Calvin i Ženeva

Da li je u Ženevi vladala teokracija?

Napisao: Michael Horton

Prijevod: Jasmin Koso

l992 Modern Reformation Magazine I ACE

Gillian Lewis zabilježio je: na prvi pogled ”grad Ženeva imao je mitsko i simboličko značenje. Prijatelji Ženeve vidjeli su je kao ogledalo i model istinske pobožnosti, pravo utočište, leglo žutokljunaca, uporište za slanje vojnika Evanđelja i službenika Riječi u inozemstvo. Također, tu su bili i neprijatelji Ženeve koji su je vidjeli kao Sotonino svetište, izvor hereze, ateizma, libertinstva i centar za širenje propagande” (1)

Čim je Ženeva službeno prihvatila Reformaciju i prekinula svoju lojalnost prema biskupu i vojvodi od Savoja, grad je preplavljen izbjeglicama iz svih krajeva Europe. Preko noći, nakon Wittenberga, Zuricha i Strasbourga, Ženeva je postala prijestolnica protestantske vjere. Strani posjetitelji izražavali su čuđenje primijetivši teološke i praktične atrakcije grada.

Ipak, dojmovi koje smo primili od naših nastavnika u srednjim školama najčešće su imali malo toga zajedničkog s onima o kojima su izvještavali svjedoci iz prve ruke, prijatelji ili neprijatelji. Te slike obiluju tiranima u crnim akademskim haljinama koji su organizirali ekvivalent tajne policije iz 16. stoljeća, koja se brinula za to da nitko, ni u jednom trenutku, i ni na jednom mjestu ne bi uživao.

Ono što začuđuje nije toliko sama ta slika, koliko činjenica da je ona preživjela u mašti javnosti, iako je opovrgnuta konsenzusom vodećih svjetskih povjesničara specijalista za vrijeme Renesanse i Reformacije već duže od pola stoljeća.

Temelj za ovaj javni mit jest tvrdnja da je u Ženevi vladala teokracija i da je Calvin bio njezina papa.

Nevoljko reformator

Oxfordski profesor Alister McGrath piše: “Prije reformacije Ženeva je bila episkopalni grad u opadanju.”(2) Godine 1535. gradsko vijeće ukinulo je misu i biskup je odgovorio ekskomunicirajući stanovnike Ženeve. Mjesec dana kasnije oni su iskovali svoj prvi novčić na kojem je pisalo: “Nakon tame, svjetlo!” Protestantski Bern pritekavši u pomoć vojno je branio Ženevu, i ona je stekla nezavisnost od vojvode Savojskog. Pored toga, grad je bio u velikim dugovima i administrativno konfuzan, baš kao što smo to navikli viđati u novim nezavisnim republikama koje su bile dio bivšeg Sovjetskog Saveza. Dok je biskup prijetio uporabom sile, ljudi su glasali za reformaciju 25. svibnja 1536. godine.

No to je bio samo početak. Bez kvalificiranog vodstva Ženeva je bila na rubu kolapsa. Ono što je mlada republika očajnički trebala bio je mladi vizionar.

Jean Calvin studirao je teologiju i pravo, a ovo potonje je izabrao kao svoje daljnji smjer studiranja, te studirajući pod nekima od najvećih intelektualaca Renesanse, završio svoj prvi objavljeni rad, komentar na Senekino djelo “De Clementia”. Kombinirajući svoje zanimanje za jezike i pravo, to djelo istražuje brigu rimskog filozofa (i bez sumnje i svoju vlastitu) za blagost i suosjećanje u izvršavanju civilne pravde. Obojica, Seneka i Calvin, živjeli su u teškim vremenima, kada je moć korištena za osobnu korist do točke da su i Crkva i društvo postali demoralizirani. U to doba Calvin je postao “Luteran” i čitao svaki evanđeoski traktat koji je mogao naći. Bježeći od vlasti u Parizu, Calvin se 15. srpnja 1536. uputio u reformirani grad Strasbourg, gdje se nalazio Martin Bucer. Međutim, Francuski kralj i Car  bili su angažirani u ratu zbog kojeg je put od Francuske do Strasbourga bio blokiran. Frustriran, ali neustrašiv, Calvin je zaobilaznim putem, koji je bio sigurna po noći, krenuo prema Ženevi.

