Rudolf Bultmann: Mitološki element u poruci Novog zavjeta i problem njegove ponovne interpretacije 2. dio

Sažetak djela Kerigma i mit autora Rudolfa Bultmanna i pet kritičara 2. dio

b) Priroda mita

Prava svrha mita nije prikazati objektivnu sliku svijeta kakav jest, već izraziti čovjekovo razumijevanje sebe u svijetu u kojem živi. Mit treba tumačiti ne kozmološki, već antropološki ili, još bolje, egzistencijalno. (Cp. Gerhardt Krüger, Einsicht und Leidenschaft, esp. str. 17f., 56f.). Mit govori o moći ili moćima za koje čovjek pretpostavlja da ih doživljava kao tlo i granicu njegova svijeta, vlastite aktivnosti i patnje. On opisuje ove moći u pojmovima koji su izvedeni iz vidljivog svijeta, njegovih opipljivih predmeta i sila te iz ljudskog života, njegovih osjećaja, motiva i potencijala. On može, na primjer, objasniti porijeklo svijeta govoreći o svjetskom jajetu ili o svjetskom stablu. Slično, on može objasniti sadašnje stanje i uređenje svijeta govoreći o prvobitnom ratu između bogova. On govori o drugom svijetu u smislu ovog svijeta, a o bogovima u smislu koji proizlazi iz ljudskog života. (Mit se ovdje koristi u smislu koji je popularizirala škola “Povijesti religija”. Mitologija je upotreba slika za izražavanje drugog svijeta terminima ovog svijeta, božanskog u terminima ljudskog života, druge strane u terminima ove strane. Na primjer, božanska transcendencija izražava se kao prostorna udaljenost. To je način izražavanja koji olakšava razumijevanje kulta kao akcije u kojoj se materijalna sredstva koriste za prenošenje nematerijalne moći. Mit se ne koristi u onom modernom smislu, prema kojoj je praktički jednak ideologiji).

Mit je izraz čovjekova uvjerenja da se ishodište i svrha svijeta u kojem živi ne treba tražiti unutar njega, već izvan njega – to jest, izvan područja poznate i opipljive stvarnosti – te da nad njegovom realnošću neprestano dominiraju i prijete one tajanstvene sile koje imaju svoj izvor i granicu. Mit je također izraz čovjekove svijesti da nije gospodar svog vlastitog bića. On izražava njegov osjećaj ovisnosti ne samo unutar vidljivog svijeta, već posebice od sila koje se nalaze izvan granica poznatog. Na kraju, mit izražava čovjekovo vjerovanje da se u takvom stanju ovisnosti može izbaviti od sila unutar vidljivog svijeta.

Tako mit sadrži elemente koji zahtijevaju vlastitu kritiku – konkretno, slike s očitom tvrdnjom o svojoj objektivnoj valjanosti. Prava svrha mita je govoriti o transcendentnoj snazi ​​koja upravlja svijetom i čovjekom, ali ta je svrha ometena i zatamnjena terminima u kojima je izražena.

Stoga važnost novozavjetne mitologije ne leži u njezinim slikama, već u razumijevanju stvarnosti koju ona uključuje. Pravo je pitanje je li to razumijevanje stvarnosti istinito. Vjera tvrdi da jest, a vjera ne treba biti vezana za slike novozavjetne mitologije.

c) Sam Novi zavjet

Sam Novi zavjet poziva na ovu vrstu kritike. Ne samo da u njegovoj mitologiji postoje grubi rubovi, već su i neke njegove osobine zapravo kontradiktorne. Na primjer, Kristova smrt je ponekad žrtva, a ponekad kozmički događaj. Ponekad se njegovu osobu tumači kao Mesiju, a ponekad kao Drugog Adama. Kenoza pre-egzistirajućeg Sina (Fil. 2, 6 i dalje) nespojiva je s čudesnim narativima kao dokazom njegovih mesijanskih tvrdnji. Djevičansko rođenje nije konzistentno s tvrdnjom o njegovoj pre-egzistenciji. Nauk o Stvaranju nespojiv je s koncepcijom “vladara ovoga svijeta” (1 Kor 2, 6 i dalje), “boga ovoga svijeta” (2 Kor 4, 4) i “počela ovog svijeta” (Gal 4, 3). Nemoguće je poravnati vjerovanje da je zakon dao Bog s teorijom da dolazi od anđela (Gal 3, 19).

