Meso i vatra: Reinkarnacija i sveopće spasenje u Origena i u ranoj Crkvi 1. dio

Predavanje s Harvard Divinity School preneseno u tri dijela
Predavač: prof. Charles Stang

 

1. dio

Na fotografiji koja nam služi kao ilustracija nalazi se moderna Origenova ikona od Eileen McGuckin. Ne postoje drevne Origenove ikone jer je proglašen heretikom u šestom stoljeću, gotovo 300 godina nakon smrti, a pravovjerna crkva uglavnom ne čuva ikone heretika. Činjenica da je suvremeni pravovjerni ikonograf odabrao da slika ili „napiše“ Origenovu ikonu sugerira da postoje i drugi, poput mene, koji bi željeli da ga rehabilitiraju u crkvi. Vratit ću se kasnije na okolnosti koje su dovele do njegove osude, ali upravo sada želim vam skrenuti pozornost na fantastičnu ironiju ugrađenu u ikonu. Primijetit ćete da Origen propovijeda s propovjedaonice iz svitka koji glasi: „prije svega sudjelujte u čitanju svetih pisama.“ Ispod njega, savijena u pobožnoj pozornosti prema njegovim riječima, nalazi se gomila likova, uključujući i prvi red, s desna na lijevo: Grgur Nazijanski, Grgur Čudotvorac, Sancta Melania Maior, Maksim Ispovjednik i Grgur iz Nise. Iza njih su redovi drugih majki i očeva rane crkve, kako iz grčke tako i iz latinske tradicije.

Ako vam ta imena nisu nepoznata, dovoljno je reći da su to muškarci i žene koje tradicija pamti kao arhitekte i branitelje kršćanskog pravovjerja, autore i zagovornike crkvenih sabora i vjerovanja. Oni su svi sveci, što možemo vidjeti po njihovim aureolama, dok Origen nema aureolu, on nije svetac. Ikona bilježi povijesnu ironiju da je ovaj heretik podučavao svece. Ti su sveci bili strastven čitatelji Origena, u nekim slučajevima čak i antologizatori ili prevoditelji njegovih djela za širu publiku. Što to znači za kontinuirani odnos pravovjerja i hereze? Što znači da su arhitekti ortodoksije pili duboko iz izvora čovjeka čiji su pogledi kasnije smatrani heretičkima? Osjeća li se njegov utjecaj u tradiciji kao da je riječ o podzemnoj rijeci, izvoru hrane, upravo ispod pravovjerne površine? Je li vrijeme da se taj izvor iznese na površinu?

Origen se rodio u Aleksandriji krajem drugog stoljeća od kršćanskih roditelja koji su mu dali pogansko ime: ‘Ôrigenês’ – ‘dijete Horusa’, boga neba egipatskog panteona sa sokolskom glavom. Njegov je život bio obilježen progonima: oca su mu ubili zbog njegove vjere kada je Origen imao samo šesnaest godina. Sam Origen umro je od mučenja koja je pretrpio za progona pod carem Decijem godine 253. ili 254. Njegovi su mučitelji željeli da on popusti da bi imali istaknutog otpadnika s kojim će osramotiti crkvu. To što nije popustio ili umro u pritvoru, već je kasnije podlegao ranama, značilo je da nije, strogo govoreći, poput svog oca, postao ‘mučenik’ – svjedok vjere kroz smrt. Bio je samo ‘svjedok’ vjere. Ironija je u tome što da je umro kao mučenik, vjerojatno nikad ne bi bio osuđen kao heretik, jer je mučeništvo težilo da zaštiti od sumnje za herezu. Ako ste umrli zbog vjere, obrazlagalo se, onda ste se vjerojatno držali ispravnog vjerovanja, ortodoksije.

Između nasilnih početaka i kraja Origen se bavio podučavanjem. Prozvan ‘Adamantius’, on je bio pravi ‘čelični čovjek’, iako je možda bolje razmišljati o etimologiji ovog naslova, ‘adamas’ ili ‘nepripitomljiv”, jer u njegovom je razmišljanju doista nešto divlje i neukroćeno. Bio je učenjak, učitelj i odvažan mislilac.

(Re)inkarnacija

Kao što naslov sugerira, govorit ću o reinkarnaciji i univerzalnom spasenju u Origenovoj teologiji. Ali da bismo razumjeli što on kaže ili sugerira o reinkarnaciji, moramo znati što on kaže o utjelovljenju – našem vlastitom utjelovljenje i Kristovom. A da bismo shvatili što Origen kaže o utjelovljenju, prvo moramo ući u krajolik njegovog uma, a to je u mnogočemu vanzemaljski teritorij. Dobro mjesto za početak je Knjiga Postanka i njena prva dva poglavlja. Origen nije prvi drevni čitatelj koji je primijetio da, kako se čini, Postanak ima dvije priče o stvaranju: u prvoj Bog stvara svijet i sve što je na njemu, uključujući i čovječanstvo, tijekom šest dana; u drugom je Bog stvorio Adama „iz prašine zemaljske“, pa zatim Evu iz Adamovog rebra, a zatim njih dvoje susretnu zmiju u vrtu i Bog ih protjera iz ovog Edena. Origen je primijetio da su dva glagola korištena za opisivanje stvaranja čovječanstva u svakoj priči različita. U prvoj smo priči pročitali da je Bog stvorio (epoiêsen) čovjeka, u skladu s božanskom slikom (Postanak 1,27). Bog je ‘stvorio’ – ‘Epoiêsen’ od ‘poieina’ – ‘napraviti – odakle dobivamo ‘poeziju’. U drugoj smo priči pročitali da je Bog oblikovao (eplasen) čovjeka, od prašine sa zemlje i udahnuo mu dah života, a čovjek je postao živo biće (Postanak 2, 7). Bog je ‘oblikovao’ – ‘eplasen’ od ‘plasein’ – ‘oblikovati’ ili ‘formirati’ – odakle dobivamo ‘plastiku’.