Calvin nije znao što ga očekuje u Božjoj providnosti. Guillaume Farel, glavni reformirani pastor, ozbiljan stariji gospodin, pozdravio je mladog reformatora.  Pošto je Calvin je bio anoniman, želio je da tako i ostane. Ovo je bila njegova vlastita računica:

“Tamo nitko nije znao da sam ja autor (Institucija)…sve dok me Guillaume Farel nije konačno zadržao u Ženevi, ne toliko kroz savjete i argumente, koliko kroz strašnu kletvu: što ako je Bog s neba položio svoju ruku na mene da me zaustavi… Zatim je netko otkrio tko sam i obavijestio ostale. Po ovome Farelu našli su način kako da me zadrže. I nakon što je čuo da imam nekoliko osobnih studijskih projekata zbog kojih želim ostati slobodan…, dao je oduška kletvama, kao da bi to moglo ugoditi Bogu da prokune moje slobodno vrijeme i mir potreban za studiranje koji sam tražio, ako odem i odbijem pružiti mu potporu i pomoć u situaciji tako velike potrebe. Ove riječi su me toliko šokirale i potresle da sam odustao od putovanja na koje sam namjeravao krenuti. Kako bilo, svjestan svoga srama i straha, nisam htio sebe obavezati na neku određenu dužnost.” (3)

Dr. McGrath zapaža: “Povučene osobnosti i intelektualnih sklonosti davao je malo naznaka da bi se u njemu mogao nalaziti potencijal vrijednosti potrebnih da pokrenu Ženevsku politiku 1530-ih.”(4) U tom trenutku, Calvin nije bio više od predavača Biblije i teologije. Veliki trenutak je došao kada je Bern, pokušavajući obratiti grad Losanu kroz javnu debatu, pozvao Farela da predstavi reformirano stajalište, a Farel je poveo i Calvina sa sobom. Pomalo zatečen i priklješten tvrdnjom Katoličkih predstavnika da reformirani ignoriraju crkvene oce, Calvin se ustao da odgovori, te “ oslanjajući se na izvanredan lanac referenci na pisanja crkvenih otaca, uključujući i mjesta gdje se one nalaze, očito potpuno iz memorije, Calvin je praktički uništio kredibilitet svojih protivnika.”(5) Nakon pobjede reformacije u Losani, Calvin je zamoljen da napiše gradsku Ispovijed vjere. Nakon toga imenovan je župnikom katedrale Sv. Petra u Ženevi.

Nakon godina svećeničke dominacije, gradsko vijeće nije bilo spremno dati crkvi niti ispravan duhovni autoritet, a kamoli civilnu moć. “Za razliku od svojih katoličkih prethodnika, oni su bili lišeni moći i bogatstva u gradu, nisu bili čak niti građani Ženeve s pravom pristupa tijelima koja donose odluke.”(6) Između Calvina i gradskog vijeća počele su rasti tenzije. Calvin je želio da pričest bude često dijeljena (po mogućnosti svaki put kad se propovijeda Riječ), insistirao je da ekskomunikacija bude u vlasti crkve, a ne u vlasti države (što se kasnije često koristilo kao prijetnja protiv političkih neprijatelja). Drugim riječima; Calvin je želio veću odvojenost između religijske i civilne sfere. Međutim, gradsko vijeće je, iz političkih razloga, to uskratilo Calvinu i Farelu. Kada su odbili tolerirati miješanje gradskog vijeća u duhovne poslove, protjerani su u Strasbourg.