No glavni zahtjev za kritikom mitologije dolazi od znatiželjne kontradikcije koja teče upravo kroz Novi zavjet. Ponekad nam kažu da ljudski život određuju kozmičke sile, dok smo na drugom mjestu izazvani na odluku. Usporedo s pavlovskim indikativom stoji pavlovski imperativ. Ukratko, čovjek se ponekad smatra kozmičkim bićem, ponekad kao neovisno “ja” za koje je odluka pitanje života ili smrti. Usput, to objašnjava zašto tolike izreke u Novom zavjetu izravno govore o stanju suvremenog čovjeka, dok druge ostaju zagonetne i nejasne. Konačno, pokušaji demitologizacije su ponekad prisutni i u samom Novom zavjetu. Ali o ovome ćemo više reći kasnije.

d) Prethodni pokušaji demitologizacije

Kako se onda interpretira mitologija Novog zavjeta? Ovo nije prvi put da su se teolozi približili tom zadatku. Zapravo, sve što smo do sada rekli moglo bi biti rečeno na gotovo isti način i prije trideset ili četrdeset godina, a to je znak bankrota suvremene teologije te da je potrebno ponovno ići na isto tlo. Razlog za to ne treba daleko tražiti. Liberalni teolozi prošlog stoljeća (op. ur. ovdje s radi o 19. st. iz pozicije 20. st.) radili su na pogrešnim osnovama. Odbacili su ne samo mitologiju, već i samu kerigmu. Jesu li bili u pravu? Je li to liječenje koje Novi zavjet traži? To je pitanje s kojim se danas moramo suočiti. Posljednjih dvadeset godina svjedoci smo odstupanja od kritike i povratka naivnom prihvaćanju kerigme. Opasnost i za teološku nauku i za Crkvu je da ova nekritička reanimacija novozavjetne mitologije može učiniti da evanđeoska poruka ne bude razumljiva modernom svijetu. Ne možemo odbaciti kritičke radove ranijih generacija bez daljnjeg žaljenja. Moramo ih prihvatiti i staviti u konstruktivnu upotrebu.

Za početak, osvrnimo se na neke od tih ranijih pokušaja demitologizacije. Trebamo samo nakratko spomenuti alegorijsku interpretaciju Novog zavjeta koja je Crkvu vodila kroz cijelu njezinu povijest. Ova metoda duhovno realizira mitska zbivanja tako da ona postaju simboli procesa koji se odvijaju u duši. To je sigurno najugodniji način izbjegavanja kritičkih pitanja.

Za starije liberalne teologe bilo je karakteristično da su mitologiju smatrali relativnom i privremenom. Stoga su mislili da bi je mogli potpuno ukloniti i zadržati samo široka, osnovna načela religije i etike. Razlikovali su ono što su smatrali esencijom religije i privremenu haljinu koju je pretpostavljala. Poslušajte što Harnack ima reći o suštini Isusova propovijedanja Božjeg Kraljevstva i njegova dolaska: “Kraljevstvo ima trostruko značenje. Prvo, to je nešto nadnaravno, dar odozgo, a ne proizvod običnog života. Drugo, to je čisto vjerski blagoslov, unutarnja veza sa živim Bogom, treće, najvažnije je iskustvo koje čovjek može imati, ono o čemu sve ovisi, ono prožima i dominira cijelim njegovim postojanjem, jer se grijeh oprašt, a bijeda biva protjerana. ” Zapazite kako se potpuno uklanja mitologija: “Božje kraljevstvo dolazi do pojedinca ulaskom u njegovu dušu i zadržavanjem u njoj.”(Što je kršćanstvo? Williams i Norgate, 1904., str. 63-4 i 57.

Primijetit će se kako Harnack reducira kerigmu na nekoliko osnovnih načela religije i etike. Nažalost, to znači da je kerigma prestala biti kerigma: Ona više nije naviještaj presudnog Božjeg čina u Kristu. Za liberale su velike istine religije i etike bezvremene i vječne, mada se tek unutar ljudske povijesti one ostvaruju i tek im se u konkretnim povijesnim procesima daje jasan izraz. Ali shvaćanje i prihvaćanje ovih načela ne ovisi o poznavanju i prihvaćanju doba u kojem su se prvi put oblikovala, niti od povijesnih osoba koje su ih prve otkrile. Svi smo sposobni to potvrditi u vlastitom iskustvu u bilo koje doba u kojem živimo. Povijest može biti od akademskog interesa, ali nikad od presudne važnosti za religiju.

No Novi zavjet govori o događaju kroz koji je Bog izvršio čovjekovo otkupljenje. Jer, Isus nije prvenstveno učitelj (koji je sigurno imao izuzetno važne stvari za reći i uvijek će biti čašćen jer ih je rekao), ali čija je osoba u posljednjoj analizi nevažna za one koji su usvojili njegovo učenje. Naprotiv, njegova je osoba upravo ono što Novi zavjet proglašava odlučujućim događajem otkupljenja. To govori o ovoj osobi mitološkim terminima, ali znači li to da možemo potpuno odbaciti kerigmu na osnovu toga što nije ništa drugo do mitologija? To je pitanje.

