjih 200-300 godina.
Istodobno, kršćani širom svijeta koji se nisu poistovjećivali s protestantskom ili evangelikalnom tradicijom borili su se za održavanje šireg razumijevanja Svetoga pisma koje ostaje vjernije izvornoj upotrebi i namjeri. U Rimokatoličkoj crkvi, pravoslavnim tradicijama, mnogim anglikanskim tradicijama i glavnim protestantskim tradicijama.
Naravno, i za većinu Židova širom svijeta Biblija je uvijek ostala otvorena, fleksibilna i doživljavana kao živi tekst.
Razlog zbog kojeg valja istaknuti razliku između konzervativnog protestantskog pogleda na Sveto pismo i šireg kršćanskog i židovskog pogleda na Sveto pismo, je zato što je većina aktivnih kršćana vjerojatno bila izložena ovako rigidnom pogledu na Bibliju. No ostaje nada da ćemo početi nadilaziti takvo gledište spram Svetog pisma i početi ga koristiti na zapravo više povijestan i tradicionalan način, što nas dovodi do slobodnije uporabe i tumačenja Svetoga pisma.
Budući da biblijske knjige nisu nikad bila namijenjene da postanu jedna knjiga, već je Biblija zbirka knjiga koje su kroz tisuće godina napisale desetine ljudi, ne bi se trebalo čuditi da nam ona ne daje niti jednu koherentnu priču ili narativ. Njezina shvaćanja i predodžbe Boga razlikuju se ovisno o tome tko piše i u kakvom se kontekstu nalazi.
Čini se da kroz cijelo Sveto pismo glavni lik, Bog, prolazi kroz nekoliko značajnih promjena.
Najstarija knjiga u Bibliji je Knjiga Joba, a u toj knjizi vidimo sliku Boga s kojom se gotovo nitko od nas ne bi mogao povezati ili vjerovati u nju. Bog u Jobu nije jedini bog, već jedan od mnogo bogova. U Jobu je Bog jednak karakteru Sotone te se u stvari kladi sa Sotonom o životu čovjeka po imenu Job.
Zatim, u Postanku i dalje možemo vidjeti ovu pluralističku sliku Boga – Postanak 1 oslovljava Boga kao ‘Elohim’, hebrejska riječ koja doslovno znači ‘savjet bogova’, a Bog se spominje u množini.
Dolaskom Abrahama na scenu u Postanku 12, počinjemo uviđati jedinstvenu referencu na monoteističko božanstvo zvano Jahve, a ovaj Bog postaje dosljedniji lik kroz ostatak hebrejske povijesti.
Međutim, Jahve je Bog rata i gnjeva. On želi vidjeti svijet osvojen od strane njegovog izabranog naroda i zahtijeva potvrdu odanosti krvnom žrtvom – i životinja i ljudi.
Kad stignemo do Isusa u Novom zavjetu, vidimo dinamičan pomak u načinu na koji Bog govori – Isus namjerno mijenja Sveto pismo koje citira iz hebrejske Biblije ostavljajući slike Boga rata, gnjeva ili žednog krvi i umjesto toga ga proglašava Bogom pravde, ljubavi i milosti (taj preokret zapravo možemo pratiti već kod starozavjetnih proroka).
Nakon Isusa vidimo kako se u ostatku Novog zavjeta rani kršćani – koji su svi židovski vjernici – bore s vlastitim shvaćanjem Boga. Vidimo da se neki snažno oslanjaju na Isusa, a neke kako se vraćaju tradicionalnom Bogu hebrejske Biblije. Kršćanski kanon zatvara se apokaliptičkim pisanjem u Knjizi Otkrivenja gdje vidimo miješanje obiju viđenja Boga.
Opet, to je zato što Biblija nije jedna knjiga, već zbirka knjiga, ljudi i vremena. Zbog toga navedeno ima savršen smisao. To biste očekivali od gomile nasumičnih ljudi koji pišu slučajne knjige za koje nikada nisu znali da će biti sastavljene u jednu knjigu i cijenjene kao Sveto pismo.
No drugi zanimljiv i važan aspekt koji nam daje Biblija jest taj što nam pokazuje sveobuhvatnu povijest razvoja ljudske svijesti – kako smo kao vrsta napredovali moralno, duhovno i fizički.
U najstarijim biblijskim knjigama vidimo kako su naši preci razumjeli Boga i svijet – kao božanstvo koje nije nužno bilo dobro ili zlo, i koje je potrebno smiriti žrtvom i obredom. Klicali su Bogu da osigura kišu, da kontrolira vremenske prilike i da porazi neprijateljska plemena.
Zatim od Mojsija nadalje vidimo evoluciju do organiziranog pravnog i vjerskog sustava, a vidimo kako judaizam nastaje kao stroga religija s prilično visokim moralnim standardima u usporedbi s drugim skupinama koje su ih okruživale.
Ipak, imamo i dovoljno primjera koji nam pokazuju kako hebrejski narod stavlja riječi u Božja usta kao opravdanje svog osvajanja i nasilja učinjenog drugima. Uostalom, ne može biti pogrešno ako je Bog rekao da se to učini.
Kad se pojavio Hram, opet vidimo drugi pomak, dalje od doslovnih ka figurativnijim načinima govora i življenja – judaizam postaje službenija organizirana religija i isprepleteno je s politikom i kulturom.
I opet u Isusu vidimo revolucionarno skretanje sa sustava pravila i obreda prema jednostavnom životu življenom u službi bližnjima, a odnos prema neprijateljima je način utjelovljenja istinske pravde i duhovnosti.
Nadalje u Novom zavjetu vidimo različit odmak od učenja i tradicija koje se ograničavaju na Židove te širenje se na sve ljude svijeta – zvane “pogani”. U tome je sadržana nada u preobrazbu svijeta.
Budući da je Biblija sastavljena tijekom velikog razdoblja, ona nam pruža ovaj jedinstveni pogled i razumijevanje načina na koji su ljudi nekoć razmišljali, a pokazuje nam i odakle dolaze neke naše ideje i nagoni kao ljudi.
Nema druge knjige koja je sabrala toliko mudrosti, povijesti, tragedije, priča i učenja. Ne postoji nijedna druga knjiga koju su milijarde ljudi na svim kontinentima koristile kao izvor mudrosti, mita i duhovnog uvida.



Autor: J. K. (doktor primijenjenog bogoslovlja)

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s