Esej o Bibliji i Isusu Kristu izvan okvira dogme – 3. dio

Esej objavljen u tri dijela – 3. dio

 
 
Sumiranje
Tijekom 19. stoljeća, njemački teolozi razradili su kritičku metodu koja razlikuje četiri različita izvora u Petoknjižju (prvih pet knjiga Biblije). Od tih četiri izvora, tijekom petog stoljeće pr. Kr., došlo se do konačnog teksta Petoknjižja kakvo danas znamo. Unatoč brojnim raspravama oko ove metode, još se nitko nije pojavio s boljim objašnjenjem zašto postoje dva različita prikaza presudnih biblijskih događaja kao što su Stvaranje i Potop te zašto Biblija ponekad sama sebi proturječi. Dva najranija autora, čiji rad se nalazi u Knjigama postanka i izlaska, vjerojatno su pisali tijekom osmog stoljeća, a možda i ranije. Jednog od njih nazivamo “J” – jer svog Boga zove Jahve, a drugog “E” – jer koristi formalniju božansku titulu Elohim. Nakon podjele Izraela na sjeverno i južno kraljevstvo, “J” je pisao o južnom kraljevstvu Judeji, a “E” je dolazio sa sjevera, iz kraljevstva Izraela. Druga dva izvora označavaju se s “D” – Deuteronomistički i “S” – Svećenički.
Ako Bibliju čitamo objektivno i znanstveno, onda vidimo razna bitno različita viđenja Boga, razne tvrdnje i utjecaje. Napr. Bog Staroga zavjeta nije isti u jahvističkoj, elohističkoj, deuteronomističkoj i svećeničkoj predaji, ili kod proroka. Isto tako, u Novom zavjetu vidimo razlike kod pojedinih struja u ranoj kršćanskoj crkvi. Tako se pristup vjeri bitno razlikuje kod Pavla u odnosu na Jakova, a posebne naglaske vidimo i u ivanovskoj struji.
U Starom zavjetu imamo Boga s kojim Abraham može biti prilično prisan, Boga koji je nedodirljiv, gnjevan i ubija, Boga kojem su jako bitni hramski rituali te Boga koji je milost i milosrđe pa mu nisu bitne žrtve paljenice, već pokajano srce. U Novom zavjetu imamo Boga kojem je bitna vjera bez djela te Boga kod kojeg nas spašavaju djela, a ne samo vjera. Imamo Isusa koji ljubi grešnike i pogane, ne bi ni trske prelomio te imamo Isusa koji će jahati u krvi do konjskih sapi.
Ukratko, u Bibliji imamo više bitno različitih viđenja Boga, kao i onoga što Bog od vjernika traži. Teologije to pokušavaju uskladiti ili opravdati paradoksom. Međutim, dok govorimo o Bogu koji je ljubav i milostiv, na drugom mjestu je gnjevan i ubija nevjernike. U kakvog ćemo Boga vjerovati ili ne vjerovati, ostaje nekako na nama.
Kad čitamo i samog apostola Pavla vidimo da neke konstante njegovog učenja ostaju, a da o nekim temama mijenja mišljenje i izjave, već ovisno o prigodi, raspoloženju, kontekstu ili za što već misli da će biti korisno. Tako na primjer, na jednom mjestu govori o tome da je bolje ne vjenčati se, a na drugom kako želi da se udovice udaju. Isto tako, na jednom mjestu govori o izabranju, a na drugom da Bog želi da se svi ljudi spase.
Kršćanska teologija sve te izjave, naravno, pokušava pomiriti. No u proturječnim biblijskim tvrdnjama se jednostavno vidi ljudskost. Svi mi imamo neke konstantne stavove, a neki se pak s vremenom i kontekstom mijenjaju i prilagođavaju.
Biblija svakako ostaje dragocjena zbirka ljudskih priča i mitova o njihovom doživljaju i iskustvu Boga. Također, ona je svjedočanstvo prvenstveno o Isusu Kristu vjere, a dijelom i povijesnom Isusu. Biblija nas može inspirirati u povezivanju s Bogom, kao i mnogi drugi izvori.
Liberalni kršćani Bibliju doživljavaju više kao nadahnute riječi napisane o Bogu. Iako ju smatraju dobrim vodičem za razumijevanje njihove vjere, pojedine odlomke mogu tumačiti drugačije kako bi odgovarali potrebama i spoznajama modernog društva. Primjerice, čitajući priču o stvaranju, liberalni kršćanin može vjerovati da je Knjiga Postanka jednostavno priča koja će pomoći kršćanima da shvate kako je Bog tvorac svijeta.
