Meso i vatra: Reinkarnacija i sveopće spasenje u Origena i u ranoj Crkvi 2. dio

Predavanje s Harvard Divinity School preneseno u tri dijela
Predavač: prof. Charles Stang

2. dio

Dva modela utjelovljenja: „ljuska i jezgra“ i „stanja materije“

Dakle, meso i vatra: ovo su, po riječima Ralpha Walda Emersona, zidovi između kojih ljudska bića osciliraju. Naš temeljni identitet, kakav je bio, je vatra; naš akreditirani identitet je meso. I nekako pad od vatre u meso pomaže rehabilitaciji i obnovi. Ali kako? Kako se naš temeljni identitet umova – identitet koji usput dijelimo s demonima i anđelima – odnosi na naš akreditirani identitet, odnosno na duše i tijela koja su dio našeg ljudskog stanja ovdje i sada? Jesu li ta dva identiteta potpuno različita? Ako je tome tako, koji sržni identitet trebamo steći, što moramo naučiti iz akreditiranog identiteta? Koje je dobro od naših duša i tijela?

Na ovo je pitanje moguće odgovoriti na mnogo načina, ali želim ponuditi dva modela, koja se mogu naći u Origenovim spisima. Prvi model koji bismo mogli nazvati modelom „jezgre i ljuske“, ili pak modelom „jezgre i srastanja“. Prema ovoj liniji razmišljanja, čovjek je, poput demona i anđela, najprije stvoren kao goli ‘nous’, um čiji je jedini cilj bio razmatranje svog tvorca. Kad je ovaj um ipak pao i dano mu je novo mjesto u redoslijedu stvaranja, dani su mu duša i tijelo koji će omogućiti njegov novi život. Duša i tijelo su poput ljuske koštice, ili nakupine na mineralnoj jezgri. Zamislite rusku lutku, gdje je najveća lutka vaše tijelo, u kojoj je uredno uglađena vaša duša, a u kojoj je ugniježđen vaš duh. Ovaj model za razumijevanje odnosa duha, duše i tijela ima neki intuitivni smisao: možemo zamisliti um koji mora poprimiti slojeve odjeće kako bi naselio svoj novi svijet ili srasti uz dušu i tijelo dok se spušta u ovaj svijet. No, ovaj model također postavlja određena ključna pitanja. Ako se um razlikuje od njegovih obloga, kako te obloge pomažu umu da uči i raste? Kako duša i tijelo pomažu u sporoj rehabilitaciji duha? Čak i kad bismo mogli objasniti kako duša i tijelo nekako pomažu u rehabilitaciji duha, ipak bismo naišli na pitanje hoće li, u konačnoj apokatastazi ili „obnovi svih stvari“, duša i tijelo jednostavno propasti, a um biti vraćen u svoju ispravnu golotinju pred Bogom? Što bi, na primjer, takav model značio za nauku o uskrsnuću tijela? Vratit ću se na to pitanje na kraju svog predavanja.

Drugi model bismo mogli nazvati modelom „spektra“ ili, kako mi je draže, „stanja materije“. U Prvim načelima definirajuća slika je vatra. Kao što je rečeno, Origen sugerira da je um prije pada bio poput željeza u Božjoj vatri: „primanje vatre kroz sve njegove pore i vene, postajući potpuno vatra,  pod uvjetom da se vatra nikad ne ukloni od njega i da se sam ne odvoji od vatre“. Ali naravno, s padom, željezo se odvojilo od vatre i ohladilo. Ovdje Origen sjajno razmišlja o etimologiji riječi za dušu, tj. psihu.

Kao što je Bog, dakle, vatra i anđeli plamen ognja (Izl 3,2), a sveci su svi gorljivi duhom (Rim 12,11), tako su se, naprotiv, oni koji su otpali od ljubavi Božje nesumnjivo ohladili u svojoj ljubavi prema njemu te postali hladni. Ako se tako svete stvari nazivaju vatrom, svjetlošću i gorljivošću dok se one suprotne nazivaju hladnima, a ako se kaže da ljubav prema grešnicima postaje hladna, moramo se zapitati je li možda čak i riječ ‘duša’ (što na grčkom znači ψυχή – psihe, dah) tako nazvana zbog hlađenja iz božanskog ili boljeg stanja, i presađena, tj. ohlađena od te prirodne i božanske topline, te je time postavljena u današnji položaj sa svojom sadašnjom oznakom. Iz svih ovih stvari se čini da je um, pao iz svog statusa ili dostojanstva te je stvorena ili imenovana duša; i ako se obnovi i popravi, vraća se da bude um.

