Služba Riječi Božje

Služba Riječi Božje 1. dio

Moć i vlast Crkve

Prorok koji je usnio san neka samo pripovijeda svoj san, a u koga je riječ moja, neka po istini objavljuje riječ moju!” “Što je zajedničko slami i žitu? – riječ je Jahvina. (Jr 23, 28)

Da, usne svećenikove treba da čuvaju znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon: ta on je glasnik Jahve nad Vojskama. (Mal 2, 7)

Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.” (Mt 28, 19-20)

„Kako to? Zar nema nikakve crkvene moći? Mnogi neuki ljudi, koje pre svega želimo da poučimo, iznenađeni su ovom primedbom. Odgovaramo da zaista priznajemo moć crkve, ali onakvu kakvu spominje apostol Pavle, koja joj je data da uči, a ne da uništava. A oni koji je i te kako koriste, ne smatraju se ničim višim od „sluge Hristove i pristavi tajna Božijeh“. Lako se može definisati nazivom služba Božjoj reči… ; sve dostojanstvo i vlast, koje je Sveto pismo pripisalo kako prorocima i sveštenicima starog Zakona, tako i apostolima i njihovim naslednicima, nije dato njima lično, već službi koja im je namenjena, ili jasnije Božjoj reči, na čije su širenje pozvani…Bog je hteo da se Mojsije, koji je bio prvi prorok sluša. A što je on zapovedao ili čak samo najavljivao, osim onoga što mu je Gospod rekao? Drugo nije mogao….Nijedan od proroka nije usta otvorio, a da nije prethodno dobio reč od Boga…Šta bi moglo izaći iz njihovih zagađenih i nezrelih usta sem glupih ili prljavih stvari da su govorili svojim rečima? Ali kad su usta postala sredstvo Svetog Duha bila su čista i sveta…U stvari, imamo lep opis kod Jezekija koji nam pokazuje kakva je sve služba proroka: „sine čovečji, (kaže Gospod) postavih te stražarem domu Izrailjevu, da slušaš riječi iz mojih usta i opominješ ih od mene“. Kad mu naš Gospodin naređuje da sluša reči iz njegovih usta, ne zabranjuje li mu da sam nešto izmišlja?
Pređimo sad na apostole koji uživaju čast više lepih naziva. „Vi ste so zemlji; vi ste vidjelo svijetu“ „ko vas sluša, mene sluša..;“što god svežete na zemlji, biće svezano na nebu, i što god razdriješite na zemlji biće razdriješeno na nebu“. Ali po njihovom nazivu koliko im je dozvoljeno u službi; oni treba da budu „apostoli“, koji ne brbljaju što im padne na pamet, već verno prenose poruku onoga koji ih je poslao. Hrist im je govorio: „kao što Otac posla mene i ja šaljem vas“…
Pošto je Isus Hrist večiti i jedini savetnik Oca, i uvek je bio u krilu Oca, pošto je od Oca dobio naredbu, imao je sva blaga znanja i premudrosti u sebi. Iz tog izvora crpili su svi proroci ono što su ikad učili od nebeskog učenja…Ili, ako je kome milije, drugim rečima rečeno: Bog se nikada nije javio ljudima do preko Sina, to jest samom svojom premudrošću, Svetlošću i Istinom….A kada se najzad javila u telu, objavila nam je puninu ustima sve što o Bogu može ljudski duh razumeti i sve što o njemu treba misliti. Apostol svakako nije podrazumevao neku prostačku stvar kad je rekao: „Bog koji je negda mnogo puta i različnijem načinom govorio ocevima preko proroka, govori i nama u pošljedak dana ovijeh preko sina“ (Heb 1). Kako on kaže, od sad Bog neće više govoriti kao ranije preko jednih i drugih i neće dodavati proročanstvo na proročanstvo ni otkrovenje na otkrovenje, već je ispunio sve savršenstvo učenja u svom sinu, pa treba da znamo da je to poslednje i večno svedočanstvo koje ćemo od njega dobiti.
To je razlog što sve ovo vreme Novog zaveta od kako se Isus Hrist pojavio s propovedanjem svog Jevanđelja i sve do Strašnog suda naznačeno nam je (kao što smo već spomenuli) da je „pošljednje vreme…pošljednji čas“ i da zadovoljni savršenstvom učenja Isusa Hrista naučimo kako ne treba da pravimo neko novo, niti prihvatimo neko koje su ljudi smislili. I zato Otac, ne bez razloga, šaljući nam svog Sina kao posebnu povlasaticu proizveo ga je u Mudraca i Učitelja naređujući da slušamo njega, a ne ijednog od ljudi.. Preporučio nam je njegovo učenje u malo reči kad je rekao: „…njega poslušajte“. Ali u to malo reči ima više snage i značaja no što izgleda, pošto vredi kao da nam je oduzeo i opozvao učenje svih ljudi i zaustavio nas na svom jedinom sinu, naredio nam da od njega preuzmemo sve učenje o spasu, samo od njega zavisimo, da budemo ukorenjeni samu u njemu, ukratko (kao što reč kaže): samo njega da slušamo… Treba, kažem opet, samo Hrist jedini da govori, a svi da ćute i samo Hrist da se sluša, a svima ostalima da se okrenu leđa. Njegovo je da govori, kao onaj u koga je moć.“