Slijedila je škola Povijest religija. Njeni su predstavnici bili prvi koji su otkrili u kojoj je mjeri Novi zavjet prožet mitologijom. Važnost Novog zavjeta, vidjeli su, ne leži u njegovom učenju o religiji i etici, već u njegovoj stvarnoj religiji i pobožnosti; stoga su sve mitološke slike s njihovom prividnom objektivnošću od sekundarnog značaja ili potpuno zanemarive. Suština Novog zavjeta nalazi se u religioznom životu koji je on prikazao; njegov vodeni žig bio je doživljaj mističnog sjedinjenja s Kristom, u kojem je Bog poprimio simboličku formu.

Ti su kritičari shvatili jednu važnu istinu. Kršćanska vjera nije isto što i vjerski idealizam; kršćanski se život ne sastoji u razvoju individualne ličnosti, poboljšanju društva ili u tome da svijet postane boljim mjestom. Kršćanski život znači skretanje od svijeta, odvojenost od njega. No, kritičari škole Povijest religije nisu uspjeli shvatiti da je u Novom zavjetu ovo odvajanje u osnovi eshatološko, a ne mistično. Dakle, vrhovno očitovanje religije trebalo je pronaći ne u osobnoj etici ili socijalnom idealizmu, već u kultu koji je smatran kao samom sebi cilj.

Štoviše, ako je škola povijesti religija u pravu, kerigma je opet prestala biti kerigma. Poput liberala, oni šute o odlučnom Božjem činu u Kristu koji je proglašen događajem otkupljenja. Dakle, ostaje nam pitanje da li ovaj događaj i osoba Isusa, oboje opisano u Novom zavjetu mitološkim crtama, nisu ništa drugo do mitologija. Može li se kerigma tumačiti osim mitologije? Možemo li povratiti istinu kerigme za ljude koji ne razmišljaju mitološkim crtama, a da ne izgubi svoj karakter kao kerigma?

e) Egzistencijalistička interpretacija jedino je rješenje

Teološki rad koji uključuje takvo tumačenje može biti skiciran samo u najširem obrisu i sa samo nekoliko primjera. Moramo izbjeći dojam da je to lagan zadatak, kao da je sve što moramo učiniti otkriti pravu formulu i posao završiti na licu mjesta. Mnogo je strašniji od toga. To se ne može učiniti jednom rukom. Iziskivat će vrijeme i snagu čitave jedne teološke generacije.

Mitologija Novog zavjeta u osnovi je židovska apokaliptika i gnostički mitovi iskupljenja. Zajedničko im je oboma osnovni dualizam prema kojem su današnji svijet i njegovi ljudski stanovnici pod nadzorom demonskih, sotonskih sila te im je potrebno otkupljenje. Čovjek ne može postići ovo otkupljenje vlastitim naporima; mora doći kao dar božanskom intervencijom. Obje vrste mitologije govore o takvoj intervenciji: židovska apokaliptika neposredne svjetske krize u kojoj će se ovaj današnji eon dovesti do kraja, a novi eon započet dolaskom Mesije, kao i gnosticizam Sina Božjega poslanog dolje iz carstva svjetlosti, ulaska u ovaj svijet pod krinkom čovjeka i izbavljenja izabranih te otvaranja puta za povratak u njihov nebeski dom kroz njegovu sudbinu i podučavanje.

Još jednom, značenje ove dvije vrste mitologije ne leži ne u njihovim slikama i prividnoj objektivnosti, već u razumijevanju ljudskog postojanja koje obje pokušavaju izraziti. Drugim riječima, treba ih tumačiti egzistencijalno. Dobar primjer takvog postupanja može se naći u knjizi Hansa Jonasa o gnosticizmu. (Gnosis und spätantiker Geist. 1. Die mythologaische Gnosis, 1934.)

Naš je zadatak proizvesti egzistencijalističko tumačenje dualističke mitologije Novog zavjeta u sličnim crtama. Kada, na primjer, čitamo o demonskim silama koje vladaju svijetom i drže čovječanstvo u ropstvu, da li razumijevanje ljudskog postojanja koje je u osnovi takvog jezika nudi rješenje zagonetke ljudskog života koje će biti prihvatljivo čak i ne-mitološkom umu danas? To, naravno, ne smije podrazumijevati da nam Novi zavjet predstavlja antropologiju kakvu nam može pružiti moderna znanost. To se ne može dokazati logikom ili demonstrirati pozivom na činjenične dokaze. Znanstvena antropologija uvijek uzima zdravo za gotovo definitivno razumijevanje postojanja, što je uvijek posljedica namjerne odluke znanstvenika, bez obzira donosi li je svjesno ili ne. I zato moramo otkriti pruža li Novi zavjet čovjeku razumijevanje sebe koje će ga izazvati u stvarnoj egzistencijalnoj odluci.

Preporuka za daljnje čitanje na engleskom jeziku OVDJE.

Opširnije pročitajte na: https://www.religion-online.org/book-chapter/the-mythological-element-in-the-message-of-the-new-testament-and-the-problem-of-its-re-interpretation-part-i/

Preveo, sažeo i priredio: J. K.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s