Reformirano katoličanstvo

all-saints-from-wikipedia-commons

.

Anglikanstvo je u suštini reformirano katoličanstvo

.

Charles Erlandson1 piše da je anglikanstvo u stvari reformirano katoličanstvo, odnosno, da je anglikanac u stvari reformirani katolik. To znači da je katolička suština vjere ono što anglikanac traži, te želi održavati i čuvati. Kada pak katolička vjera postane iskrivljena, zamagljena, te pomiješana s dodacima i pogreškama, onda ju treba reformirati. Na taj način, katolički identitet anglikanstva je uvijek primaran, dok je reformirani uvijek onaj sekundarni, ali i dalje bitan, aspekt koji djeluje na osnovnu katoličke vjere koja je u srži anglikanstva.

Katolička suština

Kada koristimo izraz katolička vjera, onda je važno definirati što to znači? Nažalost, u zapadnom je svijetu kroz mnoga stoljeća riječ katolik bila povezana isključivo s pripadnošću jednoj određenoj crkvi – Rimokatoličkoj crkvi. Za većinu zapadnjaka reći da je netko katolik znači da je ta osoba “rimokatolik”. No, to nije izvorno značenje riječi katolik, i to nije ono na što anglikanac misli kada kaže da je po prirodi “katolik”.

Kada kažemo da je Crkva katolička onda to u osnovi znači da je ona “univerzalna” ili “cijela”. Stoga se pojam katolička vjera koristi za nauk, disciplinu, i bogoslužje koje je prakticirala nepodijeljena Crkva u prvim stoljećima poslije Krista. Kao sekundarno značenje uzima se “univerzalna u opsegu”, te se odnosi na samu Crkvu kao Tijelo Kristovo, koja je zasigurno najuniverzalnija i najrasprostranjenija religija na svijetu. Sv. Ćiril obuhvatio je više srodnih značenja riječi katolička kada je napisao: “Crkva se, dakle, zove Katolička, jer se proširila cijelim svijetom… i zato što nikad ne prestaje poučavati u svoj svojoj punini svaki nauk u kojem ljudi trebaju biti poučeni… zove se Katolička i zato što dovodi do poslušnosti vjere sve vrste ljudi, vladare i podanike, učene i priproste, i zato jer ima univerzalan tretman i lijek za svaku vrstu grijeha…” Katoličko u smislu onoga što se univerzalno vjerovalo često se izražava i u riječima sv. Vinka Lorenškog: “Sada se u Katoličkoj crkvi s najvećom pažnjom trebamo držati onoga što se vjerovalo posvuda, uvijek i od svih. To je doista i ispravno ‘katolički’, kao što je prikazano od strane same snage i značenja te riječi, koja sve shvaća univerzalno.“

Anglikanstvo je dakle katolička vjera, odnosno istinsko nastojanje da se zadrži vjera jednom predana svetima (Jd 3). Gdje možemo pronaći ovu katoličku vjeru? Ova katolička vjera se prije svega nalazi u Svetom pismu Staroga i Novoga zavjeta. Novi zavjet je svjedočanstvo apostolskog učenja prvog stoljeća, prvenstveno sačuvanog u obliku Knjiga Evanđelja i Poslanica. Jedino Sveto pismo je pisana Riječ Božja, nadahnuti i najviši autoritet za ono što kršćani vjeruju, te sadrži sve potrebno za spasenje.

Međutim, Bibliju uvijek treba i tumačiti, pa se postavlja pitanje: “Tko ima ovlasti za njezino tumačenje?” Najbolji i pravi odgovor je: “Crkva”, koja, naravno, mora i sama biti definirana. Određena autoritativna tumačenja Pisma nužno su dio katoličke vjere. To naročito uključuje Vjerovanja (pogotovo Apostolsko i Nicejsko-Carigradsko Vjerovanje) i prva četiri (neki bi rekli sedam) Ekumenska Koncila. Iako nemaju isti autoritet kao Biblija, oni su autoritativna tumačenja i sažetak Biblije, i stoga su katolička-što znači apostolska i univerzalna po prirodi.