Progresivno kršćanstvo većim dijelom proizašlo je iz liberalne grane protestantizma (mada baštini i utjecaje drugih tradicija i teologija). Ono naglašava socijalnu pravednost te prihvaćanje vjerskih tradicija kroz kritičko propitivanje i njihovu interpretaciju u svjetlu promjene društvenih stavova. Na primjer, ako se znanstvena otkrića i odlomci Biblije međusobno sukobljavaju, progresivni kršćani analitički pristupaju situaciji tako da nisu prisiljeni vjerovati nečemu što nije istina. Progresivni pokret počeo se pojavljivati ​​otprilike u isto vrijeme kad i fundamentalizam, ali je postao istaknutiji u posljednjih 30 godina.
O Isusu zapravo znamo vrlo malo. Prvi potpuniji prikaz njegova života donosi nam Markovo evanđelje, nastalo tek oko 70. godine. Do tog vremena povijesne činjenice o Isusu zaogrnute su mitskim elementima koji su odražavali značaj koji je Isus stekao među svojim sljedbenicima. Taj značaj je ono što Marko primarno ističe, umjesto pouzdanog Isusovog portreta. Taj proces se dalje nastavio razvijati kod Mateja, Luke i Ivana.
No ipak, Markovo evanđelje, koje se smatra i najpouzdanijim, uglavnom predstavlja Isusa kao normalnog Čovjeka, s obitelji koja uključuje braću i sestre. U njemu nema anđela koji najavljuju njegovo rođenje. Tijekom djetinjstva i mladosti, on se nije isticao na neki poseban način. Stoga, kad je počeo poučavati, njegovi sumještani u Nazaretu bili su iznenađeni što je drvodjeljin sin ispao takvo čudo.
Postoje mnoge spekulacije o prirodi Isusove misije. Izgleda da je vrlo malo Isusovih autentičnih riječi zabilježeno u evanđeljima. Na velik dio materijala utjecali su kasniji događaji u crkvama koje je osnova apostol Pavao, odnosno u crkvama iz kojih su pisci evanđelja dolazili.
Vjera rane Crkve o osobi Isusa Krista formirala je ono što Novi zavjet o njemu govori. Nakon Isusove smrti, njegovi sljedbenici počeli su vjerovati da je on bio božanski. To se nije dogodilo odmah, već je imalo postupni razvoj, a doktrina da je Isus bio Bog u ljudskom tijelu nije bila dovršena sve do četvrtog stoljeća. Ključne doktrine kakve danas imamo o Bogu i Isusu su svojoj naravi vrlo helenističke. Isus Krist takve kršćanske vjere predstavlja lik bogočovjeka (potpunog Boga i potpunog čovjeka) te Spasitelja grešnih ljudi.
Progresivno kršćanstvo općenito vjeruje da slijeđenje puta učitelja Isusa može dovesti do duhovnog ozdravljenja i cjelovitosti, otajstvene povezanosti s Bogom, kao i svijesti i iskustva ne samo Svetog, već Cjelovitosti i Jedinstva čitavog života. Nadalje, smatra da Isusova učenja pružaju jedan od mnogih načina da doživimo Boga, Svetost, Cjelovitost i Jedinstvo života. Taj doživljaj možemo iskusiti kroz različite izvore mudrosti na našem duhovnom putovanju.
U svakom slučaju, na osnovu evanđelja, kao i na osnovu drugih povijesnih izvora, možemo pretpostaviti da je Isus doista povijesna osoba. No ono što premašuje povijesnog Isusa, kao i pitanja literarne točnosti Novog zavjeta jest Isus kojeg spoznajemo iskustvom i intuicijom vjere. U tom smislu, Isus je mitski lik. On je arhetip-prauzor dobrog života i povezanosti s Bogom kao Ocem, koji prerasta povijest, vrijeme i prostor. Kao takav, spašava nas od naše otuđenosti i približava božanskom, tj. povezuje s Bogom.
 
 
Autor: J. K. (doktor primijenjenog bogoslovlja)
Bibliografija:
Armstrong Karen Povijest Boga (Zagreb, Prosvjeta, 1998.)
McGrath Alister Uvod u kršćansku teologiju (Zagreb: Matija Vlačić Ilirik, Ex libris, 2006.)

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s