(Jean Calvin “Nauk hrišćanske vere” 537-540. str.)

Za reformatore snaga i vlast Crkve, ako se ispravno shvaća, leži u službi Božje riječi. To praktično znači da ta snaga i vlast ne leži u samim pastorima, već u njihovoj službi. Zapravo, ona ne leži ni u samoj službi, već u Riječi koju služe. Njihova moć da zapovijedaju, te njihova jedina ovlast da poučavaju se nalazi u Riječi, odnosno u tome što oni djeluju u Kristovo ime.
Jean Calvin taj autoritet službe Riječi ne temelji (samo) na nadahnuću Svetog pisma, to jest na argumentu da je Sveto pismo, budući da Bog kroz njega govori, Božja riječ koja ima vrhovni autoritet. Glavni Calvinov argument je zapravo kristološki. Krist je savršena mudrost i objava Božja, on je proniknuo sve Očeve tajne. Krist je izvor iz kojeg su starozavjetni pisci crpili sve svoje znanje o Bogu. Kada je postao čovjekom, On sam je bio konačni i savršeni svjedok o Ocu. Stoga je Kristovo naučavanje savršeno. Nemoguće ga je nadići i kriminalno je domišljati nešto novo. „Neka Krist govori, a svi neka šute!“.
Apostoli su morali naučavati samo i točno ono što su primili od Krista. Svaki novi naraštaj mora primiti taj nauk, vjerno čuvati i predati dalje netaknut. Stoga, duhovno oružje crkve jest Riječ Božja, Kristovo naučavanje. U služenju i podjeljivanju ove doktrine, jest jedina prava moć Crkve. Tako Calvin kaže: „po njoj se, s povjerenjem, upuštaju u sve, primoravaju svu snagu, slavu i dostojanstvo svijeta da se podvrgnu njezinom veličanstvu i da joj budu poslušni, vladaju nad svime od najvećeg do najnižeg, izgrađuju kuću Kristovu, obaraju Sotonino kraljevstvo, hrane ovce, istrebljuju vukove, potiču i poučavaju poučljive, kore, prekoravaju i pobijaju buntovne i tvrdoglave, otpuštaju, vežu, te konačno, bacaju munje-ali čineći sve to u Riječi Božjoj.“
Stoji istina da Bog vodi svoju Crkvu svojim Duhom koji je Duh objave, istine, mudrosti i svjetlosti. No Duh Sveti nikad ne djeluje neovisno od Riječi. Budući da je Kristov Duh on je i Duh Kristove Riječi. Tako i obećanje „upućivat će vas u svu istinu“ u nastavku govori: „On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama“ (Iv 16, 14). Duh uvodi Crkvu u spoznaju Kristove volje tako što ju uvodi u spoznaju Riječi- izričite Kristove volje. Izričita Kristova volja, koja je uvijek jedno s voljom Očevom, jest jedina vlast po kojoj i pod kojom Crkva treba živjeti. Crkva jest Crkvom utoliko koliko ne navješćuje ništa drugo doli Kristove riječi. U tom slučaju treba slušati glas Crkve.