Postoje mnoge točke o doktrini, disciplini i bogoslužju koje nisu odmah vidljive i jasne iz Pisma. Često dolazi do problema koji se nalaze izvan onoga o čemu govore Biblija, Vjerovanja ili Koncili. Postoji li još netko kome se možemo obratiti za najbolje i najautoritativnije tumačenje apostolske vjere Crkve? Odgovor je, “Crkveni oci.” Iako nisu nadahnuti poput Biblije, niti tako autoritativni ili jedinstveni kao Vjerovanja ili Koncili, Crkveni oci nam mogu pružiti dobra svjedočanstva najranijih i najuniverzalnijih vjerovanja rane Crkve o pitanjima koja nisu posve jasna iz samog Pisma. Anglikanci su dosljedno okrenuti i uvijek se ponovno vraćaju Ocima kako bi ih vodili u nastojanju da zadrže doktrinu, disciplinu i bogoslužje rane Crkve-što je zapravo katolička i apostolska vjera Crkve. Ako su određeno vjerovanje ili praksa bili prisutni u prvom stoljeću i nastavili se sve do šesnaestog stoljeća (kada su mnoge drevne prakse i vjerovanja zabačeni), onda se zasigurno možemo pouzdati da su to posebno vjerovanje ili praksa ono što je predano od apostola. Da postavimo stvari na drugi način: “Za koga je više vjerojatno da zna što su apostoli htjeli reći u Bibliji i kako su očekivali da Crkva živi i štuje Boga: oni koji su bili neposredni i najbliži potomci apostola ili oni koji su došli 2000 godina kasnije?”

Postoji još jedan izvor katoliciteta, u kojem je katolička vjera ostala sačuvana. To je drevna liturgija! Rane liturgije opskrbljuju nas ne samo sa znanjem o tome kako je rana Crkva štovala Boga, već i o tome kako je tumačila određene stvari. U liturgiji nije riječ samo o štovanju, već i o duhovnosti i teologiji.

I tako, to očuvanje apostolske vjere u svojoj doktrini, disciplini i štovanju, kao što je univerzalno čuvano od strane rane Crkve, predstavlja katolički ideal na kojem počiva reformirani katolički karakter anglikanstva. Iako anglikanstvo ima neke svoje posebnosti, njegov temeljni identitet i karakter jest da je nasljednik i čuvar jedne, apostolske i katoličke vjere rane Crkve, inkulturirane u različitim vremenskim razdobljima i kulturama.2

Reformirani aspekt

Ako je anglikanstvo u stvari reformirano katoličanstvo, a obrazložili smo što znači njegova katolička suština, pogledajmo sada gdje ovdje spada njegov reformirani aspekt. Istina je da je Sveto Pismo nadahnuto i nepogrešivo, no Crkva i ljudi u njoj nisu. Kroz povijest, katolička vjera rane Crkve našla se pred mnogim izazovima, koji su dolazili s mnogo strana, i zato katolicitet mora biti uvijek otvoren za rad Duha Svetoga na reformiranju Crkve koja biva pokvarena ili u zabludi. Tako i na velike Ekumenske koncile možemo gledati kao na reformski pokret unutar Crkve. U vrijeme održavanja Koncila (posebice tijekom četvrtog i petog stoljeća) namnožile su se mnoge hereze vezane uz bitne doktrine. Koncili su sazvani u cilju suočavanja s tim pogreškama.

Reformacijski pokret s kojim je većina od nas najviše upoznata jest, naravno, protestantska reformacija u 16. stoljeću. U stvarnosti, nije baš sasvim točno govoriti o jednoj “Reformaciji”. Ispravnije je govoriti o nizu povezanih reformacija koje su se dogodile posebice tijekom 16. stoljeća. Jedna vrsta reformacije dogodila se pod Lutherovim vodstvom u Njemačkoj i drugim mjestima, dok se reformacija koja je bila srodnog ali i različitog oblika, dogodila pod Calvinovim vodstvom u Ženevi, Zwinglijevim u Švicarskoj, a u Engleskoj pod vodstvom Thomasa Cranmera i Engleske države. U Engleskoj Crkvi, reformacija je na kraju poprimila neke druge oblike u odnosu na glavne reformacijske pokrete na kontinentu, čak i u teološkim pitanjima, iako su često započinjala na sličnom polazištu kao i drugim reformacijama. U tipičnom engleskom stilu, engleska reformacija je bila umjerenija od onih reformacija koje su se odvijale na kontinentu. Jedan način gledanja je da kažemo kako je Engleska Crkva na određeni način zadržala više od katoličke baštine, na primjer u zadržavanju biskupa i drevne liturgije.