Po ovom modelu mi nismo umovi zatvoreni u dušama i tijelima; ni jezgre s prirastom ili ljuskama. Umjesto toga, naše duše i tijela su jednostavno naši vatreni umovi u različitim „stanju materije“. Kao što voda postoji kao kruta, tekuća i plinovita, tako i mi. Kao što je to slučaj u fizici, gdje je glavna razlika između stanja materije gustoća čestica, tako se i s padom spuštamo u gustoću. Započeli smo kao Božja poezija i spustili se u plastičnost. A ako su tijelo, duša i duh takvi u ovom materijalnom spektru, onda je lakše razumjeti kako duh može naučiti nešto o sebi i svom svijetu boraveći u hladnijim i gušćim stanjima, naime u duši i tijelu.

Već sam citirao Ralpha Walda Emersona. Emerson teško da je bio žarki origenist. Koliko znam, spomenuo je Origena samo jednom, i usputno, u eseju o Plutarhu. Ali, na odgovarajući način, u svom eseju ovaj „pjesnik“ Emerson na ovakav način identificira ova dva modela utjelovljenja. Prema prvom, kaže „bili bi uneseni u naša tijela, kao kad se vatra stavi u posudu, koju ćemo prenijeti; ali ne postoji precizna prilagodba duha i tijela…“ Problem koji se nalazi u ovom prvom modelu je sljedeći: ako sebe zamišljamo kao vatru stavljenu u posudu ili svjetiljku, onda se trebamo pitati koja analogija postoji između vatre i oblika koji je drži i održava. Ako ustrajemo na tome da o njima mislimo kao različitima, ostat ćemo zbunjeni pitanjem može li se postići točna prilagodba između tog dvoga? Rijetko postavljamo dublje pitanje: može li sam oblik biti izdanak vatre, može li tijelo biti duh u različitom stanju materije? Ovaj drugi model je zapravo upravo ono što Emerson potvrđuje: „(u stvari) mi nismo posude i kočije, niti čak nositelji vatre i nosači baklji, već djeca vatre, napravljena od nje te samo ista preobražena božanstvenost…“ Po mom mišljenju, Emerson je savršeno uhvatio Origenov pogled. Mi smo djeca vatre, što znači da smo djeca Božja. U najboljem slučaju mi smo željezo na kratko uklonjeno s Božje vatre. Gdje, prema Origenovim riječima, „postajemo potpuno vatra“. U najgorem slučaju nalazimo se duže uklonjeni s te vatre. Vatra se ohladila u duši, duša se ohladila u tijelu. Mi smo, po Emersonovim riječima, „preobraženo božanstvo“, a stupanj našeg uklanjanja s Božje vatre indeksiran je našim znanjem, i o sebi i o Bogu.

Jedna od posljedica ovog drugog inkarnacijskog modela je sljedeća: naša spora rehabilitacija i obnova, koja će se odvijati tijekom mnogih života i u uzastopnim svjetovima, nije proces oslobađanja tijela ili duše, već preobrazba obojega, ili kao što je Emerson rekao, prenošenja. Cilj, dakle, nije bijeg, već transformacija. Sve meso mora opet postati vatra.

Za Origena, ‘Krist’ je ime koje dajemo onom jedinom umu koji nije popustio u svojoj ljubavnoj pažnji prema Bogu svom stvaraocu, onom umu čiji se žarki žar nije ohladio. Činjenica da Origen stavlja Krista na ovu stranu razlike između stvorenja i stvoritelja nije mala stvar. Za Origen je, ako je Krist stvoreni um, isti je kao i njegovi umovi blizanci koji su s vremenom postali anđeli, ljudi i demoni. Origen je u vezi ovog jasan kao dan; inzistira, „ne može se sumnjati da je priroda (Kristove) duše jednaka kao i sve druge.“ U početku smo svi bili takvi kakvi je Krist – u zanosnoj i ljubavnoj pažnji prema Bogu, našem stvoritelju. Moglo bi se reći da smo prije našeg pada svi bili Krist.