Služba Riječi Božje 2. dio

Propovijedanje Riječi Božje

„I pošto se pomoliše, potrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i svi se napuniše Duha Svetoga te stanu navješćivati riječ Božju smjelo.“ (Dj 4, 31)

“…a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.” (Dj 6, 4)

„propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.“ (2. Tim 4, 2)

Najvažniji dio službe pastora jest naviještanje Božje Riječi, a to znači poučavati, opominjati, poticati i prekoravati, i javno i privatno. Reformatori su pridavali veliku važnost propovijedanju, a razlog nije bio obrazovni ili sociološki, već teološki. Propovijedanje za njih nije bilo neko propagandno sredstvo, niti su ga smatrali najučinkovitijim načinom obrazovanja zajednice. Pravi razlog važnosti koju su reformatori pridavali propovijedanju se nalazi u biblijskom konceptu Božje Riječi.
Izraz Riječ Božja vrlo lako postane frazom ili sloganom vrlo slabog i nesigurnog značenja, no za reformatore je on imao ogromno, svježe, živo i snažno značenje. Riječ Božja znači Riječ koju sam Bog izgovara. Riječ Božja je ta koja je stvorila svemir. Bog je progovorio i pozvao u postojanje ono čega nije bilo. Svojom Riječju Bog je susreo čovjeka. Riječ Božja jest sinonim za Sina Božjega koji se utjelovio, postao čovjekom, te živio među ljudima kao živa i savršena objava Božje vječne volje čovjeku. Riječ Božja je bila i kreativni govor Riječi koja je tijelom postala. Njegove Riječi su vratile Lazara od mrtvih ponovno u život, njegove Riječi daju život svijetu, njegove Riječi čiste i njegove Riječi će suditi ljudima u posljednji dan.
No čitajući Djela apostolska i poslanice reformatori su uvidjeli da se i propovijedanje apostole i evangelizatora također nazivalo riječju Božjom ili negdje riječju Gospodnjom. Stoga, reformatori su zaključili da sve te izraze- evanđelje, propovijedanje ili riječ Božja valja smatrati sinonimima. No zbog čega je riječ apostola i evangelizatora bila riječ Božja? Njihova riječ je bila riječ Božja utoliko koliko je bila vjerno tumačenje bivstva i djelovanja Riječi Božje-Isusa Krista, i s druge strane, ona je kao takva bila nastavkom djelovanja Riječi Božje-Isusa Krista, i to tako daje on sam Božja Riječ- Isus Krist, kroz njih nastavio djelovati. Sva silina i moć nije počivala u apostolima, već u samoj Riječi Božjoj. Stoga, nije samo apostolsko naviještanje evanđelja bilo Riječju Božjom, već je evanđelje Riječ Božja kod svakoga tko ga vjerno naviješta. Neophodan uvjet za to uvijek je taj da propovjednici ne “izlažu vlastite snove i maštarije, već da vjerno prenose ono što su i sami primili“.
U Svetome pismu, kao i u propovijedanju koje vjerno tumači Sveto pismo govori sam Bog, objavljujući svoje postojanje, svoju svrhu, svoju volju, iznosi naum otkupljenja čovjeka kao svog stvorenja, kao grešnika potrebitog otkupljenja. Zapravo, Bog ne govori čovjeku (nadahnuto i normativno) osim po svetopisamskom naviještaju. Iz tog razloga reformatori su propovijedanje smatrali najvažnijim dijelom pastorske službe.
Propovjednik nije Bog, on je poslanik, poslan od Boga. Propovjednik sam po sebi nije ništa. Sav njegov autoritet nalazi se u njegovoj poslaničkoj službi, to jest, da ga je Bog poslao propovijedati, i da propovijeda samo ono što mu je Bog u Svetome pismu zapovjedio propovijedati. Međutim, kada su ta dva uvjeta ispunjena onda je evanđelje koje on propovijeda zaista Riječ Božja, i ono kao takvo zahtijeva potpunu poslušnost od strane njega samoga i zajednice vjernika u cjelini.

.

Jasmin Koso

Bibliografija: Thomas H. L. Parker ” Jean Calvin” 88, 89. 133, 134. str.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s