Kod mnogih tradicija proizašlih iz reformacije rezultat je u konačnici bio ne samo čišćenje od pogrešaka i zloupotreba srednjovjekovne crkve3, već i zabacivanje mnogo toga što je bilo dio neprekinutog vjerovanja i prakse Crkve od najranijih stoljeća. Dok su ljudi poput Calvina i Luthera čitali Crkvene oce i uglavnom poštivali katoličku vjeru u relativnoj punini, s vremenom je u mnogim tradicijama proizašlim iz reformacije došlo do odbacivanja mnogo toga što je Crkva učila i prakticirala u prvim stoljećima.

Kako objasniti činjenicu da je engleska reformacija izabrala oboje, da se riješi pogrešaka i zloupotreba Rimokatoličke crkve, dok u isto vrijeme održava mnogo od onoga što se učilo i prakticiralo u ranoj Crkvi? Dok su s vremenom mnoge tradicije proizašle iz reformacije počele sve više i više gledati u Bibliju kao doslovce samu, odnosno kao na jedini autoritet i izvor apostolskog nauka, anglikanstvo je nastavilo s velikom pozornošću gledati i u ranu Crkvu, a osobito u spise ranih Crkvenih otaca.

Prilazeći Bibliji kao potpuno samoj, odnosno izvan njezina povijesnog konteksta i bez katoličke tradicije Crkve, kršćani su u mnogim područjima njezin sadržaj počeli tumačiti u suprotnosti s onim što je Crkva oduvijek učila. Na primjer, ako pođete od ideje da ćete vjerovati samo ono što se može dokazati izravnim iščitavanjem iz Svetog pisma, onda ćete doći do drugačijih vjerovanja nego ako u Pismo pogledate tipološki, kroz teologiju Saveza i u okviru neprekinute crkvene tradicije tumačenja (apostolske vjere).

Za razliku od nekih drugih tradicija proizašlih iz reformacije, Crkva Engleske odlučila je zadržati biskupe (episkopalni ustroj), snažno gledište na Crkvu, snažan naglasak na Kristovu prisutnost u Euharistiji (dok istovremeno odbija tolerirati transupstancijaciju); krštenje djece i drevnu liturgiju. Rado priznajući svoju reformaciju, pa čak i svoju protestantsku baštinu, anglikanstvo je također zadržalo svoj osnovni katoličku identitet.4

.

Priredio: Jasmin Koso

.

—————————————————————————————————————————————————————–

1Charles Erlandson je pomoćnik rektora u Reformiranoj episkopalnoj župi Dobroga Pastira u Tyleru, TX, SAD, gdje također služi kao srednjoškolski profesor u školi pri župi Dobrog Pastira. Doktorirao je religijske studije sa sveučilišta Lancaster (Velika Britanija). Kao pomoćni profesor služi na teološkom učilištu “Cranmer Theological House”. Vidi više na internetskoj stranici: http://giveusthisdaydevotional.com/about-us/

2Priređeno na temelju internetskog članaka Is Anglicanism Catholic? http://giveusthisdaydevotional.com/reformed-catholicism-blog/is-anglicanism-catholic/

3 Pa zašto je katolička vjera zahtijevala reformaciju u 16. stoljeću? Kratak (ali točan) odgovor je da je srednjovjekovna Rimokatolička crkva (koja je do 16. stoljeća u osnovi bila jedno te isto što i zapadno kršćanstvo) postala opterećena nizom ozbiljnih pogrešaka, zloupotreba i korupcije. Reformski pokreti unutar Rimokatoličke crkve očitovali se već stoljećima prije, ali nitko nije imao adekvatnu moć ili motiv da očisti Crkvu od tih pogrešaka i zloupotreba. Neke od najvažnijih pogrešaka i zloupotreba koje možemo ukratko spomenuti su: zloupotreba papinske moći i njezini zahtjevi, klerikalno uzvisivanje nauštrb laika, liturgija na jeziku koji narod nije mogao razumjeti, pogrešan nauk o prirodi Božje milosti i sakramenata, te Pričest koja je praktički uzeta iz ruku naroda.

4Priređeno na temelju internetskog članaka Anglicanism is Reformed http://giveusthisdaydevotional.com/reformed-catholicism-blog/anglicanism-is-reformed/


Oglasi

2 misli o “Reformirano katoličanstvo

  1. Povratni ping: Traženje informacija na internetu – kako prepoznati radi li se doista o kršćanstvu? | Via media - glasilo župe Krista Otkupitelja Zagreb

  2. Povratni ping: Tko su zapravo protestanti? | "Via media" - anglikansko i reformirano glasilo

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s