Nevoljko povratnik

U Strasbourgu (1538-1541), Calvin se osjećao kao da je na nebu. Martin Bucer postao je njegov mentor i Calvin je preuzeo dužnost župnika tamošnje Francuske reformirane crkve. Tijekom tog vremena, Calvin je objavio neka od svojih najvećih djela, te skrasio dovoljno da se vjenča s Idelette de Bure, udovicom svog anabaptističkog prijatelja. Sa svakim uspjehom postajao je sve zadovoljniji životom u Strasbourgu, ali Ženeva ga je ponovno zvala.

Prvo je gradsko vijeće tražilo od Calvina da napiše odgovor na apel kardinala Sadoleta da se Ženeva vrati pod okrilje Rimske crkve. Calvin je to i učinio, braneći se i misleći da je taj projekt dovoljno bezopasan, s obzirom ga je mogao napisati u slobodno vrijeme, nalazeći se u Strasbourgu gdje je bilo mnogo poticajnije okruženje. Ženeva se ispričala i zamolila Farela i Calvina da se vrate, no niti jedan od njih dvojice nije bio osobito ganut tim pozivom. Konačno, u veljači 1541. godine, iako se on sam nije vratio, Farel je nagovorio Calvina na povratak. Calvin je stigao u Ženevu 13. rujna.

Dr. McGrath ističe: “kako duboko je mit o velikom diktatoru Ženeve ugrađen u popularne religiozne i povijesne spise”, te ukazuje na radove Balzaca i Huxleya kao primjer pisaca koji su iznijeli takve tvrdnje bez ikakvih povijesnih činjenica koje bi ih poduprle, no izgleda da su oni unatoč tome imali više utjecaja na oblikovanje modernog pogleda na Calvina od povijesnih činjenica. (7) Ženevskim reformatorima bio je “zabranjen pristup gradskim tijelima koja su donosila odluke, nisu mogli glasati i nisu se mogli kandidirati za gradsku službu.” (8) U stvari, Calvin je još uvijek imao nešto malo vlasti nad svojim crkvenim poslovima…

Da li je Calvin želio da Servetus bude spaljen na lomači?

Postoji jedan događaj koji se ističe u našim razmišljanjima o Calvinovom vodstvu u Ženevskoj crkvi, te zaslužuje bliže razmatranje. Dana 25. listopada 1553. godine gradsko vijeće izdalo je dekret da Michael Servatus treba biti spaljen na lomači zbog hereze.

Da li je Calvin želio da Servetus bude spaljen na lomači, kao što to sugerira popularni dojam? Jasan odgovor je-nije!

Prvo, Calvin se dopisivao sa Servetusom i postoje neki dokazi koji sugeriraju da je čak pokušavao sastati se tajno s anti-Trinitarijancem, kako bi ga pokušao uvjeriti u njegove pogreške. Nakon što je pobjegao od egzekucije od strane Rimokatoličkih vlasti u Francuskoj i Beču, Servetus je stigao u Ženevu i se otkrio Calvinu u javnosti. Servetus je uhićen, a Calvin nije bio tužitelj, iako je bio i teolog i školovani pravnik angažiran od strane gradskog vijeća da izradi nacrt zakona o socijalnoj skrbi, urbanizmu, sanitarnim normama i slično. Podsjetimo se, on nije imao čak ni prava običnog građanina!

Drugo, u to vrijeme Calvin je bio na vrhuncu svoje bitke s gradskim vijećem. Zapravo, da je osobno urgirao oko Servetusove egzekucije, to je mogao biti najbolji način za spašavanje njegovog života. Kada je Servatusu pružen izbor da se suoči sa suđenjem u Beču ili Ženevi, Servetus je izabrao Ženevu. Iz nekog razloga, mora da je mislio kako su mu šanse za preživljavanje veće u Ženevi. Kako bilo, gradsko vijeće, predvođeno protu-Calvinovom frakcijom u to vrijeme, bilo je odlučno da pokaže kako se u Ženevu, kao reformirani grad koji se zalaže za poštivanje Vjerovanja, može pouzdati. Tako je Servetus osuđen na smrt spaljivanjem. Calvin se izjasnio pred gradskim vijećem za izvršenje kazne nad Servetusom na humaniji način, umjesto tradicionalnog rituala spaljivanja heretika. No dakako, gradsko vijeće je odbilo Calvinovu molbu. Farel je posjetio Calvina u vrijeme egzekucije, i navodno, on je bio toliko uznemiren da je na rastanku otišao ne rekavši čak ni zbogom.