Znamo što nam se dogodilo – ohladili smo se; vatra je postala mesom; spustili smo se u gušća stanja materije. Ali što je dobro od ovog stanja? Kako nam ovo hlađenje pomaže da se vratimo u svoje bivše vatreno stanje? Ako je naš izvorni grijeh bio neki iskonski ispad u našoj pažnji, neki pokret u nama koji je prekinuo našu ushićenu kontemplaciju i ako Božja kazna mora biti i lijek, onda naš silazak u duše i tijela nekako mora služiti za osposobljavanje naše sposobnosti pažnje, naše moći kontemplacije. Ali kako bi stjecanje duša i tijela moglo pomoći treningu našeg uma? Duša je ono što golom umu daje snagu osjetilne percepcije u ovom svijetu. Ali kakvo je dobro od percepcije u osposobljavanju uma za kontemplaciju, kada osjetila predstavljaju samo široki niz odvraćanja od usredotočenosti na Boga?  Zamislite izazove utjelovljenja u drevnom svijetu. Čak i ako uspijete izbjeći smrt sve do zrele starosti, utjelovljenje predstavlja niz odvraćanja misli uma: porođaj, teret roditeljstva, bolest, glad, ratovi, a za kršćane kao što je Origen i državni progon. Kako se utjelovljenje može zamisliti kao nekakav lijek za svojevoljne umove?

Moja je sumnja da bi odgovor bio blizu onoga što sam ranije rekao o stanjima materije, naime da silazak iz viših u niža stanja materije ima veze s gustoćom. Um postaje gušći, teži, kako se hladi u duši i tijelu. Gustoća našeg trenutnog stanja lijek je jer trenira naš um da sudjeluje s Bogom dok je opterećen našom novom težinom. Kao da su naši umovi prije pada bili poput ptica: uzdignuti i brzi poput munje; ali umjesto da drže formaciju oko svog izvora, počeli su letjeti simo tamo, uzalud, tražeći hranu drugdje. Kad je Bog odredio njihov silazak nije im skinuo krila, kao što se događa s nesretnim dušama u Platonovom slavnom dijalogu Fedar. Umjesto toga, njihova su krila dobila sve veću težinu, a možda i toliku težinu da zaboravljaju da su stvorena za let. Ali moraju ponovno naučiti letjeti, čak i sa svojim novo opterećenim krilima. Možda su naše duše i tijela nova težina naših krila. A krila koja lete čak i kad su toliko opterećena su krila koja imaju veću vjerojatnost da će ostati usmjerena i postojana u svojoj formaciji.

Dopustite da malo više istražim ovu ideju okrećući se pitanju Kristova vlastitog utjelovljenja. Znamo zašto smo mi bili utjelovljeni: prema Origenu to smo zaslužili. Ono služi kao spora terapija za naš svojevoljni um. Ali Kristov um nije zaslužio utjelovljenje – on je jedini koji nije vrludao. Spušta se u naše stanje ne zato što je to zaslužio, već iz čiste ljubavi prema nama, njegovoj braći – ono što Pavao naziva ‘filantropijom’ (Tit 3, 4). Kristov boravak među nama služi kao model kako um može održati svoju neprekidnu usredotočenost na svog tvorca i može to činiti dok je opterećen dušom i tijelom. I sama duša i tijelo koje je Krist preuzeo bili su posebno otežani – mogli bi se reći, potlačeni; kao Židov prvog stoljeća, pod rimskom okupacijom, među napaćenim ljudima koji čekaju spas. Dakle, čak i s tim opterećenim krilima, Krist je mogao ostati na pravom putu..

A ipak, što s raspećem? Koji bi se daljnji izazov kontemplaciji mogao zamisliti nego umrijeti na križu? Origen kaže vrlo malo o Kristovu raspeću u Prvim načelima, ali ono što on kaže prilično toga otkriva. Objašnjava da je „bila potrebna pomoć samog autora i stvaraoca koji vraća pokvarenu i oskvrnutu disciplinu pokoravanja jednih i vladanja drugih“. Oni koji su dobili pravila pokvarili su ta pravila. I naravno, oni kojima su vladali nisu bili voljni pokoriti se tim vladarima. To, međutim, ne znači da je Krist uzeo meso kako bi podučavao Rimljane kako da budu bolji vladari, a Židovi bolji podanici. Ovaj svjetski politički sukob bio je tek najnoviji i najniži primjer kozmičkog sukoba među stvorenim umovima, koji se nisu bili u stanju pokoravati Božjoj naredbi, jer nisu bili u stanju vladati nad vlastitim nepristojnim strastima. Um je stvoren slobodnom voljom, ali s tom slobodom su se pobunili, to jest, oni su se slobodno odlučili poslušati svoju volju, a ne Božju volju, nisu uspjeli nadvladati svoju vlastitu neobuzdanu volju i nisu bili poslušni. Njihov pad potaknuo je samoopstojeći mijazmu neposlušnosti i pogrešnog ponašanja – i u toj mijazmi Krist je sišao u tijelu. Kako je njegova smrt na križu preobrazila to stanje? Origen piše: „dakle Jedinorođeni Sin Božji, koji je bio Riječ i mudrost Očeva, kad je bio s Ocem u slavi koju je imao prije svijeta (Ivan 17,5), ispraznio se i uzeo oblik sluge postao je poslušan čak i do smrti (Fil 2,7-8) kako bi mogao poučiti poslušnosti one koji se drugačije nego poslušnošću ne bi mogli spasiti.“ Naše spasenje sastoji se u našoj poslušnosti, a naša poslušnost zahtijeva samoupravljanje. Ali ako se nismo mogli pokoriti Bogu prije nego što smo pokrenuli daljnja opterećenja duše i tijela, zašto mislimo da možemo naučiti slušati Boga sada? Prema Origenu, Krist na križu je za nas uzor poslušnosti jer nam pokazuje da um može podnijeti svu bol i patnju koji prate dušu i tijelo – na primjer psihološki strah i fizičke muke – te i dalje održati poslušnu pažnju prema Bogu. Čini se da je pouka: ako se netko može pokoriti i biti usredotočen čak i na križu, onda znate da i vi možete biti poslušni usredotočeni na Boga čak i usred ometanja duše i tijela. Isus na križu nas je naučio da čovjek može biti u tijelu i još uvijek biti plamen.