Svakako da je svaki detalj i razlika u Svetom pismu značajan. Origen je inzistirao da ta dva glagola i ove dvije priče govore o dvije različite tvorevine. Origen kaže da nas je Bog prvo stvorio kao umove – grčka riječ za um je ‘nous’, ali na grčkom ta riječ ne znači toliko sposobnost razumijevanja (kako mi gledamo na um) koliko sposobnost kontemplacije, intuicije i prijemčivosti. Origen izjednačava um s duhom (pneuma), najvišim elementom u trostrukoj podjeli duha, duše i tijela. Za Origena je jedina svrha izvornih umova\duhova bila razmatranje njihovog tvorca. Nešto ih je, međutim, odvratilo, neki pokret u sebi, neki gubitak moći pažnje. Svi su se, osim jednog, u različitom stupnju okrenuli od Boga, a Bog je te pale umove pretvorio u anđele, ljude i demone, ovisno o stupnju njihove ometenosti. Oko njih je sve stvorio svijet u kome će ih smjestiti, ozdraviti, obnoviti. Ako smo nekad bile Božje vlastite pjesme, sad smo postali poput žive plastike, kruti i postojani tijekom mnogih životnih vjekova.

Dakle, prvo smo stvoreni kao umovi, a kao umovi stvoreni smo se na sliku Božju – imago dei. A budući da, kako nam Pisma govore, „Bog je oganj koji proždire“ (Pnz 4,24; 9,3; Heb 12,29), umovi su stvoreni na sliku te vatre. U stvari, stvoreni su da postanu poput željeza u velikoj Božjoj vatri. Sve dok su bili uronjeni u vatru plamtjeli su. No poput željeza, kad su uklonjeni iz Božje vatre, hladili su se i postali sve čvršći i sporiji. To hlađenje je naše mitološko spuštanje u duše i tijela, pad u meso.

Za Origena je sve ovo po Božjem nacrtu. Naš pad u meso zapravo je naša prilika za rehabilitaciju. Izvorni vatreni um kretao se brzo, prebrzo i tako ga je bilo lako odvratiti. Spuštanje u ovaj svijet usporava um, sad opterećen dušom i tijelom, i trenira ga kroz mnogo, mnogo života kako bi posvetio pažnju. Kad god uspješno posvećujemo stalnu pozornost bilo čemu, ovome ili onome, približavamo se kontemplaciji te malo svjetlije zasjamo.

Uzgred, ova rehabilitacija nešto je što dijelimo s našim umovima blizancima, anđelima i demonima. I oni su bili vatreni umovi i oni su propali. Anđeli nam pomažu na putu, a demoni nas ometaju, baš kao i prava braća i sestre. Transformacija iz mesa u vatru mora biti besplatna, mislio je Origen, i tako će proći dugo, puno vremena; mnogo, mnogo života, a možda i uzastopni svjetovi. Da bi Bog bio „sve u svemu“, kako obećava apostol Pavao, Origen je inzistirao da se svi pali umovi s vremenom moraju vratiti. Vjerovao je da je apostol Petar to predvidio kad je u Djelima apostolskim 3, 21 govorio o „obnavljanju svih stvari“ (apokatastasis pantôn). Origen je uhvatio Petra za riječ: sve se stvari, svi pali umovi, uključujući i Sotonu, moraju obnoviti – drugim riječima, inzistirao je na univerzalnom spasenju, ali kroz mnoge živote i uzastopne svjetove – tj. reinkarnaciju. Na kraju, apokatastaza, posljednji koji će se spasiti bit će ‘Sotona’. ‘Sotona’ je jednostavno ime koje dajemo umu koji je najdalje pao, umu koji je bio najtvrdoglavije uronjen u grijeh i neznanje.

Nisu svi u njegovo doba, ili od tada, cijenili Origenovo inzistiranje na univerzalnom spasenju, da Bog neće prestati dok se svi pali umovi ponovno ne okupe oko svog tvorca. Ako bi bio pritisnut, Origen bi čak mogao priznati da, strogo govoreći, ‘Sotona’ nikada neće biti spašen, jer s vremenom kada se taj um koji danas nazivamo ‘Sotona’ polako i bolno rehabilitira, više neće nositi taj naziv. Ako se potpuno obnovi, ta će duša, kao i svaka druga, nositi ime ‘Krist’. Pametan kakav jest, ovaj potez nikad nije zadovoljio one kritičare koji su sigurni da je Bog namijenio vječne muke za proklete.

 

 
Prilagodio i preveo: J. K.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s