Usput rečeno, tijekom tog istog razdoblja, trideset i devet heretika spaljeno je u Parizu, inkvizicija je stupila na snagu u Španjolskoj, Italiji i drugim dijelovima Europe. Unatoč činjenici da su mnogi, pa i oni ne baš skroz ortodoksni, potražili utočište u Ženevi, Servetus je jedini heretik koji je spaljen tijekom Calvinove istaknute karijere.

U stvari, treba istaći da su Židovi bili pozvani od strane reformiranih gradova da u njima nađu sigurnost od inkvizicije. Puritanac Cromwell je kasnije Englesku učinio sigurnim utočištem za one drugačijeg mišljenja, čak i za one s kojima on nije slagao, a posebno za Židove. Isto vrijedi i za Nizozemsku i Strasbourgh. Stoga nije nimalo čudno da će nam, kada pomislimo na ljudska prava ili međunarodne odnose, ti reformirani (ili jednom reformirani) gradovi, kao što su Ženeva, Strasbourgh (dom Instituta za ljudska prava, Europskog parlamenta, te drugih humanitarnih organizacija), Amsterdam ili London, među prvima pasti na um.

Molimo, hoće li pravi Calvin istupiti?

Činjenica je da je Calvin bio brižan pastor koji je posjećivao bolesnike koji su umirali od smrtonosne i zarazne kuge u novoosnovanim bolnicama koje je utemeljio, čak i onda kad je bio upozoren na opasnost kojoj se izlaže pri kontaktu. On “ne samo da je riskirao svoj život,”-bilježi Nizozemski povjesničar L. Penning-“već je za pacijente učinio još mnogo više usvajanjem sofisticiranih higijenskih mjera.” (9) On je bio genij koji je stajao iza osnivanja mreže đakona koji su, prema dr. Gillianu Lewisu- “preuzeli odgovornost za danonoćnu brigu za bolesne, nemoćne i siromašne”, dajući im položaj i dostojanstvo kao dijelu četverostruke uprave Crkve. (10) On je bio taj koji je urgirao pred gradskim vijećem da osigura bankovne kredite s niskom kamatama za siromašne ali poduzetne prognanike, koji su bili osposobljeni u raznim obrtničkim zvanjima kroz obuku i zapošljavanje posredstvom službi koje su funkcionirale kao đakonat.

Calvin je bio taj koji je pozvao na opće besplatno obrazovanje za sve stanovnike grada, kao što su Luther i ostali reformatori činili, a od 1541. godine ustajao je i lijegao s ovom mišlju koja mu je najviše zaokupljala um: “Kako da Ženevi damo sveučilište?”(11) Njegovi učenici su bili ti koji su širili evanđelje, zajedno s proto-demokratskim idealima, diljem zapadnog svijeta.

Za reformatore općenito, pa tako i Calvina, Soli Deo Gloria (Samo Bogu Slava) bio je dizajn života prožet dobrim djelima, u kojem se brine za susjeda, postupa pravedno i radi pošteno, gradi crkve, pabove, bolnice i sveučilišta, sve na slavu Velikog Kralja.

Dakle, ovdje je naš “Ženevski tiranin”, koji je prvo opozvan, zatim pozvan natrag s ponovljenim molbama, zatim frustriran, i konačno, duboko poštovan od strane ljudi koje je navodno zlostavljao. L. Penning piše da su pred kraj Calvinova života, kada je prolazio ulicom, i građani i ugledni stranci znali govoriti: Gle, tamo ide naš učitelj Calvin!” Dana 10. ožujka 1564. godine gradsko vijeće odredilo je dan molitve za Calvinovo zdravlje i reformator se oporavio na neko vrijeme. Na Uskrs, 2. travnja Calvin je prenesen u katedralu Sv. Petra u svojoj stolici i nakon što je primio pričest od Theodora Beze, svog nasljednika, zajednica je počela plakati.