Drugi način za razumijevanje Origenovog uvjerenja da je inkarnacija lijek za neobuzdane umove jest postavljanje pitanja u smislu vremena. Ako se različita stanja materije određuju njihovom relativnom gustoćom, možemo se zapitati da li se spuštamo u gušće iskustvo vremena. Ako je goli um poput leteće ptice, onda je možda težina duše i tijela sredstvo za usporavanje uma, prisiljavanje da se kreće u i kroz takoreći deblje vrijeme. Možda naša rehabilitacija mora biti duga, ne samo zato što se naše buntovne volje odupiru terapiji utjelovljenja (što naravno čine), već zato što sama terapija mora biti spora. Origen istražuje ovu dimenziju naše utjelovljene rehabilitacije kad se bori s činjenicom da je Bog očvrsnuo faraonovo srce. Otvrdnjavanje faraonovog srca suočava Origena s dvije povezane dileme. Prvo, i najočitije, čini se da Božje otvrdnjavanje faraonovog srca krši njegovu slobodnu volju. Origen to odbacuje dovoljno brzo inzistirajući da Bog nije učinio tako nešto: Bog je poput kiše koja pada na različita tla; bogato tlo imat će obilje života, dok će loše tlo roditi samo grmlje i korov. Faraonovo srce loše je tlo i tako Božja kiša služi samo za stvaranje zla koje je u njemu već prikriveno. Ali to vodi do druge, i još zanimljivije dileme. Zašto je Bog dopustio, čak i potaknuo, faraona da potone dalje u svoj grešnoj mijazmi? Zašto je Bog prepustio faraona njegovom vlastitom poroku i nije ga na vrijeme usmjerio ka vrlini, kao što bismo očekivali od Boga?

Odgovor ima veze s vremenom. Origen objašnjava da kada je u pitanju „besmrtnost duše i neograničeno vrijeme“, ne bismo trebali očekivati, niti čak željeti da će Božja pomoć brzo doći. Bolje je, kaže, da se polako dovodimo do spasenja i to tek nakon mnogih kušnji i nevolja. Poput groznice koja mora teći svojim tijekom prije nego što se obuzda, i našim grešnim i neobuzdanim načinima mora se dopustiti da se igraju, čak i ako, možda naročito ako, patimo usput. Ako duša prebrzo primi serum, vjerojatno će ga ponovo izgubiti. Trajno zdravlje rezervirano je za one koji „imaju strpljenja da tijekom dužeg razdoblja dobiju kultivaciju u skladu s prirodom“. Zašto? Jer duga patnja polako izjeda ponos našeg uma. Dok se taj ponos ne prelomi, um neće prepoznati vlastitu slabost i tako neće čuti spasiteljsku riječ Božju. Poput valova na obali, vrijeme će postupno uništiti naš ponosni otpor Božjoj milosti. Ako ozdravljenje dođe prerano, ono može poslužiti samo za ojačavanje ponosa koji se mora iskorijeniti tijekom uzastopnih života i svjetova. Kao što kaže Origen: „Jer Bog se bavi dušama ne u odnosu na, da tako kažem, pedeset godina sadašnjeg života, već u odnosu na neograničenu dob.“ Ako želimo doseći vječnost bezgraničnog doba, u apokatastazi, moramo se uvježbati u ovoj vremenitosti, gušćem vremenu u kojem duša i tijelo služe usporavanju uma kako bi se ponos mogao slomiti, a milost pronaći otvor.

 

 
Prilagodio i preveo: J. K.

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s