Gradsko vijeće koje je ranijih godina odredilo dužinu propovijedi u Ženevi, te se toliko protivilo njegovoj pastoralnoj službi, izglasalo je da se Calvinu da znatan financijski dar, no reformator je odbio prihvatiti novac, s obzirom da više nije mogao ispunjavati svoje dužnosti. U subotu 27. svibnja Calvin je umro u dobi od pedeset pet godina. “Kada se kasno u noći vijest o Calvinovoj smrti proširila, mnogo ljudi u gradu je plakalo, kao što plače narod koji izgubi svog dobrotvora”- piše Penning. “Topnička ulica bila je prepuna ljudi, te je postala ulica hodočašća do reformatora na smrtnoj postelji, a vlasti su morale poduzeti mjere kako bi se spriječio prevelik pritisak.” (12) Grad, zajedno s tisućama prognanika, građana i stranih dostojanstvenika slijedio je procesiju. Calvin je insistirao da bude položen u jednostavan sanduk od borovine i pokopan u neoznačen grob. To sigurno nije bio pogreb jednog despota…

Čak i najveći velikani iz prošlosti činili su pogreške, donosili krive odluke ili iznosili krive tvrdnje, što nas dovodi do toga da ne možemo, posebno stoljećima kasnije, izbjeći činjenicu da ni Calvin nije bio izuzetak. No čini se da je sramežljivi i nevoljki čovjek iz Ženeve, koji je živio u vrijeme kada su propovjednici bili mnogo manje političari i zvijezde, te izgleda nudili i neki manje herojski imidž, uspio prebroditi prezir onih koji u današnje vrijeme, poput onih iz njegova vlastitog vremena, ne mogu shvatiti što to znači biti strastven za Boga. Tom Wolfe, autor knjige Bonfire of the Vanites, izjavio je za časopis Time: “Naše vrijeme nije pogodno da proizvede velike heroje.” Kad bi mu barem današnji Biblijski vjernici, nasljednici reformacije, mogli dokazati da je u krivu.

______________________________________________________________________

Dr. Michael Horton je potpredsjednik Saveza evangelikalne vjeroispovijesti (The Alliance of Confessing Evangelicals), diplomirao je na Biola University (BA), Westminster Theological Seminary (MAR) i Wycliffe Hall, Oxford (Ph.D.). Među knjigama koje je napisao ili uredio nalaze se i slijedeće :  Putting Amazing Back Into Grace , Made In America , Beyond Culture Wars , The Law of Perfect Freedom , Power Religion , Where In The World Is The Church , a u skorije vrijeme:  In The Face of God: The Dangers and Delights of Spiritual Intimacy.

Bilješke:

1.      Dr. Gillian Lewis, “Calvin and Geneva,” in International Calvinism (Oxford Univ. Press), p.39

2.      Dr. Alister McGrath, A Life of John Calvin (Cambridge: Basil Blackwell, 1991), p.86

3.      ibid., p.95

4.      ibid., p.96

5.      ibid., p.97

6.      ibid

7.      ibid., pp.105 ff

8.      ibid., p.109

9.      L. Penning, Life and Times of Calvin , transl. by BS Berrington (London: Kegan, Trench, Trubner, 1912), p.287

10.  Lewis, op. cit., p.44

11.  Penning, op. cit., p.288

12.  ibid., p.391

Za daljnje čitanje:

1.      Ralph Hancock, Calvin and the Foundations of Modern Politics (NY: Cornell Univ. Press, 1989);

2.      J. McNeill, The History & Character of Calvinism (Oxford Univ. Press);

3.      Ronald Wallace, Calvin, Geneva and the Reformation (Baker/Scottish Academic Press);

4.      Alister McGrath, A Life of John Calvin (cited in notes); Menna Prestwich, ed., International Calvinism (cited in notes).


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s